"Batina je iz raja izašla", tragična je misao vodilja za odgoj djece koja se prenosi s koljena na koljeno u Hrvatskoj. Mada su neki roditelji itekako svjesni da je tjelesno i psihičko kažnjavanje ustvari nasilje, nažalost, ponekad pokleknu pod pritiskom svojih roditelja ili baka i djedova koji su se revno pridržavali te maksime, pa padaju udarci po stražnjici, šamari, povlačenja za kosu i uši...

UNICEF-ovo istraživanje "Nasilje u odgoju djece u Hrvatskoj: Što roditelji rade, kako razmišljaju i što je potrebno mijenjati" pokazalo je da je svako drugo dijete u Hrvatskoj u posljednjih godinu dana doživjelo tjelesno kažnjavanje. No, postoji i ono psihičko koje je jednako razorno kao i tjelesno. Podaci UNICEF-a pokazali su da je psihičko kažnjavanje u posljednjih godinu dana doživjelo 60 posto djece, a ono se najčešće očituje kao agresivno vikanje, prijetnje udaranjem i napuštanjem, te uvrede.

Postavlja se pitanje "Zašto je roditelj koji bezgranično voli svoje dijete i 'ruku bi u vatru stavio za njega' spreman tom istom djetetu nanijeti tjelesnu i psihičku bol i patnju?".

Kako s djecom izgraditi odnos pun poštovanja?

Jedan od odgovora krije se u činjenici da neki roditelji ne prepoznaju sve oblike tjelesnog i psihičkog kažnjavanja kao nasilje koje je štetno za djetetov razvoj, nego ih smatraju dijelom "strogog" odgoja. Također, jedan od četiri roditelja vjeruje da su nasilne metode učinkovite, dok jedan od pet smatra da dijete ponekad zaslužuje šamar.

Psiholog, izv. prof. dr. sc. Miroslav Rajter, jedan od autora UNICEF-ovog istraživanja za Net.hr je pojasnio što je tjelesno i psihičko nasilje, koje su njihove posljedice te roditeljima dao korisne savjete kako da se riješe  negativnih i štetnih "odgojnih metoda" i s djecom izgrade odnos pun uzajamnog poštovanja, razumijevanja, podrške i ljubavi.

Foto: Miljenko Hegedić/unicef

Što je tjelesno nasilje nad djecom?

"Tjelesno nasilje nad djecom odnosi se na svaku namjernu uporabu fizičke sile kojom odrasla osoba djetetu nanosi bol, ozljedu ili patnju, bez obzira na to je li cilj bio 'discipliniranje', 'odgoj' ili jednostavno iskaljivanje ljutnje izazvane sukobom s djetetom. Takvi postupci nikada nisu opravdani, jer djetetu nanose i fizičku i emocionalnu štetu", istaknuo je dr. Rajter.

ŠOKANTNI PODACI /

Svako drugo dijete u Hrvatskoj je dobilo batine: 'Često čujem – i mene su tukli, pa što mi fali?'

U tjelesno nasilje spadaju:

• Udarci rukom ili predmetom poput remena, štapa ili kuhače,
• Šamaranje,
• Čupanje,
• Guranje,
• Udaranje po glavi,
• Bacanje predmeta prema djetetu,
• Ozbiljniji oblici poput udaraca koji ostavljaju modrice, ogrebotine ili ožiljke,
• Posebno su opasni postupci poput trešnje male djece ili uskraćivanja hrane i sna kao "kazne".

"Ključno je razumjeti da svaka radnja koja djetetu nanosi bol, strah ili sram nije odgoj nego nasilje. Djeca izložena tjelesnom kažnjavanju često osjećaju tjeskobu, nesigurnost i sram, a dugoročno mogu razviti probleme u ponašanju, odnosima i emocionalnom razvoju. Također valja istaknuti da se primjenom kazni, a posebno tjelesnog kažnjavanja, kod djece razvija odnos nepovjerenja i straha od reakcije roditelja, odnosno time roditelji potiču ponašanje koje je usmjereno izbjegavanju kazne (npr. skrivanje istine od roditelja), a ne dugoročnu promjenu ponašanja. Hrvatski zakoni jasno propisuju da je svako tjelesno kažnjavanje djece zabranjeno i po tome Hrvatska nije različita od većine zapadnih zemalja", objasnio je stručnjak.

