Dijabetes tipa 2 - što je i koji su mogući uzroci?

Dijabetes, šećerna bolest  ili diabetes mellitus bolest je u kojoj dolazi do kroničnog poremećaja metabolizma ugljikohidrata, masti i bjelančevina. Broj oboljelih u porastu je, posebice u zemljama u razvoju. Procjenjuje se da od dijabetesa boluje oko 195 milijuna ljudi u svijetu. Patogenetski dijebetes možemo podijeliti u dvije osnovne skupine, a to su dijabetes tip 1 i tip 2. Dijabetes tipa 2 nazivamo i dijabetes neovisan o inzulinu.

U etiopatognezi dijabetesa tipa 2 veliku ulogu ima genetika pa tako djeca čiji roditelji imaju dijabetes imaju 40% šansu da obole od dijabetesa. Temelj ove bolesti jest inzulinska rezistencija. Smatra se da inzulinska rezistencija u dijabetesu tipa 2 nastaje kao posljedica cirkulirajućih anatgonista inzulina poput hormona rasta, glukokortikoida, glukagona ili uslijed oštećenja ciljanih tkiva u smislu oštećenja inzulinskih receptora ili postreceptorskih oštećenja. Također etiopatogenetski čimbenike ubrajamo i nenormalno lučenje inzulina koje se javlja nakon inzulinske rezistencije, kao kompenzacijski mehanizam. Na početku ove bolesti izražena je kompenzatorna hiperinzulinemija, a nakon dužeg perioda dolazi do iscrpljivanja beta stanica gušterače te se javlja hipoinzulinemija.

KOJI SU SIMPTOMI DIJABETESA TIPA 2?

Dijabetes tipa 2 često je asimptomatski i to duže vrijeme. Najčešće se dijagnosticira tako da se na nekom od nalaza vađenja krvi uoči povišena razina glukoze. Međutim kao karakteristične simptome treba navesti učestalo mokrenje velikih količina mokraće, minimalno 2,5-3L unutar 24h. Osim učestalog mokrenja javlja se pojačan osjećaj žeđi i gladi. To je karakterističan trijas simptoma za osobu oboljelu od dijabetesa: poliurija, polidipsija i polifagija. Od ostalih simptoma mogu se javiti umor, malaksalost, učestale infekcije te svrbež spolovila. Ponekad prvi znak dijabetesa tipa 2 može biti i nastala komplikacija.

KOJI SU ČIMBENICI RIZIKA ZA RAZVOJ DIJABETESA TIPA 2?

Čimbenici rizika za razvoj šećerne bolesti tipa 2 su pretilost, hipertenzija, pozitivna obiteljska anamneza na ishemijsku bolest, pušenje,  postojanje endokrine bolesti, pankreatitis.

KAKO SE DIJAGNOSTICIRA DIJABETES TIPA 2?

Dijagnostički postupak dijabetesa tipa 2 započinje dobro uzetom anamnezom u kojoj liječnik posebno obraća pozornost na čimbenike rizika za razvoj šećerne bolesti i njezinih komplikacija. Slijedi klinički pregled te pretrage krvi. Od pretraga krvi bitna je KKS, GUK, kreatinin i ureja. Normalna razina glukoze u krvi za muškarce i žene jest 4,4-6,4 mmol/L. Vađenjem krvi mjeri se razina glukoze u krvi natašte, također se radi OGTT test, odnosno oralni glukoza tolerans test. Da bi se dijagnosticirala šećerna bolest, razina glukoze u krvi vađenoj natašte mora biti 7,8 mmol/L ili više, a u OGGT testu 11,1 mmol/L u 120.minuti nakon uzimanja 75g glukoze per os. U dijagnostičke svrhe bitan je i urin. Pretrage urina mogu pokazati glikozuriju. Određivanje HbA1C nije bitno toliko u postavljanju dijagnoze koliko u praćenju bolesnika koji se liječi zato što on pokazuje prosječnu vrijednost glukoze u zadnja 3 mjeseca. Dobro reguliran dijabetes tipa 2 ima HbA1C manji od 6,5%, prihvatljivo je od 6,5-7,0%, a preko 7,0% jest loše reguliran dijabetes.

