Postroll

Preroll

<para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Pneumotoraks je stanje u kojem zrak prodire u pleuralni prostor.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Pleuralni prostor je uzak prostor između listova parijetalne pleure (koja oblaže prsni koš) i visceralne pleure (koja oblaže pluća), u kojem se nalazi 10ak ml tekućine koje sprječava trenje između listova. U pleuralnom prostoru je tlak  negativan, jer tako omogućava širenje elastičnih pluća pri udisaju. Pneumotoraks nastaje kada zrak prodre u pleuralni prostor. To se može dogoditi spontano, zbog traume prsnog koša  ili postojeće bolesti te tijekom medicinskih procedura, kad ga nazivamo ijatrogenim pneumotoraksom. Osnovni problem kod pneumotoraksa je kolaps pluća koji nastaje zbog pozitivnog intrapleuralnog tlaka.</para><heading3>Razlikujemo više vrsta pneumotoraksa</heading3><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Ovisno o načinu nastanka, pneumotoraks možemo podijeliti na više vrsta. Spontani pneumotoraksi nastaju bez očitog uzroka izi zbog podležeće plućne bolesti.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Primarni spontani pneumotoraks nastaje zbog pucanja malih bula na površini pluća. To se događa u mladih ljudi, najčešće u dvadesetim godinama, bez posebnog razloga. Nastaje u mirovanju i može se pojaviti osjećaj boli ili probadanja, koji je kratkotrajan te ne ostavlja posljedice.  Sekundarni spontani pneumotoraks nastaje kao posljedice plućne bolesti. Riječ je o rupturi malih bula koje nastaju kao posljedice KOPB-a ili tuberkuloze. Ovaj tip pneumotoraksa je opasniji jer nastaje kod starijih osoba sa smanjenim plućnim kapacitetom i podležećim bolestima pluća.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Traumatski pneumotoraks posljedica je traume prsišta, koja je najčešće penetrantna ozljeda  nastala vatrenim oružjem.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Tenzijski pneumotoraks nastaje kada tlak u intrapleuralnom prostoru postupno raste od negativnog do pozitivnog u udisaju, zbog čega pri svakog udisaju dolazi do kolapsa pluća i prodora zraka u pleuralnu šupljinu. Osoba postupno ostaje bez zraka i subjektivno osjeća da ne može udahnuti. Tenzijski pneumotoraks pripada hitnim stanjima jer može doći do potpunog kolapsa pluća i gušenja.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Ijatrogeni pneumotoraks nastaje pri medicinskim postupcima kojima se prodire u torakalnu šupljinu, poput aspiracijske punkcije, torakocenteze ili uvođenja centralnog venskog katetera, zbog prodora male količine zraka.</para><heading3>Koji su simptomi pneumotoraksa?</heading3><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Netraumatski pneumotoraks je često asimptomatski.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Najčešći simptomi su:</para><itemizedlist><listitem><para>Oštra i probadajuća bol u prsištu</para></listitem><listitem><para>Osjećaj nedostatka zraka (dispneja)</para></listitem><listitem><para>Nagli gubitak svijesti</para></listitem><listitem><para>Osjećaj gušenja</para></listitem><listitem><para>Postupni nastanak sve jače boli u donjem dijelu prsnog koša</para></listitem><listitem><para>Uznemirenost i osjećaj lupanja srca ( palpitacije)</para></listitem></itemizedlist><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Osnovne metode dijagnosticiranja pneumotoraksa su askultacija pluća i radiološke pretrage. Pri slušanju pluća čuju se hipersonornost i oslabljen zvuk inspirija. Ponekad se inspirij uopće ne može čuti, dok su srčani tonovi oslabljeni. Radiološka pretraga izbora je RTG. RTG snimak pluća pokazuje rubna područja zasjenjenja i smanjene plućne režnjeve, kojima vaskularni crtež nije vidljiv.</para><heading3>Kako liječimo pneumotoraks?</heading3><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Primarni cilj liječenja pneumotoraksa je uklanjanje zraka iz intrapleuralnog prostora kako bi se uspostavila normalna ventilacija pluća. Svim bolesnicima sa pneumotoraksu dajemo terapiju kisikom (oksigenoterapija) jer povišen tlak kisika pospješuje uklanjanje zraka iz pleuralnog prostora. Udisanje kisika pod pozitivnim tlakom sprječava daljnji kolaps pluća.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Primarni spontani pneumotoraks najčešće je bez simptoma i moguće ga je slučajno vidjeti na RTG nalazu. Simptomatske pneumotorakse liječimo evakuacijom zraka iz intrapleuralne šupljine, koje se odvija postupno kako ne bi došlo do nagle promjene tlaka. Kod tenzijskog pneumotoraksa iglom (torakocenteza) ulazimo u intrapleuralno prostor i izvlačimo zrak, kako bi omogućili rastezanje pluća. Kod netenzijskih pneumotoraksa postavljamo kateter kroz koji se zrak postepeno evakuira te bolesnici obično ostaju hospitalizirani do stabilizacije stanja.</para>