Foto: Pexels

'Neki roditelji tjelesno kažnjavanje doživljavaju kao normalan način postavljanja granica'

Roditelji tjelesno kažnjavaju djecu iz raznih razloga, a dr. Rajter kaže da oni to uglavnom ne rade iz zle namjere, nego zato što su pod utjecajem kulture, iskustava iz vlastitog odrastanja, stresa ili jednostavno ne znaju kako drugačije reagirati.

"U hrvatskom društvu i dalje je prisutno uvjerenje da 'mali šamar ne škodi'. Mnogi roditelji su tako i sami bili odgajani, pa tjelesno kažnjavanje doživljavaju kao normalan i učinkovit način postavljanja granica. Takvi stavovi prenose se s generacije na generaciju i teško se mijenjaju, osobito ako okolina to ne prepoznaje kao problem. Drugi razlog je nedostatak znanja i odgojnih vještina. Kada dijete ne sluša, vrišti ili prkosi, roditelji koji ne znaju kako reagirati često posegnu za udarcem jer im se čini da 'brže djeluje'. No, dijete tako ne uči odgovornost, nego strah i poslušnost iz nelagode."

Veliku ulogu ima i stres. Umor, financijski pritisci i svakodnevni problemi dovode do trenutaka u kojima roditelji izgube kontrolu i reagiraju impulzivno.

"Takve situacije često su praćene osjećajem krivnje, ali i bespomoćnosti. Neki roditelji ponavljaju obrasce koje su i sami doživjeli u djetinjstvu. Ako su tada čuli da su 'zaslužili batine', mogu i sami vjerovati da je to ispravan način odgoja. Na kraju, dio društva još uvijek ne vidi udarac kao oblik nasilja, nego kao 'privatnu stvar obitelji'. Kad takva uvjerenja prevladavaju, teško je očekivati promjenu. U UNICEF-ovu istraživanju, koje ste na početku spomenuli, pokazalo se da više od polovice roditelja savjete o roditeljstvu traži od svojih roditelja, što onda potencijalno nastavlja krug uvjerenja", naglašava dr. Rajter.

Tjelesno kažnjavanje djetetu uvijek nanosi štetu

"Možemo i posebno istaknuti da su istraživanja pokazala da roditelji koji koriste nasilje imaju i ono što stručno zovemo 'razvojno neprimjerena očekivanja' od djece. Drugim riječima, to znači da od djeteta koje je staro pet godina očekujemo da npr. zna čitati, ili da od djeteta od 14 godina očekujemo da dobro i odgovorno raspolaže budžetom. Kada se takve stvari ne dogode, onda roditelji smatraju da je dijete 'krivo' za to, što je potencijalni okidač neprimjerenih reakcija. Za ovo je poseban problem način na koji roditelji uče o odgoju", kazao je.

'ZLOSTAVLJAČE ODGAJAMO' /

Kao djeca bili su žrtve vršnjačkog nasilja. Jedna stvar im je zajednička: 'Ne trpim nepravdu'

Djeca i roditelji su izloženi internetu i društvenim mrežama gdje sadržaji iskrivljuju stvarnost, ljudi se prikazuju u nerealno pozitivnom svjetlu i ne objavljuju situacije za koje misle da nisu povoljne.

Foto:

"Kada smo izloženi takvim slikama, možemo razviti nerealna očekivanja od sebe, partnera i djece i stvoriti podlogu da budemo frustrirani jer naši životi ne izgledaju kao lažne 'spontane snimke' ljudi na Tik Toku ili Instagramu. U svakom slučaju, važno je naglasiti da tjelesno kažnjavanje, bez obzira na razlog, djetetu uvijek nanosi štetu. U posljednjih 50 godina, sva istraživanja koja se bave nasiljem nad djecom sustavno pokazuju da nasilni postupci prema djeci imaju negativne ishode, od narušenog emocionalnog i kognitivnog razvoja, samopoštovanja, uspjeha u bračnim odnosima i odnosima s drugim ljudima i drugo", kaže psiholog.

Što je psihičko nasilje nad djecom?

Iako psihičko nasilje ne ostavlja vidljive ožiljke, njegove posljedice mogu biti jednako teške, a ponekad i gore, jer zadiru duboko u emocionalni i psihološki razvoj djeteta.

