Vršnjačko nasilje u porastu je i postaje sve veći problem u Hrvatskoj, a s tim se slažu i dvije profesorice koje rade u osnovnim školama. ''Svakako je u porastu, a manje je vidljivo 'na van' nego ikad. Tome kumuju dvije važne stvari s kojima se, i kao roditelji i kao nastavnici, svakodnevno borimo: pristup društvenim mrežama i sadržaju koji djeca tamo konzumiraju te manjak emocionalne inteligencije i empatije uopće, budući da djeca sve teže prepoznaju i svoje, a onda i tuđe osjećaje, raspoloženja i stanja'', ističe prva profesorica zaposlena u jednoj hrvatskoj osnovnoj školi. 

Gotovo je doživjela napad

Ona se sama u svom radnom vijeku susrela s više slučajeva vršnjačkog nasilja koje je pokušavala riješiti. Jedno od njih je, ističe bilo izrazito neugodno. 

''Tada sam i sama gotovo napadnuta od strane roditelja, što je rezultiralo duljim bolovanjem zbog proživljenog stresa. Rijetko se kad dogodi da roditelji djece koja trpe nasilje budu neugodna i zahtijevaju stvari, a i ako zagrizu do kraja, teško se išta protiv ovih drugih može. Puno češće su nasilnici, zajedno s roditeljima, vrlo neugodni i koriste se raznim prijetnjama i zastrašivanjima kako bi natjerali vodu na svoj mlin. Sustav je, nažalost, postavljen tako da se ide na ruku roditeljima prema onoj staroj - 'tko jači, taj tlači' pa škole, pri čemu mislim na rukovodstvo i stručnu službu, pod pritiscima obično pokleknu, nauštrb žrtve'', objašnjava. 

''Puno je problema. Prvo, stručnih suradnika u školama često nema dovoljno pa posao psihologa, pedagoga i ostalih, često padne na razrednike. Drugo, nepisano je pravilo da se uvijek povlađuje djeci, iako im se time često radi medvjeđa usluga, a iz toga proizlazi i treća stvar - nitko ne štiti nastavnike. Nerijetko se problemi, na koje razrednici upozore odmah u začetku, pometu pod tepih i dok cijeli problem ne eksplodira pravilo je da se 'ne talasa'. Problem je već sam po sebi što ulažemo enormne napore kako bismo se bavili djecom koja su kod kuće često zanemarena u smislu emocionalne brige i iole ispravnog odgoja. Jedna od najdražih krilatica roditelja novog doba je: 'pa vi ste odgojno-obrazovna ustanova, odgajajte ih vi!'. Ovo potonje možda najbolje pokazuje sliku današnjeg društva.'' 

'ZLOSTAVLJAČE ODGAJAMO' /

Kao djeca bili su žrtve vršnjačkog nasilja. Jedna stvar im je zajednička: 'Ne trpim nepravdu'

''Djeca ne prepoznaju kad ih netko zlostavlja''

Ova nastavnica kaže da nije pravilo da se djeca požale na vršnjačko nasilje.''Iako se s njima kroz neke nastavne predmete, a posebno na satu razrednika, puno radi na osvješćivanju i prepoznavanju svih vrsta nasilja (u kojima prednjače online i emocionalno), često tužakaju jedni druge za neke male razmirice, a ne vide kada ih netko zaista zlostavlja kroz postupke i riječi. Jednostavno to nisu, u globalu, sposobni prepoznati. Često se dogodi i da o tome ciljano šute jer se osjećaju krivima iz nekog razloga, ali i zato što im zlostavljači prijete da će, recimo, odati neku njihovu tajnu, da će ih "nabiti iza škole", da će im uzeti još više novca... Slobodno sami nastavite niz. Sve su ovo slučajevi koje sam osobno prošla. To za što su osnovnoškolska djeca sposobna kad je u pitanju maltretiranje drugih, teško netko tko ne radi u školi može i zamisliti.''

''Kao razrednica stvarno puno razgovaram s djecom, kao sa sebi ravnopravnima i imamo odnos u kojem znaju da mi se mogu, nasamo ako treba, obratiti u bilo kojem trenutku. Na kraju krajeva, ljudi zaboravljaju da nastavnici svoja razrednička zaduženja ne ostavljaju kad prijeđu prag škole, već se njima bave i kada su sa svojom obitelji, u slobodno vrijeme. Za sve to u školi dobijemo svega dva sata razredničkih zaduženja tjedno, jedan sat razrednika i jedan za informacije s roditeljima'', napominje kako smatra da to nije dovoljno vremena za rješavanje ovakvih problema. 