Pneumotoraks -  Zašto nastaje? Kako ga liječiti? Primarni spontani pneumotoraks nastaje zbog pucanja malih bula na površini pluća. To se događa u mladih ljudi, najčešće u dvadesetim godinama, bez posebnog razloga. Pneumotoraks je stanje u kojem zrak prodire u pleuralni prostor.Pleuralni prostor je uzak prostor između listova parijetalne pleure (koja oblaže prsni koš) i visceralne pleure (koja oblaže pluća), u kojem se nalazi 10ak ml tekućine koje sprječava trenje između listova. U pleuralnom prostoru je tlak  negativan, jer tako omogućava širenje elastičnih pluća pri udisaju. Pneumotoraks nastaje kada zrak prodre u pleuralni prostor. To se može dogoditi spontano, zbog traume prsnog koša  ili postojeće bolesti te tijekom medicinskih procedura, kad ga nazivamo ijatrogenim pneumotoraksom. Osnovni problem kod pneumotoraksa je kolaps pluća koji nastaje zbog pozitivnog intrapleuralnog tlaka.Razlikujemo više vrsta pneumotoraksaOvisno o načinu nastanka, pneumotoraks možemo podijeliti na više vrsta. Spontani pneumotoraksi nastaju bez očitog uzroka izi zbog podležeće plućne bolesti.Primarni spontani pneumotoraks nastaje zbog pucanja malih bula na površini pluća. To se događa u mladih ljudi, najčešće u dvadesetim godinama, bez posebnog razloga. Nastaje u mirovanju i može se pojaviti osjećaj boli ili probadanja, koji je kratkotrajan te ne ostavlja posljedice.  Sekundarni spontani pneumotoraks nastaje kao posljedice plućne bolesti. Riječ je o rupturi malih bula koje nastaju kao posljedice KOPB-a ili tuberkuloze. Ovaj tip pneumotoraksa je opasniji jer nastaje kod starijih osoba sa smanjenim plućnim kapacitetom i podležećim bolestima pluća.Traumatski pneumotoraks posljedica je traume prsišta, koja je najčešće penetrantna ozljeda  nastala vatrenim oružjem.Tenzijski pneumotoraks nastaje kada tlak u intrapleuralnom prostoru postupno raste od negativnog do pozitivnog u udisaju, zbog čega pri svakog udisaju dolazi do kolapsa pluća i prodora zraka u pleuralnu šupljinu. Osoba postupno ostaje bez zraka i subjektivno osjeća da ne može udahnuti. Tenzijski pneumotoraks pripada hitnim stanjima jer može doći do potpunog kolapsa pluća i gušenja.Ijatrogeni pneumotoraks nastaje pri medicinskim postupcima kojima se prodire u torakalnu šupljinu, poput aspiracijske punkcije, torakocenteze ili uvođenja centralnog venskog katetera, zbog prodora male količine zraka.Koji su simptomi pneumotoraksa?Netraumatski pneumotoraks je često asimptomatski.Najčešći simptomi su:Oštra i probadajuća bol u prsištuOsjećaj nedostatka zraka (dispneja)Nagli gubitak svijestiOsjećaj gušenjaPostupni nastanak sve jače boli u donjem dijelu prsnog košaUznemirenost i osjećaj lupanja srca ( palpitacije)Osnovne metode dijagnosticiranja pneumotoraksa su askultacija pluća i radiološke pretrage. Pri slušanju pluća čuju se hipersonornost i oslabljen zvuk inspirija. Ponekad se inspirij uopće ne može čuti, dok su srčani tonovi oslabljeni. Radiološka pretraga izbora je RTG. RTG snimak pluća pokazuje rubna područja zasjenjenja i smanjene plućne režnjeve, kojima vaskularni crtež nije vidljiv.Kako liječimo pneumotoraks?Primarni cilj liječenja pneumotoraksa je uklanjanje zraka iz intrapleuralnog prostora kako bi se uspostavila normalna ventilacija pluća. Svim bolesnicima sa pneumotoraksu dajemo terapiju kisikom (oksigenoterapija) jer povišen tlak kisika pospješuje uklanjanje zraka iz pleuralnog prostora. Udisanje kisika pod pozitivnim tlakom sprječava daljnji kolaps pluća.Primarni spontani pneumotoraks najčešće je bez simptoma i moguće ga je slučajno vidjeti na RTG nalazu. Simptomatske pneumotorakse liječimo evakuacijom zraka iz intrapleuralne šupljine, koje se odvija postupno kako ne bi došlo do nagle promjene tlaka. Kod tenzijskog pneumotoraksa iglom (torakocenteza) ulazimo u intrapleuralno prostor i izvlačimo zrak, kako bi omogućili rastezanje pluća. Kod netenzijskih pneumotoraksa postavljamo kateter kroz koji se zrak postepeno evakuira te bolesnici obično ostaju hospitalizirani do stabilizacije stanja. 

