ZAŠTO SE NOGOMET NIJE VRATIO 'KUĆI' / Kako su, 'na papiru', puno slabiji Talijani učinili Engleze smiješnima i zašto ih zapravo sada mrzi cijeli svijet?

Kolumna 'Iz voleja': Nećemo opravdavati Southgatea jer upravo je on najveći krivac za debakl igru Engleske na Euru, ali on je izbornik koji je radio pod uvjerljivo najvećim pritiskom od svih ostalih njegovih kolega na Euru

Bruno Herljević

Bruno Herljević

12.7.2021.
14:26

Niccolò Machiavelli bio je talijanski književnik i političar u vrijeme renesanse. Smatra ga se utemeljiteljem filozofije politike jer prvi promatra politiku odvojenu od morala. Ostavlja moral po strani te politiku promatra empirijski. Machiavellijev je život bio obilježen neredima u Firenci nakon smrti Lorenza Veličanstvenoga. Vidio je što znači nered bez snažnog i sposobnog vladara. Nakon progona Medicija iz grada, ustanovila se republika. Humanistički odgojen, Machiavelli je bio čovjek prakse i izvorni mislilac.

Poput mnogih suvremenika, i on je posegnuo za antičkim uzorima, ali kao genijalan predstavnik renesanse nadahnjivao se u prvom redu "efektivnom istinom o stvarima", a ne teološkim i etičkim konstrukcijama. Svoje misli najbriljantnije je izlagao u raspravi Vladar iz 1513. godine, a upravo je to djelo donijelo Machiavelliju slavu, ali ujedno mu je napravilo i podosta štete. Njegovo djelo godinama su potpuno krivo interpretirali i iz konteksta su izvukli samo jednu misao, koja će kasnije biti nazvana Machiavellijevim imenom, a to je da "cilj opravdava sredstvo".

Makijavelizam je termin koji se uglavnom koristi u političke svrhe. To je politička doktrina, odnosno teorija, izvedena iz imena Niccola Machiavellija, u čijem je temelju interpretacija politike sile, odnosno politike koja, vodeći računa o odnosima sile i moći, zagovara načelo da cilj opravdava sredstvo.

Ziheraški put do finala

Nerijetko se ona koristi i u recimo ratnoj terminologiji, u poduzetništvu, ali koristi se itekako i u sportu. Jedan vrlo dobar primjer makijavelizima, doduše ne s tako grubom konotacijom kao obično, vidjeli smo i na Europskom prvenstvu i to kod najtalentiranije momčadi Eura i glavnih favorita, Engleza.

Uz Francusku, Engleska je bila prvi favorit za naslov prvaka Europe. Recimo to ovako, da ste se na njih kladili prije Eura i da su osvojili kojim slučajem, ne biste baš zaradili. Englezi su u svemu, uistinu, bili sve "naj". Najskuplji, najtalentiraniji, najmlađi, najmoderniji, najzanimljiviji i još k tome gotovo sve utakmice igrali su kod kuće, pa čak i finale na Wembleyju, ali svejedno su navukli na sebe bijes i cijelog svijeta.

Razlog je upravo makijavelistički pristup njihova izbornika Garetha Southgatea. Čovjek je, sasvim legitimno i na neki način čak i opravdano, odabrao ziheraški put do finala, ali time je svjesno žrtvovao najtalentiraniju generaciju u povijesti Engleske i to mu gotovo nitko, sada kada su izgubili, neće oprostiti. Da sada ne idemo u seciranje i analizu jalovosti igre Engleza od početka turnira, jedan podatak iz utakmice s Italijom najbolje svjedoči koliko je Engleska bila neuvjerljiva.

Nesnosni pritisak i najgore sredstvo

Posljednji udarac Engleza u okvir iz otvorene igre na utakmici s Italijom dogodio se u drugoj minuti utakmice i bio je to gol za vodstvo. U sljedeće 103. minute Englezi nisu uputili niti jedan jedini udarac. Generacija koja u svojim redovima ima igrače poput Phila Fodena, Harryja Kanea, Raheema Sterlinga, Jadona Sancha, Masona Mounta, Jacka Grealisha, Judea Bellinghama, Bukaye Sake, Johna Stonesa, Harryja Maguriea, generacija koja ima ultraofenzivnu, skupu i cijenjenu momčad, ovo je prvenstvo odradila bez imalo rizika, ziheraški, s poprilično rudimentarnom taktikom i bazičnim planom igre.

