Što se događa u tijelu kad čujemo riječi „nuklearna bomba“, pita me urednica znajući da sam terapeut tjelesno orijentirane psihoterapijske metode Somatic Experiencing, koja se bavi stresom i traumama tako da ih prepoznaje u tjelesnim manifestacijama.
Na njezino pitanje o reakciji tijela pri pomisli na nuklearni rat nema jedinstvenog odgovora. Kako ćemo reagirati ovisi o tome koje predodžbe imamo o pojmu nuklearnog rata ili nuklearne bombe, jesmo li dovoljni stari da imamo ikakvo iskustvo vezano uz nuklearne katastrofe (npr. Černobil), koje je naše iskustvo s ratom, koje dodatne stresove doživljavamo u životu, kakvi su nam psihofizički kapaciteti i o nizu drugih faktora.
No, s obzirom na kolektivne stresove koje smo imali proteklih godina vezane uz covid, potrese i egzistencijalne krize - pa smo stoga često bili preplavljeni negativnim podražajima, strahom i nesigurnošću - moguće je da će neki ljudi pri pomisli na nuklearni rat doživjeti ono što nazivamo hiperpodražljivost ili hiperpobuđenost.
Živčani sustav
Pomisao na mogućnost globalne katastrofe izazvane nuklearnim ratom može nas jako uznemiriti, no ne samo na emotivnoj razini. Na fiziološkoj razini tijelo u svom živčanom sustavu pokreće odgovore na prijetnju nuklearnim ratom u obliku reakcije „bori se ili bježi“ i ako smo dovoljno puta i dovoljno snažno bili ustrašeni, možemo reagirati na prijetnje (zamišljene ili stvarne) vrlo brzo i vrlo intenzivno.
To može značiti da će nas preplaviti strah i anksioznost pri pomisli na nuklearnu katastrofu, da nećemo moći biti na miru, da će nam se ubrzati disanje i puls, da ćemo osjećati „navalu adrenalina“, da će nam se mišići u tijelu napeti kako bismo ih mogli angažirati za spašavanje.
Tijelo nije stvoreno da bi u ovom stanju bilo dugoročno, jednostavno to ne podnosi i treba odmor i opuštanje, pa ako takav podražaj postoji dugo, mogu se javiti i komplikacije, možemo primjerice početi patiti od nesanice jer se ne možemo opustiti, biti iritabilni pa čak i bijesni te prilično impulzivni (jer se podignuta energija namijenjena spašavanju negdje treba angažirati i izbaciti), možemo imati glavobolje pa čak i probavne smetnje jer se učinkovita probava događa samo u stanju relaksacije (sjećate li se pomalo izgubljene navike odmora nakon ručka?).
Ako fiziološki stres potraje, mogu se čak razviti i ozbiljnije bolesti jer naš živčani sustav prožima sve organe u tijelu.
Zamrzavanje
Hiperpobuđenost nije jedini scenarij u ovakvoj situaciji. Strah od rata može biti toliki da nas „zamrzne“ i onemogući nam normalno funkcioniranje. Možemo imati osjećaj da se ne možemo pokrenuti, da smo napeti, da se ne možemo koncentrirati i adekvatno odgovoriti na uobičajene dnevne izazove, da odbijamo sudjelovati u nečemu u čemu smo do jučer uživali.
Naš um, nadalje, može otići u svijet mašte i poricanja kako se ne bismo morali nositi s neizvjesnošću i onime što nam je teško. U krajnjim slučajevima, možemo ući u kolaps, svojevrsno odustajanje, potpuni manjak energije i smisla.
No, važno je znati da ovakva stanja koja su povezana s velikim stresom nisu obilježja karaktera, ne govore o tome jesmo li slabi, lijeni, depresivni. Ona govore da je naš živčani sustav toliko preplavljen da ne može nositi intenzitet pobuđenosti. Urođenom inteligencijom tijela, jednostavno se „dovod struje“ kako ne bi došlo kratkog spoja.
Niko ne želi doživjeti razaranje, no budući da nad time nemamo kontrolu, trebamo se okrenuti onome nad čime imamo. Okrenimo se drugim ljudima za podršku, otvorimo se i razgovarajmo o onome što nas preplavljuje, uzimajmo pauze za relaksaciju od izazova i napetosti i istražimo što je to što nam u životu donosi i najmanja zadovoljstva i ugodu.
To mogu biti male stvari poput tople šalice kave, šetnje na suncu ili zagrljaja djeteta ili drugog člana obitelji. Doživimo li ove trenutke svjesno i pratimo li kako se od njih osjećamo i što čine našem tijelu, to može pomoći našem živčanom sustavu da lakše nađe put prema regulaciji.