Pneumotoraks -  Zašto nastaje? Kako ga liječiti?

Pneumotoraks

Bolesti

Članak

Net.hr

Moje zdravlje

<para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Bakterijske upale grla obuhvaćaju manji dio upala grla,one virusne su češće, međutim bakterijske upale grla češće su u djece, izazivaju teže simptome i kliničku sliku, a mogu izazvati i  komplikacije, zbog čega je važno prepoznati ih na vrijeme i adekvatno liječiti.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Uloga grla u zaštiti ljudskog organizma je u činjenici da  usna šupljina i grlo komuniciraju s okolinom te se uzročnici bolesti udahnuti zrakom ili oni koji se prenose kapljično zaustavljaju u usnoj šupljini i dalje šira prema dišnom i probavnom traktu.  Zbog izloženosti vanjskom čimbenicima u području grla nalaze se tonzile, nakupine limfnog tkiva koje ima zaštitnu ulogu u organizmu te zbog prisutnosti tonzila, grlo jako reagira na vanjske podražaje.</para><heading3>Koji su uzroci streptokokne  upale grla?</heading3><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Uzročnici bakterijske upale grla prenose se sa zaražene osobe kapljično ili kihanjem i kašljanjem, bliskim kontaktom i dodirivanjem kontaminiranih predmeta poput maramica ili čaša.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Najčešći uzročnici upale grla dolaze iz bakterijske porodice streptokoka. Streptokoki su kuglaste bakterije koje stvaraju nizove poput lanaca. <emphasis>Streptococcus pyogenes</emphasis> pun je naziv bakterije koja ima više tipova, među kojima je najčešći uzročnik upale grla tip A, koji skraćeno zovemo BHS-A, beta-hemolitički streptokok grupe A, ali uzročnici mogu biti i BHS-C i BHS-E.</para><heading3>Koji se simptomi pojavljuju?</heading3><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Karakteristični simptomi su :</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>•            Bol u grlu</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>•            Nemogućnost gutanja</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>•            Pečenje u grlu u dodiru sa blagom hranom</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>•            Crvenilo grla</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>•          Povišena tjelesna temperatura</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>•            Otečene tonzile koje vire iz nepčanih lukova</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>•          Bjelkaste nakupine gnoja na tonzilama</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>•            Loše opće stanje i klonulost</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>•            Crvene točkice po sluznici usta</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>•            Gubitak apetita</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>•            Povećani, bolni limfni čvorovi na vratu</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Važno je znati razlikovati virusne i bakterijske upale grla. Kod virusnih upala grla nema otečenih tonzila niti pojave gnojnih čepića, dok kod bakterijske upale grla ždrijelo može biti tako otečeno da onemogućava govor. Virusne upale grla povezane su sa raspiratornim simptomima, poput kihanja, kašljanja, curenja nosa li podležeće upale pluća. Virusne upale grla češće imaju blaži tijek, dok bakterijske mogu imati burnu kliničku sliku.</para><heading3>Kako liječimo streptokoknu upalu grla?</heading3><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Sumnju na streptokoknu upalu grla potvrđujemo brisom grla, kojim se identificira točan uzročnik. Ako je uzročnik bakterija iz roda <emphasis>Streptococcus</emphasis>, pacijent mora 10 dana uzimati antibiotsku terapiju kako bi spriječio širenje streptokoka i izbjegao komplikacije koje se mogu razviti.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Dvije najteže komplikacije streptokokne upale grla su reumatska vrućica i postinfektivni glomerulonefritis. Reumatska vrućica manifestira se godinama nakon upale grla propadanjem srčanih zalistaka. Zbog odlaganja kompleksa antigena i protutijela na zaliske, dolazi do njihovog savijanja i disfunkcionalnosti. Postinfektivni glomerulonefritis je bolest bubrega slične etiologije, zbog koje dolazi do disfunkcije glomerularne membrane i posljedično zatajenja bubrega.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Antibiotici koji se prepisuju su najčešće betalaktami, iz skupine penicilina ili cefalosporina. Uzimaju se 10 dana i potrebno je , neovisno o kliničkoj slici, terapiju popiti do kraja. Najveća greška koju pacijenti čine je prekidanje terapije nakon 5 ili 6 dana zbog naglog poboljšanja stanja.</para>

