Večer prije molitva, uvukao se u njega, ne strah, ali neki pritajeni pritisak. Znao je da je pred njim jedan od najjačih ljudi na svijetu, teškaš, koji u susjednoj zemlji ima kultni status kao Mirko Filipović kod nas. Već je sretao borca Adnana Redžovića, posljednji put slomio je na njemu palac na nozi, Redžović je prije dvije godine srušio njegove snove, slomljena kost ostala je podsjetnik da nije dovršio posao.

Ne i ovog puta, zlatna ruka hrvatskog kickboxinga Ivica Ivić, osvojio je Abu Dabi i za Hrvatsku reprezentaciju kicboxinga donio je prvo zlato na ovogodišnjem svjetskom prvenstvu.

"Obećao sam Bogu da ću doći na vrh svijeta – i ispunio sam to obećanje", kaže za portal Net.hr Ivica Ivić.

U finalu je pobijedio Adnana Redžovića (BiH), no ovo je priča o nevjerojatnom sportašu, nevjerojatnoj snazi duha i čovjeku koji se usudi sanjati veliko, padati i opet se dizati i dokazivati: Prvaci se ne rađaju, oni se stvaraju kroz znoj, disciplinu, upornost, neukrotivost, stvaraju se u tišini kad nema reflektora i velike pompe, kad se u ustima osjeti dah iscrpljenosti, kad pluća izgaraju i kad tijelo moli da stane.

LEGENDA POKORILA AZIJU /

Suci mu uzeli jedno zlato, onda je Ivić samljeo idućeg: 'Htio sam mu otkinuti glavu!

Ali on ne staje, Ivica Ivić ispisao je povijest ovog borilačkog sporta i javio nam se iz pustinjskog Abu Dabija.

"Ova godina bila je savršena", rekao nam je bez velike euforije ali s izrazom lica koje otkriva da je uzeo sve što je mogao uzeti. Samo ove godine 21 meč, 20 pobjeda i jedan poraz (ali o tome ima što reći) - sedam zlata sa svjetskih kupova te jedno srebro, četiri zlata s europskih kupova, još uvijek je i aktualni europski prvak u kickboxingu - sada i svjetski prvak. 

Podijelio je dojmove iz Abu Dabija: "Prva borba trebala je biti s Brazilcem, ali on se povukao. Nije se pojavio na meč. Povukao se u drugu disciplinu gdje je vidio da lakše može doći do medalje. Postao je prvak svijeta u drugoj disciplini. Ja sam bez borbe otišao kolo dalje. Bila je to borba protiv Nijemca".

Borac je to kojeg je već jednom svladao u finalu Svjetskog kupa s uvjerljivih 3:0. I ovog puta pomeo je Nijemca.

'Osveta' za broncu

Iduće ime bilo je  – Adnan Redžović, pretprošlogodišnji svjetski prvak, čovjek s kojim se ne ulazi olako u ring. Jedan od najopasnijih boraca današnjice, udarač koji je rušio najbolje u kickboxing svijetu i s kojim se Ivić sreo i prije dvije godine u finalu svjetskog prvenstva u Portugalu. Tada je Iviću u borbi pukao palac, borba je prekinuta i Ivić je osvojio broncu. Medalja, ali ostala mu je nekako gorka jer je osjećao da je tada bio spreman za zlato. 

Foto: Privani Album

Ovog puta bio je to dostojan revanš. Put do finala nije bio lagan. Deset minuta odmora između mečeva. Jedan težak, iscrpljujući okršaj već je bio u nogama. Redžović je, s druge strane, u finale ušao svjež – njegov polufinale protivnik nije nastupio zbog ozljede. Sve je bilo protiv Ivića. Umor, kratki predah, svjež protivnik. "Njegov trener je rekao da je pripremio posebnu taktiku za mene", govori. 

Ali i Ivić je imao pogonsko gorivo - nije mogao preboljeti poraz od prije dvije godine. Pripremio je osvetu.

"Svjetsko zlato nikad nisam osvojio. I sad sam znao – ili će se slomiti sve, ili ću se popeti na sam vrh", kaže nam Ivić.

