Siniša Đurić već dva desetljeća slijedi svoj sportski put koji ga je vodio od Dinama, Lokomotive, Trešnjevke, Kustošije, Kerestinca i Šparte do Prečkog. Neosporan talent i upornost su ovog 25-godišnjeg zagrebačkog dečka gurali naprijed, a ozljede povremeno vukle natrag dok nije protekle sezone eksplodirao u dresu kluba sa zapada grada.
Ubilježio je 14 golova i osam asistencija no serija spektakularnih pogodaka zabilježenih kamerom donijela mu je nagradu SofaScora za najljepši niželigaški pogodak u protekloj sezoni i nadimak Messi s Prečkog.
Donijela je pobjeda u tom natjecanju i Prečkom 10 tisuća kuna u sportskoj opremi, a Đuriću dala vjetar u leđa da nastavi slijediti san od kojeg nikad nije odustao, koliko god nekad bilo teško.
Impresivna zbirka spektakularnih golova
Možemo reći da se specijalizirao za atrakciju i spektakularne golove, jer u finalu je imao još jedan majstorski pogodak.
"Ne bih cijelu sezonu samo zaokružio za nagradu za najljepši gol i da mi je to najveći uspjeh. Dakako da laska i stvara priču. Ali tu su godine pokušaja, rada, truda, odricanja i ulaganja u sebe. I vjerujem da je sam taj trenutak gola i sve ostalo što je pokrenulo nagrada za cijelu sezonu rada što mene, što cijele ekipe te je rezultiralo 3. mjestom moje momčadi", počinje priču Đurić u ugodnoj atmosferi jednog kafića na zagrebačkoj Remizi dok čekamo konobara.
Nije Đurić jedan od onih sportaša iz kojih kliještima treba čupati riječi pa odmah nastavlja razlaganje svega što mu se dogodilo u karijeri proteklih godinu dana i otkriva nam koliko je zapravo teško zabijati na niželigaškim travnjacima.
"Ovisi o trenutku, kak te uzme. To kada sam zabio Zagrebu se sve poklopilo. Od jednog drugog poteza sve je išlo samo od sebe, kao da sam bio u zoni. Nekad ide samo od sebe, a nekad se treba jako pomučiti što zbog terena što zbog obrane. Okrenete se i od jednom su dvojica, trojica tu, a ne samo jedan koji bi vas trebao čuvati. Da se zabiti, ako si fokusiran. U nižim ligama uvijek imaš dvije do tri šanse, a sad je samo pitanje koliko si ti unutra. Nekad i teren pomogne da se zabije lijep gol, nenamjerno", otkriva uz smijeh pa odmah nastavlja u istom tonu.
"Žao mi je samo tog trećeg gola koji sam zabio protiv Golubovca, ali snimatelj je nakon cijele utakmice što je snimao, promašio snimiti baš taj gol, jer da je, vjerojatno bi imao hattrick u finalu. Ali da, često dajem atraktivne golove i nije mi nepoznanica zabiti lijep pogodak", objašnjava lijevo krilo Prečkog.
Iako je ovom nagradom došao u fokus sportske javnosti Đurić ne leti visoko. U svlačionici se šale na račun njegovog novog nadimka, ali on ne smatra da zbog tog zaslužuje poseban tretman u klubu.
"Promijenio se malo status, ali ne volim to tako gledati. Volim pisati nove priče, zabijati nove golove. Naravno da ima šala od Beckenbauera do Messija s Prečkog i takvih pošalica. Ali jako mi je drago da su me dečki osjetili kao igrača odluke, to mi je najdraže. Osjećam respekt u klubu, ne samo zbog toga već i zbog nekih drugih stvari", objašnjava nam kakav je utjecaj nagrada imala na njega te dodaje kako mu godi novi nadimak.
Bio je mlada Dinamova nada, a onda...
"Naravno da mi laska. Ne mogu ja u istu rečenicu s njim, ali svakako da mi laska. Prvi je SofaScore to napisao u svojoj objavi i onda je to tako počelo", smije se Đurić.
Iako trenutno u njegovoj karijeri vlada idila, nije tako uvijek bilo. Svoj je nogometni put započeo kao petogodišnji dječak u Dinamovoj eksperimentalnoj školi gdje ga je Krešimir Gojun već u prvom tjednu prepoznao kao vrlo talentiranog dječaka. Godine igranja u Dinamu povezale su ga s nekim renomiranim imenima hrvatskog nogometa, jer je svlačionicu i uspjehe dijelio s Halilovićem, Fiolićem, Majerom, Benkovićem i mnogim drugima iz trofejnih modrih generacija 97./98.
'Sve je teklo odlično, prošli smo pola Europe i poosvajali sve što se moglo osvojiti i onda je došla zadnja godina kada sam nakon pobjede protiv Trešnjevke ostao još na terenu i ozlijedio sam se nekako klinački, napukla mi je palčana kost. U tim godinama mi nije imao tko neke stvari objasniti', prepričava sa sjetom Đurić dane kada se prvi put susreo s ozljedama.
Nakon toga ga je put vodio preko Lokomotive i Kustošije do Kerestinca, Trešnjevke i Šparte u čijem je dresu zapeo za oko svom današnjem klubu – Prečkom.
Uporno Đurić već dva desetljeća krči put prema svjetlima prve lige, ali u amaterskom nogometu nema baš novca tako da često iz kopački uskače u radno odijelo i uzima tacnu u ruke kako bi si osigurao egzistenciju dok ne ostvari svoje snove.