Streptokokna upala grla -  Koji su simptomi? Kako se liječi? Streptokoki su skupina kuglastih bakterija koje su česti uzročnici upala grla. Bakterijske upale grla obuhvaćaju manji dio upala grla,one virusne su češće, međutim bakterijske upale grla češće su u djece, izazivaju teže simptome i kliničku sliku, a mogu izazvati i  komplikacije, zbog čega je važno prepoznati ih na vrijeme i adekvatno liječiti.Uloga grla u zaštiti ljudskog organizma je u činjenici da  usna šupljina i grlo komuniciraju s okolinom te se uzročnici bolesti udahnuti zrakom ili oni koji se prenose kapljično zaustavljaju u usnoj šupljini i dalje šira prema dišnom i probavnom traktu.  Zbog izloženosti vanjskom čimbenicima u području grla nalaze se tonzile, nakupine limfnog tkiva koje ima zaštitnu ulogu u organizmu te zbog prisutnosti tonzila, grlo jako reagira na vanjske podražaje.Koji su uzroci streptokokne  upale grla?Uzročnici bakterijske upale grla prenose se sa zaražene osobe kapljično ili kihanjem i kašljanjem, bliskim kontaktom i dodirivanjem kontaminiranih predmeta poput maramica ili čaša.Najčešći uzročnici upale grla dolaze iz bakterijske porodice streptokoka. Streptokoki su kuglaste bakterije koje stvaraju nizove poput lanaca. Streptococcus pyogenes pun je naziv bakterije koja ima više tipova, među kojima je najčešći uzročnik upale grla tip A, koji skraćeno zovemo BHS-A, beta-hemolitički streptokok grupe A, ali uzročnici mogu biti i BHS-C i BHS-E.Koji se simptomi pojavljuju?Karakteristični simptomi su :•            Bol u grlu•            Nemogućnost gutanja•            Pečenje u grlu u dodiru sa blagom hranom•            Crvenilo grla•          Povišena tjelesna temperatura•            Otečene tonzile koje vire iz nepčanih lukova•          Bjelkaste nakupine gnoja na tonzilama•            Loše opće stanje i klonulost•            Crvene točkice po sluznici usta•            Gubitak apetita•            Povećani, bolni limfni čvorovi na vratuVažno je znati razlikovati virusne i bakterijske upale grla. Kod virusnih upala grla nema otečenih tonzila niti pojave gnojnih čepića, dok kod bakterijske upale grla ždrijelo može biti tako otečeno da onemogućava govor. Virusne upale grla povezane su sa raspiratornim simptomima, poput kihanja, kašljanja, curenja nosa li podležeće upale pluća. Virusne upale grla češće imaju blaži tijek, dok bakterijske mogu imati burnu kliničku sliku.Kako liječimo streptokoknu upalu grla?Sumnju na streptokoknu upalu grla potvrđujemo brisom grla, kojim se identificira točan uzročnik. Ako je uzročnik bakterija iz roda Streptococcus, pacijent mora 10 dana uzimati antibiotsku terapiju kako bi spriječio širenje streptokoka i izbjegao komplikacije koje se mogu razviti.Dvije najteže komplikacije streptokokne upale grla su reumatska vrućica i postinfektivni glomerulonefritis. Reumatska vrućica manifestira se godinama nakon upale grla propadanjem srčanih zalistaka. Zbog odlaganja kompleksa antigena i protutijela na zaliske, dolazi do njihovog savijanja i disfunkcionalnosti. Postinfektivni glomerulonefritis je bolest bubrega slične etiologije, zbog koje dolazi do disfunkcije glomerularne membrane i posljedično zatajenja bubrega.Antibiotici koji se prepisuju su najčešće betalaktami, iz skupine penicilina ili cefalosporina. Uzimaju se 10 dana i potrebno je , neovisno o kliničkoj slici, terapiju popiti do kraja. Najveća greška koju pacijenti čine je prekidanje terapije nakon 5 ili 6 dana zbog naglog poboljšanja stanja. 

