Postoji nekakva urbana legenda, temeljena dakako na brojnim znanstvenim tezama, da su žohari valjda jedini razvijeni organizmi koji bi preživjeli i najgoru kataklizmu. Žohari se smatraju štetočinama, vrsta su koja se prilagodila životu uz čovjeka, ali ujedno predstavljaju veliki higijenski problem za čovjeka jer obitavaju urbanim područjima, to jest, u stambenim prostorima, jer napadaju prehrambene proizvode, uzročnici su i mnogih alergija u odraslih i djece. Može ih se pronaći doslovce svugdje, usred džungle, na ulici, pa onda i u frižideru, kupaoni, pod krevetom. Otporni su na gotovo sve postojeće insekticide, mogu živjeti bez hrane, hrane se gotovo svim, navodno žive čak i ako im odrubite glavu. Razmnožavaju se suludo brzo, a postoji i svojevrstan mit da ako ih jednom ugledate u kući, nećete ih se riješiti tako skoro.
Osjetljivi su na svjetlost i uglavnom su aktivni samo noću. Žive u grupama na mračnim, vlažnim i toplim mjestima. Žohari su među najstarijim i najuspješnijim živim bićima na Zemlji. Većina vrsta živi u tropskim i suptropskim predjelima. Jako su prilagodljivi i možemo ih naći širom svijeta, a odnedavno ih možemo pronaći i u nogometnom svijetu. Dom su pronašli na Santiago Bernabeuu.
Kratki sat biologije je završio i ako se koji navijač Real Madrida osjetio uvrijeđenim, neka se ne ljuti, ovakva analogija nije zlonamjerna, niti imamo namjeru vrijeđati i sve ćemo pojasniti u nastavku. Zašto smo baš ta odvratna bića usporedili s elitnim nogometašima "kraljevskog kluba"? Prije svega su nas na to potaknula nedavna izdanja Real Madrida u Ligi prvaka. Naime, Madriđani su na početku ove sezone bili miljama daleko od statusa favorita za osvajanje, a čak i u nedavnim prognozama iz ožujka, Real je smješten tek na peto mjesto favorita uz koeficijent deset.
Ostarjeli igrači, vremešni trener i loš nogomet
Takav loš plasman Reala svakako je utemeljen na tome da oni uistinu ne igraju bog zna kako kvalitetan nogomet, što i ne čudi previše s obzirom na to da ih vodi vremešni Carlo Ancelotti, koji ujedno gaji, danas izuzetno nepopularnu, filozofiju "let them play", to jest, niti instruira specijalno svoje igrače niti im docira previše, posebice ne ovim starijim, a njih je, zapravo, puno više. I tu ćemo se odmah nadovezati sa sljedećim argumentom. Momčad Reala sastavljena je uglavnom od prekaljenih igrača, de facto veterana, senatora ako baš moramo koristiti tu floskulu. Dvojica najboljih igrača, Karim Benzema i Luka Modrić, zajedno imaju 70 godina. Uz njih tu je još i Toni Kroos, koji ima 32 godine, Marcelo s 33 godine, a tri "banke" su premašili i Gareth Bale, Eden Hazard, Nacho Fernandez, Casemiro, Carvajal, Lucas Vazquez, dok su još na pragu tridesete i David Alaba te Thibaut Courtois.
Realova momčad sastoji se uglavnom od igrača na zalasku karijere i tek pokojeg "klinca" poput Viniciusa, Camavinge ili Rodryga koji malo popravljaju krvnu sliku. Ti igrači dominiraju već desetak godina, odavno su prošli svoj "prime", dosegli svoj zenit, a čak niti u najboljim danima, pod Zinedineom Zidaneom, nisu igrali pretjerano atraktivno i svijet im se vrtio uglavnom oko jednog igrača - Cristijana Ronalda. Nekakva "nogometna biologija" nalaže da bi, u ovakvoj strukturi, s ovim igračima i s ovakvom igrom, bez sustava koji može kvalitetom parirati najjačima, oni trebali već odavno trebali biti eliminirani iz Lige prvaka, a zamalo su i bili protiv PSG-a u osmini finala i kasnije protiv Chelseaja u četvrtfinalu. Pa ipak, još su tu i još su itekako u igri za naslov.
Psihološka prednost
Pitanje. Što će većina vas napraviti kada ugleda žohara? Ili će vas uplašiti njegova prisutnost, ili će vam se zgaditi, htjet ćete ga se otarasiti, "maznut" ćete ga tenisicom nekoliko puta, ali on će i tada možda preživjeti i podsvjesno ćete znati da mu je u blizini mnogobrojna obitelj i prolazit će vas trnci zbog toga. Čini nam se ovako, iz našeg promatračkog ugla, da se Real koristi istim sredstvima. Real je i dalje, bez obzira na sve, najpopularniji, ma najveći klub na svijetu i sama ta činjenica dovoljna je da se protivniku "stisnu muda" već pri početnom udarcu.
Real protiv PSG-a u obje utakmice, protiv Chelseaja pogotovo i sada protiv Manchester Cityja, nije odigrao bog zna kako dobro, ali na kraju je izašao kao pobjednik. OK, polufinalni dvomeč sa Cityjem još nije gotov, ali "kraljevi" su trebali na Etihadu primiti, ne pretjerujemo, barem šest ili sedam golova, a na kraju su odnijeli vrlo povoljnih 4:3. Gledajući baš tu utakmicu sa Cityjem sinula nam je ta usporedba sa žoharima. City je rano zabio dva gola, mislili su svi da je Real gotov, da su ih se konačno riješili i onda je krenulo. Benzema je smanjio, City opet povećao prednost na 3:1, zatim je Vinicius vratio ekipu u život na 3:2. Silva je potom, mislilo se, zapečatio utakmicu na 4:2, ali igrači Cityja skrivili su penal i Benzema ga je realizirao na 4:3. Taman misliš da si ih se riješio, pa se vrate i tako nekoliko puta. Eto, reakcije Pepa Guardiole savršeno prikazuje kakav efekt Real ostavlja i koliko izazva nevjerice.