"Psihičko nasilje nad djecom obuhvaća svako ponašanje odrasle osobe koje djetetu nanosi emocionalnu bol, strah, sram ili osjećaj bezvrijednosti. Za razliku od tjelesnog nasilja, ono ne ostavlja vidljive tragove, ali može imati jednako teške, a često i dugotrajnije posljedice", rekao je dr. Rajter.

U psihičko nasilje spadaju:

• Vrijeđanje,
• Ponižavanje,
• Ismijavanje,
• Zastrašivanje,
• Prijetnje,
• Emocionalno ucjenjivanje,
• Stalna kritika
• Ignoriranje djeteta ili uskraćivanje pažnje i ljubavi,
• Stavljanje djeteta u ulogu "odraslog", primjerice, kad se od njega očekuje da rješava sukobe među roditeljima ili preuzima odgovornost za njihove emocije.

"Djeca izložena psihičkom nasilju često razvijaju osjećaj krivnje, nesigurnost, nisko samopoštovanje i teškoće u stvaranju povjerenja u druge ljude. Hrvatski zakoni, jednako kao i međunarodne konvencije, jasno prepoznaju psihičko nasilje kao oblik nasilja nad djecom i štite djecu od njega", naglasio je psiholog.

Foto: Shutterstock

Što je zlostavljanje djeteta?

Zlostavljanje je svako ponašanje kojim jedna osoba namjerno nanosi drugoj tjelesnu ili psihičku bol, štetu ili patnju. To može biti kroz djela, riječi ili čak uskraćivanje nečega što je osobi potrebno poput ljubavi ili slobode. Neki roditelji zanemaruju djecu, nije ih briga za njih, već ostvaruju svoje psihičke i fizičke potrebe ili ih, pak "uguše" posesivnošću i kontrolom. Dr. Rajter je rekao da i zanemarivanje i pretjerana kontrola mogu biti oblici zlostavljanja ako ozbiljno narušavaju djetetovu dobrobit.

Zanemarivanje je oblik tzv. pasivnog zlostavljanja i ono se događa kada roditelj sustavno ne brine o djetetovim osnovnim potrebama:

• Fizičkim (hrana, odjeća, sigurnost),
• Emocionalnim (pažnja, podrška, ljubav)
• Razvojnim (poticanje učenja, druženja, igre).

"Istovremeno postoje oblici ekonomskog iskorištavanja djece (npr. tjeranje na prošnju ili prisilni rad) koji nisu vrlo česti, ali su, kada se pojave, vrlo štetni za razvoj djece. Dijete koje odrasta u takvom okruženju često se osjeća nevidljivo, bezvrijedno i neshvaćeno, što može ostaviti trajne posljedice na njegovo emocionalno i socijalno funkcioniranje", objasnio je dr. Rajter.

"S druge strane, pretjerana kontrola, posesivnost i stalno zadiranje u djetetovu privatnost mogu predstavljati oblik psihičkog nasilja. Kada roditelj ne dopušta djetetu slobodu, samostalnost ili izražavanje mišljenja, dijete gubi osjećaj povjerenja u sebe i često razvija strah od pogreške, sumnju u vlastitu vrijednost i anksioznost", dodao je.

"Drugim riječima, i manjak brige i pretjerana kontrola su dvije krajnosti koje štete djetetu. Kod nekih roditelja može se pojaviti i kombinacija ova dva ekstrema, kada roditelji najprije ignoriraju ili nisu posvećeni djetetu, što dovede do problema u ponašanju djeteta, a onda se dogodi pretjerana reakcija i kontrola. Zlostavljanje nije samo kad netko viče ili udara, ono postoji i kad dijete sustavno ne dobiva ono što mu je potrebno za zdrav emocionalni razvoj, poput nježnosti, podrške, topline i postavljanja granica, sve u skladu s razvojnom dobi djeteta", istaknuo je.

'Nasilje kod zlostavljača nije incident, nego način odnosa prema djetetu'

Kod većine roditelja tjelesno ili psihičko nasilje nad djecom popraćeno je osjećajem krivnje. Dr. Rajter kaže da "samo mali broj roditelja u punom smislu zlostavljač".

