Neprestana izloženost ratnim zbivanjima u Ukrajini putem medija i društvenih mreža te neumjereno konzumiranje tih sadržaja za neke od nas bi mogli biti psihološki pogubni. One koji su doživjeli traumu u Domovinskom ratu strašni bi prizori mogli ponovno traumatizirati pa čak i pobuditi zaliječeni posttraumatski stresni poremećaj.
"Razaranja, žrtve, izbjeglice, uplakana djeca i žene utječu ne samo na ljude iz Ukrajine, nego i na sve nas. Branitelji i stradalnici Domovinskog rata mogu biti osjetljivi na slike i događanja iz Ukrajine. One u njima mogu pobuditi simptome PTSP-a koji su imali ranije, a koji je eventualno bio prevladan, zatomljen. Sada se može reaktivirati, doduše ne u značajnijem intenzitetu, ali ipak dovoljno da naruši psihosocijalnu ravnotežu", objašnjava dr. Darko Labura, psihijatar iz Psihijatrijske bolnice Ugljan, za Net.hr.
Dijagnoza o kojoj smo slušali mnogo i često nakon Domovinskog rata, s odmakom vremena postala je manje zastupljena i u populaciji i u medijima, no važno je znati da se taj poremećaj ne javlja samo zbog ratnog iskustva.
Veliki stres
"PTSP se pojavljuje kao odgođeni ili produljeni odgovor na stresogeni događaj ili situaciju, u uvjetima iznimno jake ugroženosti koja može izazvati sveprožimajuću uznemirenost u gotovo svakog. Tu reakciju mogu izazvati, primjerice, prirodne katastrofe ili one uzrokovane ljudskim čimbenicima, borba, teška nesreća, svjedočenje nasilnoj smrti drugih osoba, kod žrtava mučenja, terorizma, silovanja ili drugih zločina. Iako razvoju i ozbiljnosti poremećaja mogu pridonijeti određene crte ličnosti, primjerice kompulzivne i astenične, ili raniji neurotski poremećaj, oni nisu nužni ni dovoljni za objašnjenje njegove pojave", tvrdi dr. Labura, dodajući kako se simptomi javljaju s odmakom od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci od događaja, ali se oporavak može očekivati u većine bolesnika. U malog broja bolesnika tijek može biti kroničan s prelaskom u trajne promjene ličnosti.
"Tipični simptomi PTSP-a uključuju epizode ponovnog proživljavanja traume s nametljivim sjećanjima ili snovima, koji se zbivaju usprkos stalnom osjećaju emocionalne ukočenosti i tuposti. Može se javiti strah, odvojenost od ljudi, nereagiranje na okolinu te izbjegavanje aktivnosti i situacija koje podsjećaju na traumu. Rijetko se mogu javiti dramatični, akutni napadaji straha, panike ili agresivnosti, potaknuti iznenadnim prisjećanjem ili ponovnim doživljavanjem traume", pojašnjava liječnik dodajući kako neke osobe mogu doživljavati stalni oprez, ugrozu i nervozu te imati nizak prag tolerancije na frustraciju te "kratak fitilj". Anksioznost i depresija obično su udružene s navedenim simptomima, a nisu rijetkost ni suicidalne ideje. Pretjerana zloupotreba alkohola i drugih tvari može komplicirati tijek bolesti.
Pomoć i liječenje
"S obzirom na to da PTSP značajno remeti funkcionalnost oboljelog, potrebno ga je liječiti. Pristup je sveobuhvatan, dakle liječi se psihoterapijski, i to individualno i grupno, s ciljem prevladavanja psihičkih posljedica traume, ali i lijekovima koji utječu na smanjenje simptoma depresije, anksioznosti i nemira. Liječenje je napredovalo s razvojem novih psihoterapijskih pristupa te učinkovitijih lijekova koji ciljaju na točno određene receptore u mozgu", ističe dr. Labura.
PTSP ne bira žrtve i može se dogoditi svakome tko doživi preplavljujući i ugrožavajući događaj, a ne samo ratne strahote. Doživljavali su ga ljudi nakon prometnih nesreća, pljački banke, potresa, osobe koje su bile zatočene u logorima i one koje su doživjele prijetnje smrću. Iako se procjenjuje da ovaj poremećaj doživi tek jedan posto populacije, noviji podaci pokazuju da čak devet posto ukupne populacije u nekom razdoblju ima PTSP, a posebno je učestao kod prognanika i izbjeglica gdje se javlja kod čak 25 pa čak do 50 posto osoba dok se među braniteljima javlja u 25 do 30 posto osoba.