I popeo se! Ne samo za Hrvatsku, kaže - i za djecu koja sanjaju biti sportaši, za svoj klub i za svoje dječake snove: "Nema što do sad nisam osvojio, svjetske kupove, europske kupove, europsko zlato za reprezentaciju Hrvatske..., ovo mi je ostala jedina želja".

SRETAN ROĐENDAN /

Legenda čiji udarci i danas odjekuju: Ovako se Mirko Cro Cop mijenjao kroz godine

Ipak, za svog protivnika ima samo gospodske riječi i ističe da je veliki borac, da je pobjeda još veća jer zna tko mu je bio protivnik: "Veliki čovjek, sjajan borac, pozdravili smo se nakon meča. Gospodin":

Rezultati koje je Ivić ove godine složio zvuče nestvarno. Sedam velikih natjecanja, sedam vrhunskih pozornica – Svjetski i Europski kupovi, zlata, srebro i sada svjetska titula. "Ne znam tko se može tako pohvaliti. Iskreno, ne znam postoji li uopće netko s takvim nizom", kaže bez trunke hvalisanja.

Je li mu postalo “normalno” biti na vrhu?

"Volim izazov, nije to zbog drugih, nego zbog sebe - da si svaki put dokažem da mogu, da vrijedim", govori.

Mnogima uzor

Svaki dan mu stižu poruke, javljaju se roditelji iz cijele Hrvatske. "Jedan otac iz Rijeke stalno mi piše da mu kćeri govori da se ugleda na Ivića, kako on može. Potiče da se i ona bori do medalje. Ja čovjeka čak ni ne znam osobno, ali moj uspjeh znači ljudima. A ja govorim stalno da se sve može. Samo moraš imati vjeru", govori. 

Kaže da će možda s godinama sjesti težina ovoga zlata, da vjerojatno nije ni svjestan što je napravio za čitavi borilački svijet koji je posljednjih godina eksplodirao u Hrvatskoj i regiji. 

Ipak, poštovanje prema drugima ostaje jednako važno kao i pobjeda. Spominje mlade dečke koji osvajaju svjetske titule, poput Ivana Bertića koji je obranio naslov svjetskog prvaka, dodaje kako su to rezultati vrijedni svakog respekta. Ali brojke su neumoljive – Ivica je ove godine "prešišao" sve. 

Foto: Privani Album

No ono što mu je možda i važnije od medalja je što se na svjetskom prvenstvu u borbe ulaze pojedinci, ali uspjesi se zbrajaju timski. Tu nema više klubova nego je reprezentacija. "Mi djelujemo kao tim, ne pojedinačno za klubove kao što su Dinamo i Hajduk u nogometu, mi trebamo nastupati zajedno, braniti boje Hrvatske", govori.

A ove godine hrvatska reprezentacija na svjetskom prvenstvu u Abu Dabiju ostvarila povijesni uspjeh!

U ukupnom poretku od 83 zemlje svijeta, Hrvatska je na sjajnom drugom mjestu - baš kao naši vatreni na svjetskom prvenstvu u Rusiji. Ogroman uspjeh za hrvatski kicboxing, velike pobjede s osam zlata, sedam srebra i 12 bronci. 

I Ivić je donio prvo zlato za Hrvatsku, u veteranskoj superteškoj kategoriji. Opet, u svojoj priči Ivić ne preskače one koji su uz njega kad nema svjetla reflektora, vraća se na ljude koji ga drže. 

Ne fasciniraju ga 'zvijezde'

"Ne fasciniraju me slava i novac. Mene fascinira samo jedno – kad je netko pošten, normalan čovjek. To je jedino što vrijedi", govori. Usred svjetske metropole, među neboderima i u blještavilu luksuza, Ivica se na trenutak susreo i s holivudskom zvijezdom. Ili točnije – skoro ju je promašio. “Prošli smo pored Denzela Washingtona, nisam ni skužio čovjeka. Oni se slikaju, kažu mi: ‘Eno, Denzel Washington’. I znaš što? Nije me ni dirnulo”, smije se Ivica. I u toj rečenici zapravo je sadržana cijela njegova filozofija:"Mene ne fascinira slava. Mene fascinira kad pomogneš čovjeku. Kad pomogneš sirotinji. To me fascinira.”

