Vladimir Beara spada u red istinskih nogometnih legendi koje su ušle u nogometnu besmrtnost, tamo gdje ulazi samo najveći. Ime Vladimira Beare (1928. – 2014.) upisano je zlatnim slovima u povijest Hajduka i propale Jugoslavije. Bio je više od vratara; bio je umjetnik među vratnicama, inovator i čovjek čija je karizma nadilazila sportske arene. Kada je legendarni sovjetski vratar Lav Jašin 1963. primao nagradu za najboljeg u Europi, skromno je priznao:

TREĆE POLUVRIJEME /

Torcida zapalila zastave tzv. Republike Srpske i skandirala 'Za dom spremni'!

"Za mene je najbolji vratar Vladimir Beara". Slično je mislio i slavni Španjolac Ricardo Zamora, koji mu je osobno rekao: "Vi ste, Beara, najbolji vratar na svijetu!". Pa ipak, život ovog nogometnog genija, rođenog u Zelovu kod Sinja, bio je kompleksna priča o slavi, osporavanju i vječnoj potrazi za pripadnošću.

Od Plinarske ulice do zvijezda

Iako je rođen u Dalmatinskoj zagori, Beara je bio "splitsko dite" koje je odraslo u Plinarskoj ulici, tik uz Stari plac. Njegov put u nogomet počeo je gotovo slučajno. Dok je kao mladić izučavao za električara i plesao u folklornom ansamblu, jednog dana 1946. godine našao se na treningu Hajduka. Legendarni Jozo Matošić, na nagovor trenera Luke Kaliterne, povikao mu je: "Mali, ajde stani na branku."

Oduševio je sve, osim napadača koje je zaludio sjajnim obranama. Kad se trening završio, trener Leo Lemešić ga je pozvao i rekao mu da sutra dođe na trening. Godinu dana nakon toga postao je prvi golman Hajduka. Ostalo je povijest.

Prijelaz koji je potresao Jugoslaviju

Unatoč statusu božanstva na terenu, Beara se u Splitu nikada nije u potpunosti osjećao prihvaćenim. Podcjenjivanja i uvrede bile su česte. Neki suigrači, poput Ljube Kokeze, vrijeđali su ga na osnovi njegova podrijetla iz Zagore, koristeći pogrdnu krilaticu "ubi vlaja, pusti zeca". Kap koja je prelila čašu dogodila se 1955. godine, nakon osvajanja titule. Na svečanom banketu, tadašnji predsjednik kluba Marko Markovina zahvalio je svima, ali Bearu nije ni spomenuo, dobacivši mu kasnije da je on "obični vratar".

Bijesan i povrijeđen, Beara je odlučio otići. Prvo se ponudio Dinamu, no u Zagrebu su se prepali političkih posljedica. Hladnokrvno je tada nazvao beogradsku Crvenu zvezdu, gdje su ga dočekali raširenih ruku. Taj je transfer bio "skandal stoljeća". U Splitu je preko noći od heroja postao izdajnik, a njegovo ime postalo je sinonim za tu riječ. Navijači su noževima skidali njegovo ime s tetovaža legendarnog sastava, a na utakmicama su ga gađali kovanicama. No, Beara je i u Beogradu nastavio nizati uspjehe, osvojivši četiri prvenstva i dva kupa, a 1960. postao je prvi vratar u povijesti koji je dobio Žutu majicu Narodnog sporta za najboljeg nogometaša sezone.

Čovjek od gume na najvećoj pozornici

Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 59 utakmica, sudjelujući na tri svjetska prvenstva (1950., 1954., 1958.). Vrhunac reprezentativne karijere doživio je na Olimpijskim igrama u Helsinkiju 1952., gdje je Jugoslavija osvojila srebro. U finalu protiv moćne Mađarske obranio je jedanaesterac slavnom Ferencu Puskásu.

Najveće individualno priznanje stiglo je 21. listopada 1953. na mitskom Wembleyu. U utakmici između Engleske i reprezentacije ostatka Europe (4:4), Beara je branio jedno poluvrijeme. Dok je on bio na golu, Englezi su postigli samo jedan pogodak, a preostala tri primio je austrijski vratar Zeman. Tim je nastupom zacementirao svoj status globalne nogometne ikone.

Hrvat ili Srbin?