Do nogometnih snova s tacnom u ruci
"U ugostiteljstvu sam već deset godina. Počeo sam raditi s 15, što kroz školu, što kroz poslove. Sada sam voditelj tu u kvartovskom kafiću Frankies Bar. Do prije mjesec sam radio dva posla, ali sam shvatio da se moj nogomet uozbiljio morao sam se odlučiti za lakšu opciju. Bavim se i personal brendingom. Moja šefica Tina Andrašek me polako uvodi u taj svijet. Riječ je poslovima poput kreiranja sadržaja za Instagram i društvene mreže", kaže Đurić i objašnjava kako je shvatio da mora imati neki izvor prihoda dok ne dođe do prve lige, u što ne sumnja da će se dogoditi.
"Uz ugostiteljstvo ne možete fizički pratiti nogomet iznad 3. lige. Plan je sljedeće godine završiti s ugostiteljstvom i prebaciti se na neke uredske poslove gdje će mi biti lakše", jasan je oko vizije svoje budućnosti.
Menadžera još uvijek nema, ali i takva se osoba nalazi u njegovim planovima, jer svjestan je da bez dobre logistike nema iskoraka.
"Nije da nije bilo ponuda, ali još se nije pojavila ni jedna osoba s kojom kad sjedneš i pogledaš je imaš osjećaj povjerenja. Slušao sam dosta pustih priča kvazi nogometaša i menadžera. Čekam svoj trenutak, ali sad je vrijeme i za to", kaže Đurić.
Ono što je sigurno, plan ima. Iako posljednjih godina često sluša kako mu bježi zadnji vlak svjestan je kako neki igrači kasnije procvjetaju. Sam kaže da je late bloomer te kako neki dosegnu vrhunac s 18, a drugi s 28.
Late bloomer sa zagrebačkog asfalta
"Plan je ići iz godine u godinu u ligu više. Za početak sam htio ostati u Prečkom kako bih potvrdio razinu i sebi i drugima. Nisam se htio zalijetati. Bilo je nekakvih kombinacija i pregovora s Maksimirom, ali transformirale su se i lige i nije sigurna situacija za prijeći ako nisi siguran da ćeš igrati. Nisam htio ovaj status i dobre stvari koje mi je Prečko omogućilo, riskirati odmah. Plan mi je kroz dvije godine doći do 1. HNL", rezolutan je Đurić do te mjere da zaista vjerujete da će mu i uspjeti ostvariti cilj dok o tome priča.
"Kako rastem ja i moje igre tako otvaram nove suradnje. Surađujem s Fiziotekom, moj bivši suigrač Tomo Međimorec, me polako uvodi u nogometni profesionalizam. On me usmjerava i radimo na onim segmentima koje još nemam. S većim ciljevima i većim ambicijama doći će i nove suradnje na raznim poljima. Neću se zadovoljiti ovim rangom natjecanjem, naravno imam veliko poštovanje prema ovoj ligi i klubu, jer sam svjestan koliko je važno to proći. Kao mlad sam znao preskakati stepenice i onda vam se to obije o glavu pa morate opet prolaziti istim putem, ali cilj je 1. HNL kroz dvije godine", dodaje Đurić koji želi krenuti putem svog uzora Jamieja Vardyja. Kad je mogao 'zločesti' Englez zašto ne bi mogao i vrijedni dečko sa zagrebačkog asfalta.
"Vardy mi je uzor jer je imao tu kvartovsku priču. On je prošao sve od osme do prve lige gdje je naposljetku i uspio. Zna kakav je nogomet u najgorem i najboljem izdanju. Zna cijeniti otkud je došao. Također, impresioniralo me to što je otvorio svoju akademiju u kojoj pomaže nogometašima s poteškoćama. Dokazao je da se može. Sviđa mi se njegova energija i puno stvari na terenu i van njega. Uzor mi je i Cristiano Ronaldo. Dok sam odrastao impresionirala me slava, ali sad mu se divim zbog radne etike", zaključuje.
Uzori Vardy i Cristiano
U smiraj razgovora smo ovog upornog i predanog mladića tražili da nam otkrije ima li kakav ritual koji mu pomaže da u svakoj utakmici da svoj maksimum.
"Pratim svoje treninge kroz dnevnik. Na dan utakmice se dobro naspavam 8,9 sati, ne više od toga da se ne zaležim. Kava i doručak, pogledam neka nogometna i motivacijska videa na YouTubeu i to me ful drži. Prakticiram dosta ugljikohidrata par sati prije utakmice i kad krenem na utakmicu prvih pet minuta pozdravim ekipu, a onda držim fokus. Nekad uz glazbu, a nekad sam sa sobom. Kad se sluša muzika onda je to rap, domaći i strani. To mi paše jer sam dosta energična osoba volim držati taj impuls na visokoj razini, a pred samu utakmicu odradim trbušno disanje da ne uđem prenabrijan…da ne bi pretjerao' otkriva nam.
Za kraj se Siniša Đurić osvrnuo i na cijeli projekt SofaScora koji ga je gurnuo pod svjetla javnosti.
"Veliki respekt oko cijelog projekta. Ovo je idealna šansa za igrače i klubove iz nižih liga. Nagrada klubu znači mnogo, a i individualcima se pruža prilika da se predstave široj javnosti", zaključio je Đurić.
