Nažalost, nije rijetkost da su roditelji nasilni prema bebama i maloj djeci u Hrvatskoj. Mnogi su razlozi za to, no većinom je izlika da je "dijete bilo zločesto", a kod nekih mališana je slučaj da njihovi tantrumi doslovno mogu izbezumiti roditelje. Treba imati u vidu da kakav god bio povod, nasilje nikad nije rješenje. Ono nikada nije "krivnja djeteta", nego ozbiljan problem koji zahtijeva pomoć, i za dijete, i za roditelja.

Psiholog, izv. prof. dr. sc. Miroslav Rajter za Net.hr objasnio je jesu li bebe i mala djeca predškolske dobi sposobni biti "zločesti" te je dao korisne savjete roditeljima za dobar i funkcionalan odgoj.

Biti roditelj bebe može biti vrlo izazovno za roditelje, jer na njima može biti veliki pritisak zbog brojnih obaveza te se mijenja obiteljska dinamika.

"Najranija dob djece, ona do prve godine života, karakterizirana je prvenstveno ekstremno intenzivnim razvojem. S druge strane karakterizira ga potpuna ovisnost o roditeljima, a iz pozicije funkcioniranja obitelji karakteriziran je intenzivnom promjenom obiteljske dinamike i pritiskom na roditelje. Posebno u prvim tjednima razvija se dramatična promjena u funkcioniranju obitelji jer se u vrlo kratkom periodu događaju novi pritisci na roditelje, a to uključuje i značajno ograničene kapacitete za spavanje i brigu o sebi, a istovremeno se dramatično smanjuje raspoloživost roditelja za druge u njihovoj okolini (npr. bake i djedove, posao, prijatelji), a posebno prema starijoj djeci", objasnio je stručnjak.

"U ovoj fazi roditelji se suočavaju i s uputama okoline kao i različitim uvjerenjima. Kod osoba iz okoline mogu se javljati distorzije sjećanja koje onda kod mladih roditelja mogu izazvati osjećaj frustracije i nekompetentnosti (npr. 'sve smo ti to mi lako rješavali... presvukli bi dijete i spavalo bi cijelu noć')", dodao je.

Pogrešna procjena dječjeg ponašanja

Dr. Rajter je rekao da se kod male djece nikako ne može govoriti o konceptu neposluha.

"Kada roditelji u ovoj fazi govore o neposluhu, u pravilu se radi o pogrešnoj procjeni dječjeg ponašanja i takve pogreške u pripisivanju razloga dječjeg ponašanja mogu biti vrlo opasne i štetne za odgoj."

Foto: Shutterstock

Period od prve do treće godine života kod djece karakterizira povećana samostalnost. Oni počinju hodati i govoriti, što olakšava komunikaciju, ali istovremeno izlaže djecu potencijalno opasnim situacijama.

"Pri tome je kognitivni kapacitet djece ovdje vrlo ograničen, odnosno djeca nemaju kapacitet razumjeti stvari kao da se radi o odraslim ljudima i istovremeno je njihova sposobnost za razumijevanje vlastitih i tuđih emocija vrlo ograničena. Možda bih ovdje izdvojio ponašanje koje nazivamo temper tantrum ili češće samo tantrum kao jedan od najčešćih izazova", kazao je dr. Rajter.

"U pravilu, radi se o situacijama kada dijete naglo i burno reagira i izrazito teško izlazi iz tog ponašanja. Čest primjer je kada roditelj nešto ne želi kupiti djetetu u dućanu i onda dijete reagira eksplozivno, dramatično, vrišti, baca se na pod i ne može se umiriti. Takvo ponašanje može biti vrlo stresno za roditelje, osobito ako se događa u javnosti", objasnio je.

