Postoji vrijeme u životu kad se čini kao da je sve sjelo na svoje mjesto. Kad osjećaš da su stvari napokon krenule u smjeru koji si željela, imaš stabilan posao i primanja, ne osjećaš strah od toga što donosi sutra i svaki mjesec uspješno spajaš kraj s krajem.
Upravo u takvom jednom idiličnom razdoblju Meliti Maslak, majci iz Rijeke, život je zadao udarac od kojeg bi se rijetko tko oporavio. Sve je počelo postepeno – iz dana u dan osjećala se sve lošije i umornije, piše Žena.hr.
'Popeti se na treći kat bila mi je noćna mora'
"Nije to bila ona klasična iscrpljenost od napornog radnog dana, bila je nekako čudna. Primijetila sam kako se brzo zadišem dok nešto radim, dok sam sa djecom u popodnevnoj šetnji do parka. Naravno da sam posjetila svoju liječnicu opće prakse. I to ne samo jednom. Već mi je bilo neugodno i dolaziti jer mi je stalno ponavljala kako je riječ samo o 'alergijici' te da se moram malo više odmarati jer me djeca, tada dvanaestogodišnja kći i dvogodišnji sin, iscrpljuju. Propisivala bi mi razne tablete, sirupe, sprejeve i tako u nedogled", prisjeća se ova 50-godišnjakinja.
U to vrijeme je ponovno ostala trudna i tada su stvari naglo krenule nizbrdo.
"Zdravstveno stanje drastično mi se pogoršalo. Popeti se do stana na treći kat bila mi je noćna mora. Ostajala sam bez zraka, zadihana, kao da sam pretrčavala maraton za maratonom. Skoro dva mjeseca spavala sam sjedećke u krevetu jer bi me svaki pokušaj ležanja gušio. Nisam više išla liječniku jer su mi govorili kako smatraju da bih 'stvarno trebala ozbiljno porazgovarati s psihijatrom', sumnjali su da se možda radi o neželjenoj trudnoći pa da to sama sebi ne želim priznati", priča ova Riječanka.
Njezino zdravstveno stanje nisu shvaćali ozbiljno
Njezino stanje nitko nije shvaćao ozbiljno pa je odlučila sama nešto poduzeti. Skupila je novac za magnetsku rezonancu i otputovala na pretragu u Zagreb. A tada je uslijedio šok…
"Dijagnoza je odmah svima bila jasna. Ogroman tumor 'obukao' je srce i glavne krvne žile. Preseljena sam na odjel intenzivne njege gdje su mi napravljeni punkcija i biopsija. Nalaz je glasio folikularni NHL, nespecificifan, a to je vrsta limfoma. Dok su svi oko mene bili u šoku, strahu, panici, za mene je to bio trenutak olakšanja. Pa ipak sam dobila potvrdu da nisam luda, paranoična, razmažena trudnica željna pažnje. Znala sam da me čeka borba, no bila sam spremna na sve samo da ovo prestane. Zapravo, gotovo na sve. Uvjet za liječenje bio je - pobačaj!"
Najgore u životu dogodilo joj se davno prije
No, limfom nije bio prvi udarac koji joj je život bio zadao. Ono najgore već joj se bilo dogodilo točno 10 godina ranije, u drugoj trudnoći, kada je imala samo 23 godine:
"Fanny je bila moje drugo dijete. Rođena je 11. rujna 1996. S njom u trudnoći došlo je do zastoja u razvoju ploda. Svi su liječnici bili inzistirali da se trudnoća prekine iniciranim trudovima na što nisam mogla pristati. Trudnoću sam izvukla do predzadnjeg tjedna te su me hitno porodili carskim rezom, radi usporenog ritma srca bebe. Kad se Fanny rodila imala je svega 1650 grama i 46 cm te je stavljena u inkubator. Sve je bilo dobro, a onda je dobila žuticu i bila je preseljena u dječju bolnicu. Nikad neću preboljeti činjenicu da mi nije bilo dozvoljeno primiti ju u naručje niti jedan jedini put. Samo gledanje preko staklene stijene. Jednog petka bili su mi javili kako ću se u ponedjeljak napokon moći družiti sa svojom djevojčicom. Jedva dočekani dan pretvorio se u noćnu moru svakog živog bića. Ustali smo i spremili se za put kada je poštar donio brzojav: 'S velikom tugom obavještavamo vas da je vaše dijete preminulo'", prisjeća se.
Bolest joj je bila poticaj za 'buđenje'
Melitino se srce u tom trenutku slomilo. Osjećala je kako više neće izdržati ako ponovno izgubi dijete. Zato je jasno i glasno rekla kako neće pobačaj, iako je njezina obitelj bila zabrinuta zbog te njezine odluke. Hrabro je krenula s kemoterapijama. Ubrzo joj je otpala kosa.