Streptokokna upala grla -  Koji su simptomi? Kako se liječi?

grlobolja

net.hr

<para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation><emphasis>Dijabetes, šećerna bolest  ili diabetes mellitus </emphasis>bolest je u kojoj dolazi do kroničnog poremećaja metabolizma ugljikohidrata, masti i bjelančevina. Broj oboljelih u porastu je, posebice u zemljama u razvoju. Procjenjuje se da od dijabetesa boluje oko 195 milijuna ljudi u svijetu. Patogenetski dijebetes možemo podijeliti u dvije osnovne skupine, a to su dijabetes tip 1 i tip 2. Dijabetes tipa 2 nazivamo i <emphasis>dijabetes neovisan o inzulinu</emphasis>.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>U etiopatognezi dijabetesa tipa 2 veliku ulogu ima genetika pa tako djeca čiji roditelji imaju dijabetes imaju 40% šansu da obole od dijabetesa. Temelj ove bolesti jest inzulinska rezistencija. Smatra se da inzulinska rezistencija u dijabetesu tipa 2 nastaje kao posljedica cirkulirajućih anatgonista inzulina poput hormona rasta, glukokortikoida, glukagona ili uslijed oštećenja ciljanih tkiva u smislu oštećenja inzulinskih receptora ili postreceptorskih oštećenja. Također etiopatogenetski čimbenike ubrajamo i nenormalno lučenje inzulina koje se javlja nakon inzulinske rezistencije, kao kompenzacijski mehanizam. Na početku ove bolesti izražena je kompenzatorna hiperinzulinemija, a nakon dužeg perioda dolazi do iscrpljivanja beta stanica gušterače te se javlja hipoinzulinemija.</para><heading4>KOJI SU SIMPTOMI DIJABETESA TIPA 2?</heading4><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Dijabetes tipa 2 često je asimptomatski i to duže vrijeme. Najčešće se dijagnosticira tako da se na nekom od nalaza vađenja krvi uoči povišena razina glukoze. Međutim kao karakteristične simptome treba navesti učestalo mokrenje velikih količina mokraće, minimalno 2,5-3L unutar 24h. Osim učestalog mokrenja javlja se pojačan osjećaj žeđi i gladi. To je karakterističan trijas simptoma za osobu oboljelu od dijabetesa: poliurija, polidipsija i polifagija. Od ostalih simptoma mogu se javiti umor, malaksalost, učestale infekcije te svrbež spolovila. Ponekad prvi znak dijabetesa tipa 2 može biti i nastala komplikacija.</para><heading4>KOJI SU ČIMBENICI RIZIKA ZA RAZVOJ DIJABETESA TIPA 2?</heading4><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Čimbenici rizika za razvoj šećerne bolesti tipa 2 su pretilost, hipertenzija, pozitivna obiteljska anamneza na ishemijsku bolest, pušenje,  postojanje endokrine bolesti, pankreatitis.</para><heading4>KAKO SE DIJAGNOSTICIRA DIJABETES TIPA 2?</heading4><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Dijagnostički postupak dijabetesa tipa 2 započinje dobro uzetom anamnezom u kojoj liječnik posebno obraća pozornost na čimbenike rizika za razvoj šećerne bolesti i njezinih komplikacija. Slijedi klinički pregled te pretrage krvi. Od pretraga krvi bitna je KKS, GUK, kreatinin i ureja. Normalna razina glukoze u krvi za muškarce i žene jest 4,4-6,4 mmol/L. Vađenjem krvi mjeri se razina glukoze u krvi natašte, također se radi OGTT test, odnosno oralni glukoza tolerans test. Da bi se dijagnosticirala šećerna bolest, razina glukoze u krvi vađenoj natašte mora biti 7,8 mmol/L ili više, a u OGGT testu 11,1 mmol/L u 120.minuti nakon uzimanja 75g glukoze per os. U dijagnostičke svrhe bitan je i urin. Pretrage urina mogu pokazati glikozuriju. Određivanje HbA1C nije bitno toliko u postavljanju dijagnoze koliko u praćenju bolesnika koji se liječi zato što on pokazuje prosječnu vrijednost glukoze u zadnja 3 mjeseca. Dobro reguliran dijabetes tipa 2 ima HbA1C manji od 6,5%, prihvatljivo je od 6,5-7,0%, a preko 7,0% jest loše reguliran dijabetes.