"Da bismo razumjeli tu situaciju prvo treba imati na umu da mozak djeteta, a posebno dio koji se odnosi na regulaciju emocija, još nije dovoljno razvijen. Drugo je da djeca ove dobi još nemaju dovoljno iskustva u tome kako se nositi s frustracijom i osjećajem da njihove potrebe nisu zadovoljene. Treće i možda najvažnije, ovdje je potrebno osvijestiti stereotipe koje imamo o tome što znači biti dobar roditelj. U takvim situacijama kao roditelji možemo osjetiti pritisak okoline ('Vidi kako te svi gledaju', 'Svi misle da sam loš roditelj') koji proizlazi iz pogrešnih uvjerenja da dijete treba biti mirno, tiho i u potpunosti poslušno", opomenuo je.

Tantrumi nisu znak razmaženosti djece

Dr. Rajter je rekao da se gotovi svi roditelji susreću se s tantrumima te da oni nisu znak lošeg odgoja niti "razmaženosti" djeteta.

"To je potpuno tipična razvojna faza i važan dio sazrijevanja. Način na koji roditelj reagira u tim trenucima dugoročno utječe na djetetovo učenje samoregulacije, odnosno nošenja s vlastitim emocijama. Najbolje što roditelj može učiniti jest ostati smiren, pokazati djetetu da je sigurno, da je emocija dopuštena, ali da se granice ponašanja poštuju. S vremenom, uz podršku i modeliranje, dijete uči kako svoju emociju nositi, imenovati i izražavati na prihvatljiviji način."

Foto: Pixabay

"Ovaj period dakle karakterizira dvostruka dinamika: porast djetetove samostalnosti i porast emocionalnih izazova. Djeca uče govoriti, ali komunikacija još nije dovoljno razvijena da bi mogli objasniti što ih muči. Imaju sve veći interes za okolinu, ali nemaju svijest o opasnosti. Uče razumjeti emocije, ali ih ne znaju regulirati. Sve to zajedno čini to razdoblje posebno intenzivnim za obitelj", istaknuo je.

Djeca u dobi od jedne do tri godine ne mogu biti "namjerno zločesta" niti svjesno neposlušna u onom smislu u kojem odrasli razumiju te pojmove.

"Kad roditelji kažu da ih dijete 'testira', 'radi im usprkos' ili 'izaziva', najčešće se radi o pogrešnom tumačenju dječjeg ponašanja kroz odrasle kategorije namjere i moralnog razumijevanja. Djeca ove dobi nemaju razvijene kognitivne kapacitete za promišljanje o posljedicama vlastitog ponašanja, a nemaju ni koncept 'pravila' u smislu da bi ona za njih predstavljala stabilan moralni okvir", pojasnio je dr. Rajter.

SAVJETI ZA ODGOJ /

Psiholog: 'Svaki postupak roditelja koji djetetu nanosi bol, strah ili sram je nasilje'

"Kada roditelj kaže da je dijete 'neposlušno', najčešće se radi o neskladu između roditeljskih očekivanja i razvojnih mogućnosti djeteta. Primjerice, dijete od dvije godine ne može mirno sjediti dvadeset minuta, ne može razumjeti odgođeno zadovoljstvo, ne može 'razumjeti' zašto nešto ne smije ako nije opasno po život, a često ne postoji ni mogućnost da se samo smiri kad je uznemireno", dodao je.

"U ovoj dobi djeca zapravo rade ono što razvojno mogu i trebaju raditi: istražuju svijet, ispituju što se događa kada nešto naprave, uče razumjeti emocije, uče regulirati frustraciju i oslanjaju se na roditelja da ih vodi kroz to iskustvo. Njihovo ponašanje je posljedica neposrednog impulsa, istraživačke radoznalosti i još uvijek nerazvijenog sustava samokontrole, a ne promišljene namjere da nekoga povrijede ili 'napakoste' roditelju", rekao je.

Psiholog je naglasio da u ovoj dobi kod neke djece postaju vidljive teškoće u razvoju, koje mogu imati različite izvore, od pojave autizma do npr. oštećenja sluha. Tu su posebno važni aspekti adekvatnih odgovora na svakodnevne situacije i pravovremeno otkrivanje teškoća. U ovim situacijama se može pojaviti da se djetetovo odbijanje uputa protumači kao "neposluh", a zapravo se radi o zdravstvenim poteškoćama.