ŠOKANTNO ISTRAŽIVANJE /

Zašto Hrvati tuku svoju djecu? Stručnjak otkrio zašto se roditelji odlučuju na fizičko nasilje

"Mislim da je važno napomenuti da većina roditelja većinu vremena sasvim uspješno odgaja svoju djecu i vrlo dobro znaju kako koristiti pozitivne odgojne metode. Razlika je u sposobnosti roditelja da prepoznaju i promijene svoje postupke, kao i u posljedicama za dijete. Kod nekih će roditelja reakcija koja dovodi do tjelesnog ili psihičkog kažnjavanja biti popraćena osjećajem krivnje, svijesti o vlastitoj pogrešci i nastojanjem da promijene svoje ponašanje, odnosno kod njih se nasilne reakcije javljaju kao izraz trenutne frustracije, neznanja ili nemoći, a ne kao sustavan obrazac kontrole ili ponižavanja djeteta", kazao je.

"Takva su ponašanja i dalje vrlo štetna za dijete, posebno ako se ne mijenjaju i ako su intenzivna ili česta i kod njih se mogu javiti akutne stresne reakcije za dijete koje nikako nisu bezazlene", upozorio je.

Foto: Pexels

"Kada se radi o zlostavljanju, onda govorimo o stabilnom i ponavljajućem obrascu nasilnog ponašanja. Takvi roditelji često opravdavaju svoje postupke ('to radim za njegovo dobro', 'tako su i mene odgajali'), ne pokazuju empatiju prema djetetu i ne uviđaju da mu nanose štetu. Nasilje kod njih nije incident, nego način odnosa prema djetetu. Takvo ponašanje proizvodi kronične traumatske posljedice za dijete gdje je nužna intervencija okoline kako bi se zaštitilo dijete, a potencijalno i drugi članovi obitelji", istaknuo je.

"Drugim riječima, ključna razlika nije samo u osjećaju krivnje, nego u svijesti, odgovornosti i spremnosti na promjenu. Naravno, za promjenu ponašanja potrebna je aktivna namjera, kao i podrška od okoline kako bi se iz odgoja izbacili nasilni postupci. S druge strane, kod onih roditelja koji ustrajno i svjesno ponavljaju nasilje potrebna je stručna intervencija radi zaštite djeteta i tu zajednica ima jako veliku odgovornost da zaštiti djecu. Potrebno je napomenuti da Obiteljski zakon propisuje da je svatko obavezan prijaviti povredu djetetovih osobnih prava, a Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji propisane su kazne za stručne osobe koje ne prijave saznanja o počinjenju nasilja u obitelji", objasnio je psiholog.

Nemogućnost kontroliranja bijesa i stresa potiče nasilje

Neki roditelji ne znaju kako kontrolirati bijes, frustraciju ili stres. Kada izgube kontrolu, posegnu za tjelesnim ili verbalnim nasiljem jer ne znaju drugačije reagirati. Na pitanje "Koji se mehanizmi i alati preporučuju roditeljima za ublažavanje stresa?", dr. Rajter je odgovorio:

"To je vrlo individualno i složeno pitanje i teško je na njega odgovoriti da bude primjenjivo svakome i u svim situacijama. Mislim da je najvažnije osvijestiti situaciju kada smo pod stresom ili kada nas počinju obuzimati jake emocije. Svi ljudi se ponekad nađu u takvim situacijama i kroz cijeli život učimo nositi se s njima. Ipak, u kontekstu odgoja djece, važno je biti svjestan da ste vi najvažnija osoba u djetetovom životu i da vas, kao roditelja, dijete najviše voli i ima najviše povjerenja u vas."

"Druga važna stvar je da budemo svjesni svoje okoline. Pri tome prvenstveno mislim da to da dijete odgaja obitelj, a ne roditelj. Tako da je potrebno razvijati odnos s partnerom, razvijati podršku i sustav u kojem je jasno da je vaš partner vaš najveći saveznik u odgoju djeteta. Ono što karakterizira 'uspješne' parove nije izostanak sukoba u braku, jer se u svakom odnosu moraju događati sukobi i izbjegavanje sukoba je razarajuće za odnose, nego njihova uspješnost u rješavanju sukoba. Drugim riječima, uspješni parovi su naučili raditi zajedno", dodao je.

"Tu bih se također osvrnuo da nisu sve obitelji takve da su u njima dva roditelja i dijete, ali svakom je roditelju potrebna podrška. To se posebno odnosi na samohrane roditelje kod kojih pritisak životnih izazova može biti puno veći i mislim da je jako važno razbijati mit da je traženje pomoći znak slabosti. Upravo suprotno, važno je tražiti pomoć i važno je znati prihvatiti pomoć. To je posebno važno kod 'svježe' rastavljenih roditelja kod kojih se ponekad može pojaviti strah da ih okolina procjenjuje koliko su 'dobri roditelji', pa imaju krivo uvjerenje da bi traženje pomoći bilo znak njihove nekompetencije, dok je zapravo jasno da su to situacije u kojima je podrška najpotrebnija", objasnio je.

