Što sada očekivati od Hrvatske? Jamačno si je većina hrvatskih navijača postavila ovo pitanje nakon što je reprezentacija u drugom poluvremenu uvjerljivo nadigrala Škotsku i osigurala, uz malu pomoć Engleza koji su pobijedili Čehe s 1:0, drugo mjesto u skupini D i plasman u osminu finala Europskog prvenstva.
Hrvatska je konačno, nakon jako dugo vremena, izgledala, većinu utakmice, dobro na terenu. Da, bila je to velika pobjeda, lijep 3:1 rezultat, i prvi dojam je da su Hrvati ovaj posao lako odradili. Međutim nisu. Da sad ne seciramo segment po segment, Hrvatska i dalje ima problema s obranom, pogotovo s koordinacijom u liniji i kohezijom s ostalim linijama, ima i velikih problema s napadom na postavljenu obranu kao i sa kontrolom utakmice kroz posjed.
Igra još uvijek nije fluidna, lopta se sporo kreće, igrači po nekoliko sekundi moraju zadržavati loptu kako bi pronašli slobodnog suigrača ili rješenje, nedostaju neki složeniji mehanizmi, i u obrani i napadu, koji bi generirali bilo kakvu sigurnost ili ugrozili gol protivnika, a o automatizmu u igri da i ne govorimo.
Nešto se promijenilo
No, danas nećemo o tome jer to se u ovako kratkom roku ne može promijeniti niti popraviti. Svi ti nedostaci prisutni su bili i u ranijim utakmicama na Euru, kao i sada protiv Škota, međutim nešto se promijenilo i to nešto svakako moramo izdvojiti kao vrlo važan segment.
Nakon dugo vremena kod hrvatskih se igrača mogao primijetiti žar, moglo se vidjeti htjenje, motiv, elan, pa čak i kolokvijalno rečeno - muda. Možda isprovocirani kritikama, negativnim komentarima, skepsom i cinizmom, koji ih je okruživao posljednjih dana, možda im je jednostavno dosta da ih svi otpisuju, možda su konačno odlučili zbiti redove, zatomiti svako svoj ego, ostaviti sve nesuglasice, ako ih je uopće i bilo, po strani i kanalizirati svu energiju tamo gdje joj je i mjesto, na nogometni teren.
Prvo, naglasit ćemo kako je izbornik Zlatko Dalić povukao nekoliko vrlo važnih, krucijalnih, poteza i time je, de facto, osigurao svojoj momčadi ono što im je na koncu i donijelo pobjedu. Vratio je u početni sastav Nikolu Vlašića, igrača koji je bio ključan za Hrvatsku u gotovo svim utakmicama do Eura, ali do sada nije puno igrao jer ga je Dalić, kako je ranije objasnio na jednoj od pressica, ostavljao na klupi zbog toga što se taman oporavio od ozljede i jer mu je trebalo još vremena da se vrati na optimalnu razinu.
Vlašić krucijalan
Vlašić je protiv Škota unio u momčad točno ono čega je kronično nedostajalo u zadnjoj trećini terena, odnosno, energiju, okomitost, dribling i ono najvažnije, konstantno kretanje po međuprostoru. Vlašić je u paru s Brunom Petkovićem, koji je također bio pun pogodak, radio fantastičan posao. Petković je radio sjajan posao s obranom Škotske, navlačeći ih na sebe i ostavljajući Vlašiću prostor za ulazak iz drugog plana, a Vlašić je takvu igru sjajno čitao i zadavali su Škotima puno problema.
No, ono što je kod Vlašića važnije, bio je od znatno veće koristi u obrani nego što je ranije u utakmicama bio Andrej Kramarić. Vlašić se u fazi obrane pomicao na desno krilo, da bi se fazi napada vraćao na poziciji ofenzivnog vezno. Dakle, bez Vlašića se više jednostavno ne smije igrati, kao što više ne smije igrati bez Marcela Brozovića.