</para><heading4>KAKO SE LIJEČI DIJABETES TIPA 2?</heading4><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Prvi korak u liječenju dijabetesa tipa 2 jest edukacija bolesnika o samoj bolesti, samozbrinjavanju i samopraćenju. Samozbrinjavanje obuhvaća kontrolu prehrane, pažnju na higijenu tijela, provođenje svakodnevne tjelesne aktivnosti, samokontrolu razine šećera u krvi i mokraći. Što se tiče prehrane bolesnika sa dijabetesom tipa 2, ona ovisi o potrebi održavanja postojeće tjelesne mase, njezina smanjivanja ili povećanja. Preporučuju se sladila kao nadomjesci šećera, povećani udjel vlakana u prehrani, izbjegavanje masne hrane sa zasićenim masnim kiselinama te alkohola. Tjelesna aktivnost kod osoba oboljelih od dijabetesa tipa 2 ima veliku ulogu jer djeluje pozitivno na metabolizam ugljikohidrata, masti i proteina. Na prvom mjestu preporuča se plivanje, vožnja biciklom, hodanje, trčanje i slično.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Ukoliko se uz edukaciju bolesnika, dijabetičku prehranu te odgovarajuću tjelesnu aktivnost ne postiže zadovoljavajuća razina glikemije, odnosno šećera u krvi, kao dodatan oblik liječenja upotrebljavaju se peroralni lijekovi, hipoglikemici. Ukoliko se ni uz ovaj način liječenja ne postižu željeni rezultati može se primijeniti terapija inzulinom.</para><heading4>KOMPLIKACIJE DIJABETESA TIPA 2</heading4><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Komplikacije dijabetesa općenito pa tako i tipa 2 možemo podijeliti na akutne i kronične.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>U akutne komplikacije ubrajamo</para><orderedlist><listitem><para>Hiperosmolarnu komu u kojoj dolazi do hiperglikemije, dehidracije i hiperosmolarnosti. Hiperosmolarna koma u pacijenata sa dijabetesom tipa 2 za razliku od dijabetičke ketoacidoze koja se javlja u tipu 1 nastaje jer postoji dostatno lučenje inzulina da spriječi nastanak ketona, ali ne i da se spriječi hiperglikemija. Simptomi hiperosmolarne kome su svrbež, učestalo mokrenje, mučnina i povraćanje, poremećaj svijesti. </para></listitem><listitem><para>Hipoglikemijska koma s druge strane može nastati prilikom pretjerane tjelesne aktivnosti ili zbog nepridržavanja uputa o dijeti. U istoj dolazi do sniženja glukoze u krvi ispod 2,5mmol/L.</para></listitem></orderedlist><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>Kronične komplikacije vaskularne su prirode te se dijele na mikro i makroangiopatije. One nastaju zbog učinka glukoze na ubrzavanje aterosklerotskog procesa te stanične disfunkcije.</para><para><hmn:presentation><typography drop-cap="false"/></hmn:presentation>U mikroangiopatije ubrajamo dijabetičku retinopatiju, nefropatiju i neuropatiju. U makroangiopatije ubrajamo dijabetičko stopalo. Dijabetička retinopatija jedan je od najčešćih uzroka sljepoće u starijoj populaciji. Dijabetička nefropatija vodeći je uzrok terminalne bubrežne insuficijencije u razvijenim zemljama. Dijabetička neuropatija može zahvatiti bilo koji dio živčanog sustava pojedinca, dok dijabetičko stopalo uključuje pojavu ulkusa na stopalima i potkoljenici. Nastaje kao posljedica neravnomjerne raspodijele pritiska te kao posljedica neuropatije. Stoga je iznimno bitno naglasiti da su samopregled, pravilna njega stopala i udobnost obuće od krucijalne važnosti jer nerijetko ova komplikacija završava amputacijom.</para>