''Sve je jasno propisano, ali to je mrtvo slovo na papiru''

Kaže da su njezine mogućnosti djelovanja u situacijama vršnjačkog nasilja jasno propisane pravilnicima i protokolima za takve situacije, ali da je to ''sve mrtvo slovo na papiru''. ''Na kraju dana važno je samo da papiri štimaju, a što se doista odradilo s djecom ili roditeljima, to je manje bitno. Osobno sam imala slučaj u kojem je stručna služba komunicirala samo s roditeljem maloljetnog zlostavljača, ne i s roditeljima žrtve, iako su obje obitelji bile u razgovorima i s policijom i sa socijalnom službom. To su veliki propusti u kojima i mi kao razrednici, a i sami roditelji, gubimo vjeru u sustav i moram priznati da sve više razumijem one koji ne prijavljuju nasilje, jer to je uvijek jednosmjerna ulica iz koje se čitav izvuče onaj koji je neugodniji. Roditelji se postavljaju vrlo neljudski i prijete odvjetnicima, a žalbe na odgojne mjere i slično odrade svoje, te učenik koji je apsolutno zaslužio, po propisanim pravilnicima, snositi posljedice, vrlo često prođe bez ikakvih.''

SAVJETI STRUČNJAKA /

Nasilje na internetu ima dugotrajne posljedice na djecu: 'Roditelji trebaju ostati smireni'

Kada je u pitanju podrška njoj kao nastavnici ili razrednici unutar škole u kojoj radi nije baš zadovoljna. ''Ja sam upravo kod stručne službe naišla na nula podrške i razumijevanja u situaciji u kojoj su roditelji zlostavljača, tad sedmaša, fizički zamahivali prema meni u prisustvu iste te stručne službe, tijekom službenog razgovora o višemjesečnom zlostavljanju za koje su postojali dokazi, zapisnici i urudžbirane kopije prethodne suradnje s roditeljima. Čak ni nakon što sam otišla na bolovanje i redovito tih mjesec i pol pohodila psihijatra zbog svega proživljenog, školi je bilo važno samo da se ne sazna zašto sam na bolovanju. Smatram da podrška postoji samo na papiru'', zaključuje.

''Nastavnicima se uvaljuje posao za koji nismo obrazovani''

Navodi da se podrška unutar škole uglavnom svodi na razgovor s obje strane, te se ništa ne prijavljuje ako nije došlo do fizičkog zlostavljanja. ''Nikome nije u interesu upletati u sve socijalnu službu, a uz manjak kadra, sve to ide jako sporo ili nikako. Razrednicima se često uvaljuje i taj dio njihovog posla, iako je jasno da za isti nismo obrazovani.''

SAVJETI RODITELJIMA /

Psihologinja o žrtvama vršnjačkog nasilja: 'Dijete će manje vjerovati u sebe i svoje sposobnosti'

O natpisima na školama koji navode da su to mjesta nulte tolerancije na nasilje nema dobro mišljenje. ''To je vesela pločica koja postoji kako bi umirila roditelje.''  Kada je u pitanju suradnja s roditeljima kod problema vršnjačkog nasilja ističe kako u prosjeku po razredu ima ''dva do tri roditelja koji, zdravo rezoniraju. Ako se poklopi da vam je jedan od njih predstavnik roditelja u Vijeću roditelja, šanse da se urgira na višim instancama su veće i onda je lakše riješiti problem. No, obično su roditelji vrlo nesvjesni svoje djece, njihovih mogućnosti i ponašanja prema vršnjacima, ili samo uspješno zatvaraju oči pred problemima, te su slabi na njih, pa konstruktivne kritike i savjeti teško prolaze.''

''Škole peru ruke od svega''

Roditeljima žrtava vršnjačkog nasilja savjetuje da se ''ako stvari odu predaleko okrenu privatnim tužbama, jer škole peru ruke od svega, kad god je to moguće ili suviše nelagodno.'' Kada je u pitanju prevencija takvih događaja, ova nastavnica smatra da je izrazito važno da roditelji puno razgovaraju s djecom, kontroliraju što rade online, te da, koliko god teško bilo, maksimalno djeci posvete svoje vrijeme i prisutnost. ''Ako djeci autoritet u toj formativnoj dobi nisu roditelji, oni će autoritete pronaći u vršnjacima koji su devijantni. Djeca često kroz neprimjerena ponašanja koja rezultiraju odgojnim mjerama samo traže da ih se vidi i čuje, traže pažnju i suosjećanje.''    