Djeca od četvrte do pete godine života nemaju kapacitet biti zločesta

Za razliku od beba i mališana, djeca predškolske dobi (od četvrte do pete godine života) imaju značajne razvojne skokove. Ona postaju sve kompetentnija u razumijevanju svijeta, socijalnih odnosa i vlastitih emocija, ali su i dalje daleko od razine razumijevanja i upravljanja emocijama koju očekujemo od odraslih.

"Djeca od četvrte do pete godine života mogu prepoznati osnovne emocionalne izraze, razumiju koncept sreće, tuge ili ljutnje, te mogu početi predviđati kako bi se netko mogao osjećati u određenoj situaciji. Iako se broj tantruma često smanjuje, i dalje se mogu javljati intenzivne emocionalne reakcije kada su preplavljena, frustrirana ili kada ne dobivaju ono što žele", objasnio je dr. Rajter.

Četverogodišnjaci i petogodišnjaci u kontekstu društvenog života sve više traže druženje s vršnjacima. Razvija se igra uloga, suradnička igra, stvaraju se prva prijateljstva, ali i konflikti.

Foto: Pixabay

"Sukobi su normalni u ovoj fazi jer djeca tek uče pregovarati, dijeliti i razumjeti perspektivu druge osobe. Koncept pravednosti postaje im važan, ali ga shvaćaju vrlo konkretno i često čvrsto inzistiraju na vlastitoj verziji pravila. Djeca u ovoj fazi postavljaju puno pitanja i testiraju logiku svijeta oko sebe, ali razmišljaju vrlo konkretno i teško razumiju apstraktne pojmove, metafore ili sarkazme. Govor je značajno napredniji i djeca puna lakše komuniciraju s okolinom, ali to ne znači da imaju puno razumijevanje situacije", kazao je psiholog.

Djeca od četvrte do pete godine života nemaju kapacitet biti zločesta u onom smislu u kojem to razumiju roditelji.

"Djeca u ovoj dobi intenzivno istražuju granice i to je prirodan dio razvoja autonomije. Ponekad će odbiti suradnju, nekad će reći 'ne' samo kako bi ispitali reakciju roditelja ili testirali koliko su njihove odluke 'vrijedne'. To je razvojno poželjno ponašanje, a ne dokaz neposlušnosti kao moralnog propusta. Naravno, i dalje su prisutna ograničenja vezana uz razvoj mozga, socijalnih vještina i druga, ali posebno je u ovoj fazi važno naglasiti koncept razvojno neprimjerenih očekivanja roditelja", istaknuo je dr. Rajter.

"Iako neka istraživanja pokazuju da su djeca danas manje samostalna u odnosu na vršnjake od prije 50 godina, danas imamo puno bolja saznanja o dječjem razvoju i današnja djeca u stanju su rješavati zadatke i nositi se s izazovima na način koji je zdraviji i kvalitetniji u odnosu na vrijeme prije 50 godina. Međutim, posebno pod utjecajem društvenih mreža, ali i iskrivljenih uvjerenja koja su posljedica želje roditelja da se prikažu u boljem svjetlu, roditelji mogu razviti uvjerenja da su njihova djeca sposobna raditi stvari koje razvojno ne mogu. Na primjer, roditelji mogu razviti ideju da bi dijete od četiri godite trebalo znati slova i čitati, ili da treba moći sjediti mirno 30 minuta dok su roditelji na kavi s prijateljima. Drugim riječima, važno je imati razumna i djeci prilagođena očekivanja i znati se odmaknuti od idealiziranih ideja kako bi odgoj i obitelj trebala izgledati", naglasio je.

ŠOKANTNO ISTRAŽIVANJE /

Zašto Hrvati tuku svoju djecu? Stručnjak otkrio zašto se roditelji odlučuju na fizičko nasilje

'Kod nasilja prema bebama radi se o ekstremno opasnim postupcima'

Nažalost, roditelji pod utjecajem stresa ili iscrpljenosti, ili, pak, zbog neznanja mogu biti nasilni prema bebama. Dr. Rajter je oštro upozorio na posljedice takvih (zlo)djela na dijete.