A tko su njegovi ljudi?

Ujutro će uz njega u dvorani na prvom treningu biti rekreativci, "običnih" zanimanja, koji će dijeliti s njim znoj. Gotovo naređuje da spomenemo još neke "obične", ali njemu najveće: "Marino Lokas, otac četvero djece koji radi privatni biznis i jutrom otkine od svog života i dolazi na moje pripreme držati mi fokusere. Znate koliko je to veliko? Bez njega nema ni moje medalje. Tu je moj Matija Kerepčić koji me prati u borbama. Tjedan dana u Uzbekistanu, tjedan u Turskoj, sad je uz mene u Abu Dabiju - čovjek ostavi posao, obitelj, sve. To ti govori koliko netko vjeruje u tebe".

U toj mješavini umora, smijeha, sparinga, dogodila se i ona mala scena koja će se pamtiti kao fotografija s kraja filma – zagrljaj i krv. U trenutku kad je pala pobjeda za svjetsko zlato, skočio je Ivić kao klokan do Matije na tribini, bratski skok, bratski zagrlja i...

"Sudarili glavama, ja pogledam – krv! Mislio sam da je nešto moje, to je bila njegova arkada", smije se.

Foto: Net.hr

Tri centimetra čiste pobjedničke rane: "Razvalio arkadu, prijatelju!"

Arkada je dobila šavove, na slikama za uspomene stoji prijatelj kao ranjenik.

Ali dok se oni smiju, šale, raspoređuju krevete u sobi i u malim komičnim trenucima - gdje će koji spavati, tko će hrkati i zašto jedan viče u snu je li to bila noćna mora ili možda zagrljaj previše, uz dobru dozu smijeha jedno je jasno - ima tu ljudskosti, ima prijateljstva, svjetski uspjeh i zlato borac gradi sam, ali uz jaku podršku svojih ljudi, prijatelja, onih koji jednostavno vjeruju u njega.

Nesalomljiv

A što kad se medalja na prsima "ohladi", ponekad su to razgovori s majkom s kojom raspreda što znači svaki odlazak na turnir. 

"Posljednji turnir Uzbekistan, letiš preko ruskog teritorija, proleti misao možda će baš moj avion biti meta da se skine. Ljudi misle - odeš, pobijediš, vratiš se. Opet, to je drugačija zemlja od Europe, ne znaš hoćeš li napraviti krivi potez da i ne znaš pa završiti u zatvoru na tjedan dana. Ja opet idem radi sporta, dokazivanja, želje da pokorim", govori nam. Tako je nedavno na svjetskom kupu pokorio i Aziju, bio je jedini borac s naših prostora i zna da to nosi dodatnu težinu.

“Onaj tko ima sve, neće se razveseliti majici. A onaj tko nema ništa i dobije Adidas – neće znati kako zaspati", ponavlja. Kimnut će glavnom da su ljudi možda naviknuli da nosi medalje, a on svjesno kaže da je svaki put možda zadnji jer tko može znati što nosi sutra. 

Što borca ovakvog duha može jedino slomiti? Rijetko kome će pokazati svoju slabost, ali srce i duša će stisnuti kad se spomenu preminuli otac i brat. Oni koji poznaju borilački svijet sjetit će se da su Ivicu i brata Stipana nekad zvali hrvatskom braćom Kličkom. 

Sada postaje ranjiv kad se spomenu oni koji nema: "Znam da su ponosni, gore...", pa će jedva procijediti 'oprosti' u trenutku razgovora jer je preteško. Ali brzo otresa tugu, zna da su i oni uz njega, to mu daje snagu. "I vjera. Bog me uvijek bacao na dno s ozljedama, iza mene je 11 operacija. Svaki put bih se penjao gore malo po malo, a onda bi me opet bacio na dno. Pa sam valjda i Bogu dosadio pa je rekao: 'Ajde uzmi to zlato!"

POGLEDAJTE VIDEO: Batur u agoniji: Kita ga uhvatio u zahvat koji nitko ne bi izdržao