Nećemo opravdavati Southgatea jer upravo je on najveći krivac za debakl-igru Engleske na Euru, ali on je izbornik koji je radio pod uvjerljivo najvećim pritiskom od svih ostalih njegovih kolega na Euru. Zlatko Dalić je imao jak pritisak javnosti zbog drugog mjesta na SP-u, ali ništa je to naspram onog što su drugi najzahtjevniji navijači na svijetu (prvi su Hrvati), engleski navijači, i mediji stavili na leđa Southgateu i njegovim igračima, a dobar dio njih još je u ranim dvadesetima ili čak u tinejdžerskoj dobi. Onaj glupi "It's coming home" počeo se pjevati još prije početka Eura, a kako je momčad gurala dalje u nokaut-fazi, tako se pjesma samo pojačavala.

Southgate je morao, ali baš morao, dogurati nekako do finala. Razapeli su ga jer je izgubio od Hrvatske na SP-u 2018. godine u polufinalu, oprostili mu taj grijeh i dali mu novu šansu. Vjerujemo da danas ne možete u reprezentacijskom nogometu dobiti elitniji posao od posla izbornika Engleske, a Southgateu se posrećilo i dobio je drugu šansu koju je nekako trebalo i opravdati. Odlučio se Southgate na vjerojatno najgoru moguću opciju, najgore sredstvo za dolazak do cilja. Od ofenzivne momčadi koja ima u svojim redovima suludo dobre golgetere, moderna i ubojita krila, vrhunsku obranu koja može voditi igru, jake i prodorne bekove, borbene veznjake i kreatore igre, Southgate je stvorio defenzivnu ekipu koja igra na pobjedu minimalnim rezultatom i branjenje rezultata, iznimka je utakmica s Ukrajinom u kojoj je Engleska igrala baš onako kako je trebala igrati i protiv Italije.

Talijani kao Englezi i obratno

Međutim, Southgate je odabrao svoje sredstvo za ostvarenje cilja i jedan ga je penal dijelio od toga da na metodu, kojom bi došao do njega, baš svi zaborave. Na njegovu žalost nije došao do cilja i sada će cijeli svijet pisati o njemu kao o bofl-izborniku, koji je uništio najbolju generaciju Engleske u povijesti. I opet kažemo, sasvim je legitimno da ga se okrivi za neuspjeh, isto kao što je sasvim legitimno što je on odabrao igrati takav nogomet, što je koristio takvo sredstvo za ostvarenje cilja jer je do njega zamalo i došao.

S druge pak strane, sličan je pristup, pomalo makijavelistički, imao i Roberto Mancini. U potpunosti je odbacio talijanski tip nogometa, defenzivnu igru, igru na kontre i nabijanje dugih lopti i promijenio je paradigmu. Odlučio je igrati totalno napadački, hazarderski, s puno rizika, okomito, s jakim visokim pressingom, odlučio je kontrolirati igru kroz posjed, povećao je broj udaraca na gol, ubacio je znatno više ofenzivno orijentiranih igrača u igru, koristio je igrače koji su u odličnoj formi bez iznimaka i na koncu je time iznenadio sve na Euru i dogurao do naslova prvaka.

Onako kako je Mancini igrao s Italijom, upravo je tako Southgate trebao igrati s Engleskom. Barem su svi tako očekivali. Italija na gotovo svim pozicijama, osim na vratarskoj u Gianluigiju Donnarummi i možda u vezi u liku Nicola Barelle, ima lošije igrače od Engleza, a gotovo cijelu utakmicu bili su dominantniji i konkretniji. Štoviše, odličan indikator na kakvoj je razini Italija igrala nogomet, a na kakvoj je Engleska su očekivani golovi (xG). Talijani su ušli u utakmicu s 2.13 (xG), a Englezi s tek 0.57 (xG).

Koja je suština problema?