KAKO SE LIJEČI DIJABETES TIPA 2?

Prvi korak u liječenju dijabetesa tipa 2 jest edukacija bolesnika o samoj bolesti, samozbrinjavanju i samopraćenju. Samozbrinjavanje obuhvaća kontrolu prehrane, pažnju na higijenu tijela, provođenje svakodnevne tjelesne aktivnosti, samokontrolu razine šećera u krvi i mokraći. Što se tiče prehrane bolesnika sa dijabetesom tipa 2, ona ovisi o potrebi održavanja postojeće tjelesne mase, njezina smanjivanja ili povećanja. Preporučuju se sladila kao nadomjesci šećera, povećani udjel vlakana u prehrani, izbjegavanje masne hrane sa zasićenim masnim kiselinama te alkohola. Tjelesna aktivnost kod osoba oboljelih od dijabetesa tipa 2 ima veliku ulogu jer djeluje pozitivno na metabolizam ugljikohidrata, masti i proteina. Na prvom mjestu preporuča se plivanje, vožnja biciklom, hodanje, trčanje i slično.

Ukoliko se uz edukaciju bolesnika, dijabetičku prehranu te odgovarajuću tjelesnu aktivnost ne postiže zadovoljavajuća razina glikemije, odnosno šećera u krvi, kao dodatan oblik liječenja upotrebljavaju se peroralni lijekovi, hipoglikemici. Ukoliko se ni uz ovaj način liječenja ne postižu željeni rezultati može se primijeniti terapija inzulinom.

KOMPLIKACIJE DIJABETESA TIPA 2

Komplikacije dijabetesa općenito pa tako i tipa 2 možemo podijeliti na akutne i kronične.

U akutne komplikacije ubrajamo

1. Hiperosmolarnu komu u kojoj dolazi do hiperglikemije, dehidracije i hiperosmolarnosti. Hiperosmolarna koma u pacijenata sa dijabetesom tipa 2 za razliku od dijabetičke ketoacidoze koja se javlja u tipu 1 nastaje jer postoji dostatno lučenje inzulina da spriječi nastanak ketona, ali ne i da se spriječi hiperglikemija. Simptomi hiperosmolarne kome su svrbež, učestalo mokrenje, mučnina i povraćanje, poremećaj svijesti.
2. Hipoglikemijska koma s druge strane može nastati prilikom pretjerane tjelesne aktivnosti ili zbog nepridržavanja uputa o dijeti. U istoj dolazi do sniženja glukoze u krvi ispod 2,5mmol/L.

Kronične komplikacije vaskularne su prirode te se dijele na mikro i makroangiopatije. One nastaju zbog učinka glukoze na ubrzavanje aterosklerotskog procesa te stanične disfunkcije.

U mikroangiopatije ubrajamo dijabetičku retinopatiju, nefropatiju i neuropatiju. U makroangiopatije ubrajamo dijabetičko stopalo. Dijabetička retinopatija jedan je od najčešćih uzroka sljepoće u starijoj populaciji. Dijabetička nefropatija vodeći je uzrok terminalne bubrežne insuficijencije u razvijenim zemljama. Dijabetička neuropatija može zahvatiti bilo koji dio živčanog sustava pojedinca, dok dijabetičko stopalo uključuje pojavu ulkusa na stopalima i potkoljenici. Nastaje kao posljedica neravnomjerne raspodijele pritiska te kao posljedica neuropatije. Stoga je iznimno bitno naglasiti da su samopregled, pravilna njega stopala i udobnost obuće od krucijalne važnosti jer nerijetko ova komplikacija završava amputacijom.