Zoran Vulić je neosporno Hajdukova igračka i trenerska legenda. Vule je za Bile u dva navrata odigrao 188 utakmica upisavši 29 golova, a nastupio je i za reprezentacije Jugoslavije i Hrvatske ukupno 28 puta. Sudjelovao je i u Hajdukovom pohodu na četvrtfinale Lige prvaka sredinom 90-ih koje je do danas ostao najbolji rezultat hrvatskog klupskog nogometa od neovisnosti.
Na klupu momčadi s Poljuda je sjedio čak pet puta, a osvoji je i dva trofeja Kup 2003. i prvenstvo Hrvatske 2001.
U jednom od tih navrata imao je priliku trenirati i tada 16-godišnjeg Ivana Perišića kojeg je kao kadeta uveo u prvu momčad Hajduka. Kako je sam rekao u razgovoru za Net.hr, potencijal mladog Ivana Perišića je već tada bio i više nego očigledan.
'Vidjela se dominacija'
"Znate li vi kad kadeta dovedete u prvu momčad Hajduka, ne juniora, nego kadeta, znate li vi kako je to jaka stvar onda i koliko je taj mladi igrač dobar, a mora biti za takvo što. Ja sam tada odlučivao i takvu odluku donio. Doveo sam te godine Ivana Perišića i Strinića, koji je bio junior. To je bilo, ne znam sad, 2003., 2001… Ne mogu vam točno kazati, ali mislim da je to bilo 2003. Šteta, nakon tih priprema, oboje su otišli u Francusku. Šteta, kod mene su već tada dobivali šansu, pogotovo Ivan Perišić koji je bio mlađi od Strine. Igrali smo turnir u Sloveniji, sjećam se kao sad, znači čim je ušao Ivan u igru, vidjela se jedna takva dominacija tada klinca, i to ono, baš bezobrazna dominacija", prisjetio se za Net.hr Zoran Vulić, a onda opisao što je to kod Perišića bilo drugačije i po čemu je odskakao.
'Već tad sam zamijetio klasu'
"Mali je bio, ono, stroj. Ma, to vam se odmah vidi, vidjelo se i tada odmah. Znate li vi kad dječak od 16 godina radi razliku na terenu među starijim nogometašima, 25-godišnjacima, 30-godišnjacima, iskusnim igračima, znate li vi što to znači… I sad pazite ovo, on je bio taj koji je govorio golmanu baci meni loptu, koji se nudio, ordinirao na travnjaku, bio aktivan… Znači, to je bilo nešto strašno. Mogao sam ga ostaviti u Hajduku, mogao sam dignuti rampu i zabraniti njegov odlazak, ali ne daj Bože. Nisam to učinio ni njemu ni Striniću. Bilo mi je žao, iskreno vam govorim, jer sam radio s njim preko dvije-tri godine individualno. Da, zamijetio sam već tada njegovu klasu", zaključio je Vulić na kraju razgovora.