Soutghate je branio vrlo rano, i uz dosta sreće lako, stečeni pozitivan rezultat i ziheraški čekao šansu iz kontre. Dočekao je samo gol Talijana i dao im samo dodatnog elana da izguraju ovu utakmicu do samog kraja. Što bi bilo da su Englezi igrali napadački nogomet, da su igrali kao što većina njihovih igrača igra u svojim klubovima? Možda bi bili bolji, možda bi osvojili, a možda i ne. Možda bi bili prvaci, ali možda i ne bi. Možda ipak mogli i sa Souhgateovim pristupom osvojiti naslov prvaka? Zapravo i mogli su, ali za to bi trebali imati ono što ova generacija Engleske nema, a što recimo Talijani imaju.

Ono što Talijani imaju, a Englezi sigurno nemaju jest mentalitet pobjednika i to je suština problema kod Engleza. Mentalitet pobjednika je vjerojatno najvažnija stvar na turniru. Hrvatska je tu super primjer. Na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, Hrvati nisu igrali bog zna kakav nogomet, provlačili su se uz dosta sreće na raspucavanjima jedanaesteraca, ali generirali su iz minute i minutu sve veći naboj i samo se dodatno galvanizirali do samog finala. Mentalitet pobjednika su izgubili u godinama nakon SP-a i na Euro došli praktički s luzerskim mentalitetom i završilo je kako je završilo.

Englezi su imali sličan problem. Odigrali su turnir bez imalo emocija, robotski, umjetno i isforsirano, ali u konačnici tako su im i reprezentativci odgajani, čast iznimkama, u svojim klubovima. Klub ih tretira kao kiborge, kao strojeve od krvi i mesa, bez previše emocija i bez mentaliteta koji je potreban da bi se na ovakvim natjecanjima, koji nisu klupski, osvojio naslov. Svaki Talijan na toj utakmici prolio je zadnju kap znoja da odnese taj pehar u Rim, Englezi su pak računali na to da će Sterling iznuditi ili "izsimulirati" penal ili slobodni udarac u opasnoj zoni, odnosno da će "klinci" odigrati robotski i na kraju nekako zabiti taj još jedan gol. Jesmo li, i jeste li vi, stekli dojam da su Englezi imali isti pristup utakmici kao i Talijani? Mi baš i nismo. E to je ta razlika, a super primjer opet imamo i nakon utakmice kada su Englezi svi odreda poskidali svoje medalje kao da su napravljene od blata ili još gore fekalija i s gađenjem ih odnijeli nekamo gdje ih valjda nikad više neće morati gledati.

Luzerski mentalitet

Dobro sada pogledajte sliku ispod. Na njoj ćete vidjeti ponajboljeg trenera današnjice, Pepa Guardiolu, koji je mimo svih očekivanja u najboljoj sezoni u trenerskoj karijeri nakon Barcelone, izgubio finale Lige prvaka protiv rivala Chelseaja. Guardiola je također dobio medalju za to svoje drugo mjesto. Guardiola je lik koji usađuje svojoj ekipi mentalitet pobjednika i koji ne dozvoljava baš nikakve devijacije u razmišljanju, ali usađuje ih u svojoj momčadi, u svom klubu, ne odgaja ih i ne priprema za utakmice reprezentacije. Guardiola je tu svoju medalju za drugo mjesto poljubio i ostavio oko vrata. Guardiola je postupio ispravno, s poštovanjem, znajući njegova je momčad dala sve od sebe, da je on dao sve i da su, kako se ono kaže, poginuli na terenu i da će već drugi dan "poginuti" opet.

Englezi su pokazali koliko im je stalo do naslova ili bolje rečeno nije stalo, koliko poštuju protivnika koji se polomio da dođe tu gdje je, a u konačnici i što misle o sebi, samim time što su poskidali medalje i bacili ih tko zna gdje. To nije mentalitet pobjednika već čista arogancija i bahatost, a to je pak dio luzerskog mentaliteta. Nitko od njih pa čak, niti njihov izbornik, nije cijenio uspjeh ulaska u finale. Skinuvši tu medalju ponijeli su se bahato, arogantno, a forsiravši taj svoj "It's coming home", jedino što su dobili jest loša karma i baš ništa nisu donijeli kući. Italija je svoj pobjednički mentalitet gradila mjesecima čak i godinama uoči Eura i na Euro je došla sa skromnim ambicijama, ali s nevjerojatno golemim potencijalom, pa čak bi se moglo reći i s inatom, koji su onda samo nadograđivali.