Najkompleksnije i najbolnije poglavlje Bearina života bilo je pitanje njegova identiteta. Rođen je u etničkoj srpskoj obitelji pravoslavne vjeroispovijesti. Međutim, brojni izvori, uključujući splitske novinare koji su ga poznavali, tvrde da se Beara na svakom popisu stanovništva, čak i u Jugoslaviji, izjašnjavao kao Hrvat. Ta ga je odluka, navodno, koštala i dovela u sukob s tadašnjim strukturama.

S druge strane, u Splitu su ga često, zbog podrijetla i vjere, tretirali kao "drugog", što je kulminiralo bolnim odlaskom iz Hajduka. Kontroverze su se nastavile i nakon njegove smrti 11. kolovoza 2014. godine. Iako su neki tvrdili da je njegova želja bila da bude pokopan na pravoslavnom groblju u rodnom selu, njegova udovica Jadranka odlučila je da njegovo posljednje počivalište bude na katoličkom groblju Lovrinac u Splitu. Ta je odluka izazvala negodovanje dijela javnosti i dodatno zamaglila priču o njegovoj istinskoj pripadnosti.

"Odlučila sam da ga pokopamo na Lovrincu i to je moje pravo. U Zelovu su mi rekli da je led oštetio grobnicu, a kad sam došla na grob, vidjela sam da led takvo što nije mogao napraviti, već je to netko napravio namjerno", kazala je svojedobno Jadranka Beara u razgovoru za Jutarnji list. 

Beogradske novine pisale su da je pokapanjem na katoličkom groblju na splitskom Lovrincu prekršena volja pravoslavca Vladimira Beare. Iako je za života bio aktivni vjernik pravoslavne vjeroispovijesti i redovito obilazio manastire, Vladimir Beara pokopan je na katoličkom groblju Lovrinac, uz tri katolička svećenika. Svećenici Eparhije dalmatinske tada su tvrdili da je to napravljeno protiv volje legendarnog sportaša, no navode da obitelji ništa ne zamjeraju jer - kažu - bitno je da pokojnik ima svoj mir.

"Činjenica je da je Vladimir Beara bio veliki vjernik, pravoslavac i često je hodočastio u manastire, naročito je volio svetu Petku kojoj je bio i zavjetovan jer mu je kao djetetu spasila život. Ne znam zašto nas pravoslavne svećenike nitko nije zvao, a bili su katolički svećenici. Sigurno je da bi on volio biti pokopan u skladu sa svojim običajima. No, sada nema smisla pretresati mu kosti. Bitno je da počiva u miru i da je dostojanstveno pokopan", izjavio je protojerej Slavoljub Knežević za Jutarnji list. 

Beara je tako ostao velikan rastrgan između onoga što je bio po rođenju, onoga što je osjećao da jest i onoga što su drugi u njemu vidjeli.

Život nakon rukavica i kasno priznanje

Nakon igračke karijere, koju je završio u njemačkim klubovima Alemannia Aachen i Viktoria Köln, Beara se posvetio trenerskom poslu. Diplomirao je na prestižnoj njemačkoj akademiji kod Seppa Herbergera i vodio brojne klubove, a najveći uspjeh postigao je kao izbornik Kameruna, s kojim je osvojio Afrički kup. Kao pomoćni trener Slavka Luštice, sudjelovao je u osvajanju Hajdukove titule 1971., čime je prekinut post od 16 godina – upravo od sezone kada je on napustio klub.

Ipak, rane iz prošlosti teško su zacjeljivale. Godine 1995. doživio je veliko razočaranje kada ga je tadašnji predsjednik Franjo Tuđman pozvao u svečanu ložu na utakmicu Hrvatske i Italije, da bi na ulazu u stadion saznao da je njegovo ime precrtano s popisa. Tek početkom 2000-ih, dolaskom Branka Grgića na čelo Hajduka, došlo je do potpunog pomirenja. Klub mu je priredio svečanu večeru, a Veliki Vladimir se napokon vratio kući. Dobio je Nagradu za životno djelo Grada Splita (2010.) i odlikovanje Reda Danice hrvatske s likom Franje Bučara (2008.).

Vladimir Beara nije bio samo vratar. Bio je sportska i ljudska gromada. Njegova priča je lekcija o genijalnosti, nepravdi, oprostu i kompleksnosti identiteta na ovim prostorima. Dok su ga velikani smatrali najvećim, u vlastitoj sredini često je bio neshvaćen. No, na kraju, kao što je to rekao njegov nekadašnji kapetan Frane Matošić:

"Beara nam je bio pola momčadi".

Bio je, bez sumnje, i više od toga.