Alkohol, droge ili kockanje, tj. ovisnosti, često pogoršavaju impulzivnost i agresiju te smanjuju osjećaj odgovornosti i empatije prema djeci. Dr. Rajter je naglasio je da ju u tom slučaju nužna pomoć stručnjaka.

"Ovisnosti, ali i druge poteškoće mentalnog zdravlja traže pomoć stručnjaka i to nije povezano samo s roditeljstvom. Potrebno je prepoznati da trebamo pomoć ili kao članovi obitelji pružiti poticaj i podršku da se potraži stručna pomoć. To može biti npr. liječnik obiteljske medicine ili lokalno dostupni područni obiteljski centar." 

Kako biti bolji roditelj?

Dr. Rajter ima savjete kako biti bolji roditelj. Kazao je da u prvom redu to znači biti svjestan da se znanje o tome kako odgajati djecu ne događa "samo od sebe".

"Mi to učimo, najprije u svojoj primarnoj obitelji kao djeca, a onda kroz različite izvore poput stručnih službi, liječnika, internetskih sadržaja i u posljednje vrijeme društvenih mreža. Mislim da je važno stalno učiti o sebi i razvijati se kao osoba. Odgoj djece traje od njihovog rođenja i u nekim aspektima nikada ne prestaje. Djeca rastu, sazrijevaju i mijenjaju se pa se tako i mi moramo mijenjati. Isto tako i mi sazrijevamo i mijenjamo se kao osobe, a mijenja se i naša okolina. Dakle, da bismo bili bolji roditelji, važno je da smo svjesni promjena i da smo spremni mijenjati se."

DUBOKI TRAGOVI /

Socijalna radnica: 'Ovako možemo prepoznati traume kod djece. Prirodno je ako ne žele razgovarati'

Stručnjak, također, izdvoja potrebu za razvojem iskrenosti i dijeljenja iskustava te naglašava da stvaran život nije idealan, kakav se nerijetko prikazuje na društvenim mrežama.

"Moderno vrijeme je stavilo još jači naglasak na to da smo stalno izloženi izmišljenim iskustvima i životima drugih ljudi: pričama o stalnim putovanjima, idealnim životima, vječitoj sreći i pozitivnim stvarima i slično. Stvaran život nije takav i prepun je izazova, kredita, loših vijesti, ali naravno i pun lijepih stvari i važno je biti svjestan tog balansa kod svih ljudi", rekao je.

"U tom smislu, biti bolji roditelj znači prihvatiti i vlastitu nesavršenost. Djeca ne trebaju roditelja koji nikada ne griješi, nego onoga koji prepoznaje pogrešku, ispriča se i pokušava drugačije. Takvim ponašanjem djeci pokazujemo da su i oni slobodni učiti, padati i ponovno pokušavati, bez straha od kazne ili odbacivanja. Biti bolji roditelj znači i ulagati u odnos, a ne samo u odgoj. Djeci je važnije da ih se vidi, čuje i razumije nego da su 'savršenog ponašanja'. Razgovor, zajedničko vrijeme i dosljednost često znače više od bilo koje 'odgojne metode'. Važno je i tražiti podršku: od partnera, prijatelja, stručnjaka ili roditeljskih grupa. Roditeljstvo nije natjecanje nego proces učenja", dodao je.

"Na kraju, možda je najbolji pokazatelj dobrog roditeljstva upravo spremnost da se ovo pitanje stalno postavlja. Onaj tko se pita 'Kako biti bolji roditelj?' već je na putu da to postane jer svijest, trud i želja za rastom čine temelj svakog dobrog odnosa, pa i onog između roditelja i djeteta", naglasio je dr. Rajter.

POGLEDAJTE GALERIJU

JAKO POGREŠNO /

Ove 24 rečenice nikada nemojte govoriti svojoj djeci! Uništavaju samopouzdanje

POGLEDAJTE VIDEO: Poznati liječnik razotkriva mitove o perimenopauzi i menopauzi: 'Važno je pričati o tome'