"Kod nasilja prema djeci dojenačke dobi u pravilu se radi o ekstremno opasnim postupcima. Zbog slabosti muskulature, koštanog sustava i nerazvijenosti mozga i drugih organa, čak i najblaži postupci mogu dovesti do jakih ozljeda koje mogu imati trajne posljedice i biti opasne po život djeteta. Pri tome nasilni roditelji mogu to raditi i kao posljedicu tzv. 'akutnog incidenta', odnosno gubitka samokontrole u situacijama visokog stresa, iscrpljenosti ili neznanja, ali su takve situacije i dalje ekstremno opasne i imali smo prilike svjedočiti nesretnim slučajevima za dijete. U situacijama kada se vidi da je neki roditelj (ili bilo koja druga osoba) nasilan prema takvom djetetu nužno je hitno reagirati zvanjem policije! U takvim situacijama vrijeme reakcije može doslovno spasiti život djeteta."

Psiholog je objasnio da nasilje nad djecom od prve godine života ostavlja vrlo ozbiljne i opasne posljedice.

"Zbog intenzivnog razvoja mozga u kombinaciji s prekomjernom aktivacijom stresnih hormona dugoročno se mijenja način kako djeca doživljavaju svijet oko sebe. U kontekstu razvoja ličnosti, nasilni postupci izravno utječu na dječju percepciju svijeta kao sigurnog, pravednog i predvidivog mjesta, odnosno utječu na razvoj dječjeg koncepta 'nade', što je temelj razvoja zdrave ličnosti. Drugim riječima nasiljem prema djeci činimo da ona postaju reaktivnija, lakše se prestraše i teže smiruju".

Foto: Pixabay

"O odnosima s drugim ljudima djeca uče putem razvoja privrženosti i u idealnom slučaju razvija se tzv. sigurna privrženost koja označava stabilan odnos s roditeljima gdje je napravljen dobar balans između djetetove potrebe za autonomijom i samostalnosti uz istovremenu sigurnost i povjerenje u roditelje. Izlaganje nasilju utječe na razvoj ovakvog tipa privrženosti i povećava vjerojatnost razvoja negativnih stilova (nesigurnog ili dezorganiziranog), a koji onda povećavaju strah od odvajanja ili poteškoće u odnosu s vršnjacima i odraslima u kasnijem razvoju. Možda najznačajnija posljedica je da se primjenom nasilnih postupaka prema djeci u ovoj dobi razvija obiteljska dinamika, odnosno obiteljska kultura u kojoj je nasilje prihvatljivo i u kojoj se nasilje smatra odgojnim postupkom, što povećava vjerojatnost za razvoj kroničnih poteškoća u adolescentskoj i kasnijoj odrasloj dobi", objasnio je dr. Rajter.

"Vezano uz ovu temu, možemo naglasiti i to da djeca imaju snažnu ljubav prema roditeljima i snažnu potrebu zaštititi roditelje, čak i u odrasloj dobi. Iz ovoga proizlazi potreba za opravdavanjem roditeljskih postupaka u smislu da su oni samo htjeli najbolje, da nisu znali drugačije ili da je to oblik iskazivanja ljubavi i brige prema djeci. Zbog takvih uvjerenja dolazi do prijenosa nasilja na mlađe generacije i to je začarani krug u kojem je potrebno vrlo jasno mijenjati nasilje prema osobama koje najviše volimo i koje nas najviše trebaju s postupcima koji pružaju sigurnost, nadu i povjerenje", istaknuo je.

Važno je kao roditelj shvatiti vlastite granice

Dr. Rajter je rekao da je briga o maloj djeci iznimno zahtjevan zadatak koji se postavlja pred roditelje. Ona iziskuje značajno ulaganje emocija, vremena, financijskih resursa uz istovremeno odricanje od značajnih dijelova života koji su do tada bili prisutni.