Mogli su biti hit, ali...

Nakon svega, još jedan detalj iz utakmice finala Eura dokazuje što je to, na papiru slabija, Italija imala, a Engleska nije imala. Na neki način to je i iskustvo, kako izbornika, tako i pojedinih igrača na terenu koji su preuzeli uloge lidera i osovine u momčadi. Talijani su uporište postavili u svojim stoperima Giorgiju Chielliniju i Leonardu Bonucciju, odnosno izborniku Robertu Manciniju, koji je mahom vukao sve ispravne i dobre odluke, dok Englezi svoje uporište nisu niti imali. Izbornik je rotacijama uništio osjećaj sigurnosti u momčadi, izgubio je kostur ekipe, nije stvorio lidere i na kraju je napravio najveću glupost, pustio je golobradim dječacima da se u najvažnijoj utakmici, u najdramatičnijoj utakmici, generacije suočavaju s rutinerima koji su debitirali u vrijeme kada neki igrači Engleske još nisu niti rođeni i to na potpuno pogrešan i njima nesvojstven način.

Eto, detalj koji smo odlučili istaknuti jest ono Chiellinijevo zaustavljanje Sake u 96. minuti utakmice kada ga je rutinski, taktičkim prekršajem, zaustavio u potencijalno vrlo opasnoj kontri. Potegao ga je za kragnu, baš onako prljavo, talijanski, ovaj se složio na pod kao drvo, a Chiellini je za to dobio samo žuti karton dok su Englezi dobili samo još jedan dokaz koliko su bili "zeleni" za ovu utakmicu. Kada su Chiellinija pitali nakon utakmice zašto je tako ružno zaustavio Saku, ponudio je savršen odgovor.

"Nisam oćelavio s 23 godine, lomio svoj nos 30-ak puta i jurio 120 minuta za Kaneom da izgubim finale na takav način", izjavio je Chiellini. I to je u suštini to. Talijani su imali nešto više iskustva, znatno jači mentalitet i suludo puno motiva da uzmu ovo prvenstvo.

Najveća pogreška

Dakle, ono što se mora apostrofirati, Southgate je ovdje isključivi krivac za debakl. Ako već to moraju nazivati debaklom. OK, možda je odabrao i pogrešno sredstvo za dolazak do cilja, možda je uništio najjaču generaciju pogrešnom taktikom, možda i nije, ali ono u čemu je gotovo sigurno pogriješio jest u mentalnoj pripremi, u izgradnji pobjedničkog mentaliteta ili barem pokušaju stvaranja istog.

Zbog manjka iskustva ili jednostavno donošenja čitavog niza loših odluka, Southgate i njegova momčad završili su turnir kao najomraženija reprezentacija današnjice, a zapravo uopće nisu trebali. Mogli su, da su se ispravno ponašali, biti hit-reprezentacija turnira, mogli su biti mlada ekipa koja je praktički s tinejdžerima izborila povijesno finale Eura. Mogli su od početka krenuti skromno, mogli su odigrati i "catenaccio", "park the bus" ili što već i opet biti hit. A ovako, zbog ponašanja, zbog luzerskog mentaliteta, javnost ih sada gleda onako kako su oni gledali na srebrnu medalju osvojenu u finalu Eura 2020. S gađenjem.

-------------

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.

Možda će te zanimati

Friteza Pro Delimano
Od 479,95knOd 599,95kn
Pržena hrana s manje masnoće? Moguće je uz Pro fritezu na vrući zrak. Naručite Online.
Imaš priču? Javi nam se!
Imaš priču, ekskluzivu ili jednostavno temu za koju bi se trebalo čuti? Javi nam se, a mi ti jamčimo anonimnost.
Pošalji priču
Imaš priču? Javi nam se!
Imaš priču, ekskluzivu ili jednostavno temu za koju bi se trebalo čuti? Javi nam se, a mi ti jamčimo anonimnost.
Pošalji priču

Izdvojeno

Regionalni portali