Marcelo Brozović
Bez Broza ne može
Brozović je, bespogovorno, odigrao jako lošu utakmicu protiv Engleske, a nije baš nešto bila niti ona pripremna protiv Belgije, ali utakmica s Češkom bila je zastrašujući primjer da Hrvatska više ne smije igrati bez Brozovića. Zastrašujući jer ne postoji adekvatna zamjena za njega i to je nešto zbog čega Dalić itekako mora brinuti. No, protiv Škota Brozović je odigrao dobru utakmicu, odlično je čitao duge lopte Škota, pravovremeno je stopirao njihove igrače u kontrama i opstruirao im je akcije.
No, ono najvažnije, povratkom Brozovića, Luka Modrić i Mateo Kovačić dobili su puno više slobode u napadu, što je na koncu i rezultiralo pogotkom jer su baš njih dvojica zaslužna za drugi pogodak, pogodak koji je prelomio utakmicu. Dakako, protiv Škota su si Modrić i Kovačić mogli priuštiti igru na 25 metara od protivničkog gola, jer njihova obrana praktički leži u krilu vratara, ali protiv jačih momčadi vjerojatno neće moći igrati s toliko slobode.
Pogodak s Juranovićem
I sada dolazimo do četvrtog važnog poteza, a to je uvođenje Josipa Juranovića. Da, Dalića bi vjerojatno pojeli kritičari i mediji već uoči prve utakmice da je stavio Šimu Vrsaljka na klupu i započeo s Juranovićem. No, činjenica je, Juranović je u puno boljoj natjecateljskoj formi, ima sjajnu sezonu za sobom u poljskoj Legiji gdje je bio jedan od najboljih igrača, ima vrlo dobru moć ponavljanja, igra odgovorno, pokriva cijelu okomitu liniju i kao što se već zna otprije, posjeduje solidan centaršut.
Vrsaljko je pak totalno izvan forme, što se moglo vidjeti u prethodne dvije utakmice, dok smo protiv Škota vidjeli da zapravo Juranović nudi puno bolja rješenja i fizički je spreman odraditi cijelu utakmicu. Juranović je radio sjajan posao, bio je siguran i brz u iznošenu lopte i on i Joško Gvardiol morali su igrati vrlo visoko jer Škoti u defenzivi igraju bez krila s petoricom u zadnjoj liniji, a dobro je surađivao s Vlašićem u fazi obrane. Dalić je puno riskirao s uvođenjem praktički autsajdera Juranovića umjesto osvajača srebra i jednog od najboljih igrača s SP-a 2018., Vrsaljka, ali bio je to pun pogodak i rizik mu se isplatio.
Dalić je povukao dobre poteze, ali opet, iz našeg kuta gledišta, čak niti to nije bilo presudno. Presudan je ipak bio mentalitet. Još tamo od Svjetskog prvenstva u Rusiji nekako se činilo da u reprezentaciji više nije prisutan onaj borbeni, ratnički duh.
Vatreni slave treći gol protiv Škotske na Hampden Parku u 3. kolu skupine D Eura
Koliko daleko može Hrvatska?
Zvuči to kao floskula, ali zapravo nije. Hrvatska, kao što smo rekli, nema neki vrhunski sustav igre, katkada je i filozofija nogometa potpuno nejasna, nema neke impresivne mehanizme kojima rastura obranu protivnika, niti im je igra fluidna kao što bi trebala biti, ruku na srce nije to imala još od najboljih dana Slavena Bilića, ali ono što ih je dovelo do finala Svjetskog prvenstva bio je upravo taj prokleti nacionalni naboj, momčadski, ratnički duh, moral, muda, nazovite to kako želite.
Glavno je pitanje sada, koliko daleko može Hrvatska? Ždrijeb osmine finala nije toliko kompliciran, može nam doći Španjolska, Švedska, Poljska ili Slovačka, i usudimo se reći da su sve te momčadi prohodne, ako će Hrvatska igrati otprilike s ovakvom momčadi kao protiv Škota, uz možda pokoju izmjenu. No, ono što je sada vrlo važno, jest održati moral na ovoj razini i pokušati projecirati svu tu dobivenu energiju u sljedećoj utakmici. No, postoji tu i "ali". Hrvatsku nakon osmine finala vjerojatno čeka ili Francuska ili Njemačka ovisno o tome kako se rasplete ta skupina, a protiv momčadi njihova kalibra Hrvatskoj će ipak biti potrebno nešto više od "mišića" i ratničkog duha, bit će potrebna smislena i kvalitetna igra. No, o tom potom...