"Istovremeno, u kontekstu termina 'kako je to bilo prije', današnje obitelji su manje, roditelji često žive daleko od djedova i baka ili su kao posljedica sve kasnijeg rađanja od polovice 20. stoljeća naovamo djedovi i bake smanjenog kapaciteta za pomaganje u odgoju. Istovremeno, tip rada gdje su djeca stalno uz roditelje koji rade (npr. u poljoprivrednim gospodarstvima) je sve manje zastupljen, a tip obitelji gdje su oba roditelja zaposlena na puno radno vrijeme je dominantan. Drugim riječima, odgoj danas teško je uspoređivati s odgojem iz prošlih vremena."

Psiholog je kazao da je u kontekstu nasilja prema djeci važno kao roditelj shvatiti vlastite granice. Sasvim je normalno osjećati umor, frustraciju ili snažne emocionalne reakcije kada dijete plače, ima tantrum ili kada imamo osjećaj da ništa ne pomaže.

DUBOKI TRAGOVI /

Socijalna radnica: 'Ovako možemo prepoznati traume kod djece. Prirodno je ako ne žele razgovarati'

"Ono što razlikuje sigurno od rizičnog ponašanja jest sposobnost da roditelj na vrijeme prepozna da mu raste napetost i da napravi korak unatrag. To znači za nas kao roditelje da se znamo primiriti, procijeniti situaciju i postupiti na ispravan način. Mislim da je važno normalizirati zahtjevnost roditeljstva. Normalno je da djeca teško spavaju. Normalno je da u tri ujutro čistite posteljinu jer je dijete povraćalo i da nakon toga ne možete zaspati jer vas brine da bi dijete moglo ponovno povraćati. Normalno je i da dijete koje voli svoje prijatelje impulzivno reagira i napravi nešto neprimjereno. Ono što nije 'normalno' su 'storyji' na društvenim mrežama u kojima su kuće od nekoliko stotina 'kvadrata' besprijekorno čiste i uredne, a majke, očevi i djeca uvijek dobro raspoloženi, našminkani i s lijepim frizurama", razjasnio je dr. Rajter.

"Druga važna stvar je shvatiti da nismo sami i znati koristiti podršku okoline. Ovo proizlazi iz toga da je da bismo bili 'dobri roditelji' važno voditi računa o svojoj dobrobiti. To će najčešće biti drugi roditelj, ali i djedovi, bake, drugi članovi obitelji, ili drugi ljudi iz okoline", dodao je.

Na koncu, psiholog je dao vrlo vrijedan savjet svim roditeljima te je ukazao na važnost sudjelovanja očeva u odgoju svoje djece.

"Kada bih mogao birati samo jedan 'savjet' koji bi imao za roditelje, to bi sigurno bio savjet očevima da iskoriste pravo na roditeljski dopust. U prvom redu to je zato jer će to vrijeme zapravo biti ono gdje se očevi mogu u potpunosti posvetiti djetetu i uživati u roditeljstvu. Drugo, taj period omogućava očevima da razviju u potpunosti sve svakodnevne vještine odgoja i treće ovaj period omogućava razvoj privrženosti oca i djeteta, a majkama istovremeno omogućava puno lakši povratak u poslovni život. Naravno, jasno je da različite okolnosti mogu odrediti hoće li se ovo dogoditi, ali aktivno uključivanje očeva u odgoj istovremeno unaprjeđuje odnos očeva i djece, ali i razvija snagu obitelji za nošenje s izazovima roditeljstva.", istaknuo je dr. Rajter.

NET I VOYO /

Prijavite se na Net.hr s istom e-mail adresom kojom ste pretplaćeni na Voyo i čitajte sadržaje bez oglasa!

POGLEDAJTE GALERIJU

JAKO POGREŠNO /

Ove 24 rečenice nikada nemojte govoriti svojoj djeci! Uništavaju samopouzdanje

POGLEDAJTE VIDEO: Poznati liječnik razotkriva mitove o perimenopauzi i menopauzi: 'Važno je pričati o tome'