''U pravilnicima ima rupa, a odgojne mjere se ne provode''

Na kraju jednostavno zaključuje kako pravilnici ne služe ničemu ako se dosljedno ne provode. ''Uvijek postoji neka rupa u njima, a odgojne mjere rijetko se dogode. Treba raditi na mentalnom osnaživanju djece kroz kvalitetne programe od strane obrazovanih stručnjaka, što mi, predmetni nastavnici, nikako nismo, nastavnike riješiti golemih obaveza u vidu dokumentacije kojom se bave, omogućiti i njima podršku barem razgovorom. I na kraju, a to je možda vjerojatno i najvažnije smatram da se trebamo prestati bojati roditelja i raznih inspekcija ako posao radimo predano i po pravilima. Ovo su ne samo obrazovno, već i društveno bitne teme za našu budućnost.''

Dokaz da volja i sustav mogu riješiti problem 

Druga nastavnica koja je odlučila podijeliti svoje iskustvo s nama također je zaposlena u jednoj osnovnoj školi, a njezina su iskustva na sreću znajtno bolja, što na neki način samo potvrđuje kako problem ne rješavamo sustavno, već njegova rješenja ovise o samim školama i njihovom kadru. I ona se slaže da je vršnjačko nasilje u porastu, ali dodaje da, iako se susretala s takvim slučajevima, ona nije naišla na prepreke u sustavu u pokušajima da pomogne žrtvama.

''Većina djece se požali ako trpi vršnjačko nasilje. U slučaju da sama žrtva ne prijavi, često znaju prijaviti prijatelji žrtve ili roditelji. U nekom slučajevima znaju prijaviti i ostali učenici koji žrtvu i ne poznaju. Obrate se profesorima ili stručnoj službi ako su vidjeli i svjedočili zlostavljanju'', priča o svom iskustvu. 

''Imamo mehanizme da pomognemo žrtvama''

Ona osjeća da ima mogućnosti sudjelovati u rješavanju problema, pa u tim situacijama ''prvo popričamo, saslušamo što nam dijete ima reći i utješimo ga. Zatim počinju razgovori s djetetom zlostavljačem i njegovim roditeljima kao i roditeljima djeteta žrtve. Djelujemo ovisno o obliku zlostavljanja. U slučaju da se radi o nagovaranju drugih učenika da isključuju neko dijete iz društva, ružno pričaju o njemu ili šire neistine – to rješavamo na nivou škole sami uz pomoć stručnih suradnica. U slučaju fizičkog nasilja ravnatelj i stručna služba uključuje policiju i ostale nadležne službe. U svakom slučaju imamo mehanizme da pomognemo žrtvama i njihovim roditeljima.''

U ovakvim situacijama ima podršku unutar škole u kojoj je zaposlena, te napominje kako ''stručne službe i ravnatelj najveći dio tog tereta iznesu na svojim leđima''.''Našoj školi sustav je pružio podršku kod rješavanja nekih slučajeve vršnjačkog nasilja, ali ne svih'', dodaje.

NAUČITE KAKO POMOĆI /

Psihologinja savjetuje: 'Ovo je jedini sasvim jasan znak da je dijete žrtva vršnjačkog nasilja'

''Sigurno nisu sve škole mjesta nulte tolerancije na nasilje, jer ima djece koja neće prijaviti nasilje, neće se nikome povjeriti. U slučaju da roditelji ili profesori ne primijete da se dijete drugačije ponaša, da je povučeno, tiše ili tužno, nasilje može ostati neotkriveno. No kad nastavnici uoče da se s djetetom nešto događa, djeca se gotovo uvijek u razgovoru otvore i ispričaju što im se događa tako da smatram kako to nije samo puki natpis na školama'', opisuje naša sugovornica svoje iskustvo.

Ova nastavnica kaže da su joj u slučajevima rješavanja vršnjačkog nasilja posebna podrška roditelji žrtava. ''Najvažnije je da svaki roditelj priča s djetetom, da ga upozna s oblicima nasilja kako bi, ako bude izloženo nasilju to odmah reklo roditeljima i profesorima u školi. Na taj mu način možemo pomoći i spriječiti da se nasilje nastavi.''

''Treba krenuti od obitelji zlostavljača''

A što sustav može učiniti da smanji broj slučajeva vršnjačkog nasilja? ''Prvo treba početi od obitelji zlostavljača i njegovih roditelja jer oni to često ne vide kao problem i opravdavaju djetetovo ponašanje. Treba pružiti potporu obitelji žrtve kao i obitelji zlostavljača te ih aktivno pratiti i raditi na tome da svoja ponašanja promjene i uvide težinu svojih djela''. 

Iskustvo ove nastavnice pokazuje da postoje škole u kojima protokoli i propisi nisu mrtvo slovo na papiru, ploča na vratima nije samo tu da zavara roditelje, te da se uz malo truda zajedničkim snagama možemo potruditi da se problem vršnjačkog nasilja u društvu konačno počne smanjivati. Očito je pitanje volje i motiva, te pravih ljudi na pravim mjestima koji su voljni rješavati probleme. 

Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.