Dijabetes tipa 2 - što je i koji su mogući uzroci? Dijabetes, šećerna bolest  ili diabetes mellitus bolest je u kojoj dolazi do kroničnog poremećaja metabolizma ugljikohidrata, masti i bjelančevina.  Dijabetes, šećerna bolest  ili diabetes mellitus bolest je u kojoj dolazi do kroničnog poremećaja metabolizma ugljikohidrata, masti i bjelančevina. Broj oboljelih u porastu je, posebice u zemljama u razvoju. Procjenjuje se da od dijabetesa boluje oko 195 milijuna ljudi u svijetu. Patogenetski dijebetes možemo podijeliti u dvije osnovne skupine, a to su dijabetes tip 1 i tip 2. Dijabetes tipa 2 nazivamo i dijabetes neovisan o inzulinu.U etiopatognezi dijabetesa tipa 2 veliku ulogu ima genetika pa tako djeca čiji roditelji imaju dijabetes imaju 40% šansu da obole od dijabetesa. Temelj ove bolesti jest inzulinska rezistencija. Smatra se da inzulinska rezistencija u dijabetesu tipa 2 nastaje kao posljedica cirkulirajućih anatgonista inzulina poput hormona rasta, glukokortikoida, glukagona ili uslijed oštećenja ciljanih tkiva u smislu oštećenja inzulinskih receptora ili postreceptorskih oštećenja. Također etiopatogenetski čimbenike ubrajamo i nenormalno lučenje inzulina koje se javlja nakon inzulinske rezistencije, kao kompenzacijski mehanizam. Na početku ove bolesti izražena je kompenzatorna hiperinzulinemija, a nakon dužeg perioda dolazi do iscrpljivanja beta stanica gušterače te se javlja hipoinzulinemija.KOJI SU SIMPTOMI DIJABETESA TIPA 2?Dijabetes tipa 2 često je asimptomatski i to duže vrijeme. Najčešće se dijagnosticira tako da se na nekom od nalaza vađenja krvi uoči povišena razina glukoze. Međutim kao karakteristične simptome treba navesti učestalo mokrenje velikih količina mokraće, minimalno 2,5-3L unutar 24h. Osim učestalog mokrenja javlja se pojačan osjećaj žeđi i gladi. To je karakterističan trijas simptoma za osobu oboljelu od dijabetesa: poliurija, polidipsija i polifagija. Od ostalih simptoma mogu se javiti umor, malaksalost, učestale infekcije te svrbež spolovila. Ponekad prvi znak dijabetesa tipa 2 može biti i nastala komplikacija.KOJI SU ČIMBENICI RIZIKA ZA RAZVOJ DIJABETESA TIPA 2?Čimbenici rizika za razvoj šećerne bolesti tipa 2 su pretilost, hipertenzija, pozitivna obiteljska anamneza na ishemijsku bolest, pušenje,  postojanje endokrine bolesti, pankreatitis.KAKO SE DIJAGNOSTICIRA DIJABETES TIPA 2?Dijagnostički postupak dijabetesa tipa 2 započinje dobro uzetom anamnezom u kojoj liječnik posebno obraća pozornost na čimbenike rizika za razvoj šećerne bolesti i njezinih komplikacija. Slijedi klinički pregled te pretrage krvi. Od pretraga krvi bitna je KKS, GUK, kreatinin i ureja. Normalna razina glukoze u krvi za muškarce i žene jest 4,4-6,4 mmol/L. Vađenjem krvi mjeri se razina glukoze u krvi natašte, također se radi OGTT test, odnosno oralni glukoza tolerans test. Da bi se dijagnosticirala šećerna bolest, razina glukoze u krvi vađenoj natašte mora biti 7,8 mmol/L ili više, a u OGGT testu 11,1 mmol/L u 120.minuti nakon uzimanja 75g glukoze per os. U dijagnostičke svrhe bitan je i urin. Pretrage urina mogu pokazati glikozuriju. Određivanje HbA1C nije bitno toliko u postavljanju dijagnoze koliko u praćenju bolesnika koji se liječi zato što on pokazuje prosječnu vrijednost glukoze u zadnja 3 mjeseca. Dobro reguliran dijabetes tipa 2 