O ranijim utakmicama Lige prvaka da i ne govorimo. Chelsea ih je potpuno nadigrao u drugoj utakmici i definitivno su trebali ispasti, ali duboko u produžecima utakmice opet je Benzema bio taj koji je već pomalo obezglavljenu momčad Reala vratio u život. Otpisivali su ih i protiv PSG-a, protiv Cityja se najavljivala katastrofa Reala i kroz cijelu utakmicu Madriđani su zaista teško preživljavali salve i salve napada Guardiolinih igrača. No, sve su preživjeli i dapače, sad će na svom terenu u uzvratu imati golemu psihološku prednost i to će im biti glavni adut za ulazak u finale.
Ne smije ih se otpisati
Ako je Pep Guardiola poznat po nečemu, osim po tome da je, prema našem skromnom sudu najbolji trener današnjice, onda je poznat po tome svome "overthinkingu", odnosno, činjenici da zna toliko preispitivati svoje ideje i smišljati nove, da na kraju to rezultira taktičkim debaklom, kao recimo protiv Lyona 2020. godine u četvrtfinalu pa čak i protiv Chelseaja lani u finalu Lige prvaka. Kod Reala se u uzvratu, bit ćemo slobodni i prognozirati ovako "kafanski", neće baš ništa promijeniti. Ancelotti će vjerojatno ostati pri svom pristupu i pustit će dečke da igraju pa što bude, i vjerojatno se nadati da će City biti impresioniran atmosferom, te da će ih se protivnici previše respektirati. Madriđanima se nema što prigovoriti, dogurali su znatno dalje nego što je itko mogao predvidjeti, a sada odjednom mnogi vjeruju da se Real na ovakav način može provući do finala pa možda čak i uzeti titulu. Bilo bi to suludo pored ovako dobrog Cityja i Liverpoola, ali sada više ne možemo reći da je to nemoguće.
I nije tako samo u Ligi prvaka. Nakon vrlo loše odrađene prošle sezone, kada su svi bili uvjereni da je došao kraj ovom Realu i da mora uslijediti rekonstrukcija, pa onda po dolasku već "ocvalog" Carla Ancelottija i činjenici da su se ljetos pojačali samo Eduardom Camavingom, da im dvojica najzvučnijih igrač Bale i Hazard više vole golf i dobru hranu od nogometa, malo tko je prognozirao da će Real uzeti i naslov u La Ligi. Doduše Barcelona se raspala, a Sevilla, Betis, Sociedad i Villarreal ipak nisu taj kalibar, ali nakon sjajne Atleticove sezone lani, mislilo se da će Diego Simeone dominirati još neko vrijeme. Međutim, nije.
Strah, respekt i animozitet
Preživjeli su "kraljevski žohari" i te prognoze i razoružali predskazivače. Štoviše, Real je ove sezone, na krilima najiskusnijih Modrića i Benzeme, naslov osigurao već na zimu. Preživjeli su i nedavno drugi najgori porazu od Barcelone u El Clasicu, kada su ih polomili na Santiago Bernabeuu s 4:0. Nakon toga Real je glatko pobijedio sve četiri utakmice i praktički si matematički osigurao naslov, te danas više nitko i ne govori o tom slavlju Katalonaca usred Madrida.
Zapanjuje ta lakoća kojom se Real otarasi nedaća, kritika, kako olako upije sve šamare i udarce. Možda ste zaboravili, ali Real je neokrznut preživio i eskapadu svog predsjednika Florentina Pereza koji je lani u ovo doba naprasno odlučio s još nekolicinom jakih klupskih funkcionera u Europi, pokrenuti Superligu. Projekt mu je neslavno propao, izgorio preko noći, UEFA im je prijetila drakonskim kaznama, ali on i dan danas stoji iza svoje ideje i ustraje u tome da se stvori ultimativno sportsko natjecanje. Real je tu sramotu i poslovni debakl preživio i provukao se bez posljedica. Što da kažemo... Otporni su neizmjerno, baš kao i - žohari.
Možda smo i mi impresionirani tim efektom, možda Real samo ima tonu sreće u velikim utakmicama, ali neosporno je da već samom svojom pojavom, imenom i brendom, oni izazivaju negativnu psihološku reakciju kod protivnika, barem podsvjesno. Je li to strah, strahopoštovanje, podcjenjivanje? Možda i sam vizualni dojam, ti znameniti bijeli dresovi, možda su ta velika imena, poput Modrića, Benzeme, Kroosa, na neki način idolizirana u očima protivničkih igrača? U našim očima možda je to neka doza ili neki miks straha i respekta, s blagom primjesom animoziteta jer gotovo da nema momčadi u Ligi prvaka koja nema želju nauditi Realu. Isto je i sa žoharima, složit ćete se svi da postoji globalni animozitet prema njima, da im želite nauditi, ali opet kada ih spazite, priznajte, izazivaju u vama dozu straha. A činjenica je, morate im dati i malo respekta, ipak to je vrsta koja je preživjela baš sve.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.