"Silno su mi nedostajala djeca dok sam sve te mjesece provodila u izolacijskoj sobi. Između kemoterapija pustili bi me kući. Moju ćelavost smatrala sam novim imidžom koji mi se silno dopadao pa su sve to i djeca na isti način prihvatila. Uz svu kemo, ležanje koje mi apsolutno nije u opisu karaktera, brigu i tugu za djecom koja su doma, silno sam se trudila zadržati svoj veseli duh i vječni optimizam. Uspjela sam, rodila sam predivnu, veliku, potpuno zdravu djevojčicu“, kazala je za Ženu.hr o događajima koji su je zadesili kada je imala 33 godine.
Njezina Magdalena, koja je s njom prošla ovako tešku bolest u trudnoći, danas je predivna i zdrava sedamnestogodišnjakinja. Samoj Meliti teška bolest je bila poticaj na 'buđenje'. Život joj se nakon toga značajno promijenio.
"Određena mi je invalidska mirovina, dane sam provodila uz svoju djecu, radujući se svakom danu i satu koje mogu provesti uz njih te uz tadašnjeg supruga. Tek nakon razvoda vidjela sam da su moja djeca bila odrastala u toksičnom okruženju. Teško si tu sljepoću i dan danas mogu oprostiti“, priznaje danas ova Riječanka porijeklom s Raba.
Radila i s građevinarima da zbrine djecu
Zbog svoje radišnosti uvijek je bila u mogućnosti svojoj djeci osigurati ono što im je potrebno.
"Nikada mi nije bilo teško čistiti ljudima kuće, stanove, okućnice, podrume pa čak i pomagati na građevini, samo da uspijemo. Moj bivši suprug ne plaća alimentaciju, živi svoj život bez brige o djeci, viđa ih samo kad njemu to odgovara“, kaže Melita.
Nakon lošeg braka, u njezin je život došao drugi muškarac s kojim je pronašla sreću. I opet se jedno vrijeme sve činilo skladno, a Melita je osjećala da je oluja napokon prošla. No, prevarila se. Ni gubitak djeteta ni limfom u trudnoći, a ni razvod koji je uslijedio nisu bili sve što je život za nju 'pripremio'.
Prošle godine stigao je novi udarac
"Prošle godine mjesečnice su mi postale nekako preduge. Sve sam pripisivala svojim godinama. Ipak, odlučila sam posjetiti ginekologa. Nakon pregleda, po zabrinutom izrazu njegova lica, već na prvu sam shvatila da nešto nije kako treba biti. Vidio je novotvorinu pa me poslao na biopsiju. Već i prije no što sam dobila rezultate ove pretrage, slutila sam o čemu je riječ. Dok sam izlazila iz bolnice, osjećala sam kao da mi je netko izmaknuo tlo pod nogama. Nazvala sam partnera i u svom stilu rekla: 'Hej, evo, nas dvoje idemo doma'… 'Dvoje? Kako to misliš dvoje?', pitao je u čudu, a ja sam odgovorila: 'Ja i moj karcinom. Ali ne brini, sj***t ću ja i to'", prisjeća se Melita kroz smijeh i suze.
Nalaz je potvrdio njezine slutnje - radilo se o zloćudnoj novotvorini vrata grlića maternice. Emocionalnu podršku potražila je u grupi SuperCure protiv leukemije i limfoma i udruzi Srce za nju. Ponovno je išla na kemoterapije i zračenje.
Dokazala da je lavica i da se zna boriti
Nakon što je na društvenoj mreži objavila što joj se događa, ljudi su se odmah odazvali i priskočili u pomoći.
„Nisam mogla ni zamisliti kako je to kad čovjek spozna da se njegova djela, pomaganje, volontiranje, briga za druge i o drugima ipak na neki način vrate", kaže.
Melitino liječenje od druge maligne bolesti još je u tijeku, ali već je dokazala da je lavica i da se zna boriti. Kaže kako danas ima pregršt toga što je raduje i čini ispunjenom, prije svega svoju djecu - 'bandu srca' kako ih zove - kćeri Nancy i Magdalenu te sinove Hrvoja i Bartola. Nedavno je postala i baka.
"Imam najslađeg trčkarala na svijetu, unuka Stipu. Imam najveći oslonac i podršku koju nisam mogla ni sanjati, mog partnera Kikija. Ali, imam i stvari radi kojih žalim. Žao mi je što sam vjerovala kako za kostobolju trebam samo popiti tabletu. A najviše od svega mi je žao što jednu od kćeri, moju Fannny, mogu posjetiti samo sa zapaljenom svijećom i kiticom cvijeća. Žao mi je što nije dobila priliku puhati svjećice na svojim tortama. Nije dobila priliku spavati u mom zagrljaju, slušati priče za laku noć, rasti, radovati se, smijati, živjeti… Teško je, zapravo nemoguće, prihvatiti i preboljeti nepreboljivo. Moguće je samo naučiti živjeti s time. I voljeti nekoga, iako taj netko nije tu. Jer ako zaista postoji 'nešto tamo negdje', ona sigurno osjeti i zna“, kazala je Melita za Ženu.hr.