ima HbA1C manji od 6,5%, prihvatljivo je od 6,5-7,0%, a preko 7,0% jest loše reguliran dijabetes.KAKO SE LIJEČI DIJABETES TIPA 2?Prvi korak u liječenju dijabetesa tipa 2 jest edukacija bolesnika o samoj bolesti, samozbrinjavanju i samopraćenju. Samozbrinjavanje obuhvaća kontrolu prehrane, pažnju na higijenu tijela, provođenje svakodnevne tjelesne aktivnosti, samokontrolu razine šećera u krvi i mokraći. Što se tiče prehrane bolesnika sa dijabetesom tipa 2, ona ovisi o potrebi održavanja postojeće tjelesne mase, njezina smanjivanja ili povećanja. Preporučuju se sladila kao nadomjesci šećera, povećani udjel vlakana u prehrani, izbjegavanje masne hrane sa zasićenim masnim kiselinama te alkohola. Tjelesna aktivnost kod osoba oboljelih od dijabetesa tipa 2 ima veliku ulogu jer djeluje pozitivno na metabolizam ugljikohidrata, masti i proteina. Na prvom mjestu preporuča se plivanje, vožnja biciklom, hodanje, trčanje i slično.Ukoliko se uz edukaciju bolesnika, dijabetičku prehranu te odgovarajuću tjelesnu aktivnost ne postiže zadovoljavajuća razina glikemije, odnosno šećera u krvi, kao dodatan oblik liječenja upotrebljavaju se peroralni lijekovi, hipoglikemici. Ukoliko se ni uz ovaj način liječenja ne postižu željeni rezultati može se primijeniti terapija inzulinom.KOMPLIKACIJE DIJABETESA TIPA 2Komplikacije dijabetesa općenito pa tako i tipa 2 možemo podijeliti na akutne i kronične.U akutne komplikacije ubrajamoHiperosmolarnu komu u kojoj dolazi do hiperglikemije, dehidracije i hiperosmolarnosti. Hiperosmolarna koma u pacijenata sa dijabetesom tipa 2 za razliku od dijabetičke ketoacidoze koja se javlja u tipu 1 nastaje jer postoji dostatno lučenje inzulina da spriječi nastanak ketona, ali ne i da se spriječi hiperglikemija. Simptomi hiperosmolarne kome su svrbež, učestalo mokrenje, mučnina i povraćanje, poremećaj svijesti. Hipoglikemijska koma s druge strane može nastati prilikom pretjerane tjelesne aktivnosti ili zbog nepridržavanja uputa o dijeti. U istoj dolazi do sniženja glukoze u krvi ispod 2,5mmol/L.Kronične komplikacije vaskularne su prirode te se dijele na mikro i makroangiopatije. One nastaju zbog učinka glukoze na ubrzavanje aterosklerotskog procesa te stanične disfunkcije.U mikroangiopatije ubrajamo dijabetičku retinopatiju, nefropatiju i neuropatiju. U makroangiopatije ubrajamo dijabetičko stopalo. Dijabetička retinopatija jedan je od najčešćih uzroka sljepoće u starijoj populaciji. Dijabetička nefropatija vodeći je uzrok terminalne bubrežne insuficijencije u razvijenim zemljama. Dijabetička neuropatija može zahvatiti bilo koji dio živčanog sustava pojedinca, dok dijabetičko stopalo uključuje pojavu ulkusa na stopalima i potkoljenici. Nastaje kao posljedica neravnomjerne raspodijele pritiska te kao posljedica neuropatije. Stoga je iznimno bitno naglasiti da su samopregled, pravilna njega stopala i udobnost obuće od krucijalne važnosti jer nerijetko ova komplikacija završava amputacijom. 

Bolesti / ARHIVA, Veljača 2022

Pneumotoraks - Zašto nastaje? Kako ga liječiti?

Pneumotoraks - Zašto nastaje? Kako ga liječiti?

Streptokokna upala grla - Koji su simptomi? Kako se liječi?

Streptokokna upala grla - Koji su simptomi? Kako se liječi?

Dijabetes tipa 2 - što je i koji su mogući uzroci?

Dijabetes tipa 2 - što je i koji su mogući uzroci?