U Hrvatskoj godinama postoji problem rotiranja radnika, odnosno brzih odlazaka i dolazaka radnika. Mnogi ne žele više slušati laži svojih poslodavaca da će dobiti povišicu ili da će napredovati na bolju poziciju te daju otkaz bez puno razmišljanja jer znaju da se ništa neće promijeniti i ne žele više gubiti svoje vrijeme. Čak i u ovo doba inflacije, sve više čujemo da mnogi daju otkaz. Troškovi života su toliko porasli da ljudi traže načine kako se snaći i preživjeti, a puno češće se odlučuju zbog nepovoljne financijske situacije napustiti Hrvatsku i uputiti se u bolji život. Kako nemaju dovoljno sredstva za otići u drugu državu, primorani su prodati svoje automobile i vikendice da mogu započeti život dalje.
Malo se priča o tome što su sve Hrvati morali napraviti kako bi se snašli da mogu svojoj obitelji priuštiti hranu na stolu svaki dan, ali sve češće se mogu čuti te priče i dok hodate ulicom. Danas se može reći da je sretnik onaj koji radi posao koji voli i da je za njega dobro plaćen. Osim niskih plaća, Hrvati se suočavaju sa šefovima koji ih maltretiraju tijekom i izvan radnog vremena pa tako zaposlenici ostaju i bez svog slobodnog vremena. Postoji puno situacija kada se radnici iskorištavaju pa im poslodavci niti ne isplate zaslužene plaće. Iako se vole voditi time da uvijek postoji netko tko će raditi za tu plaću, učestalim rotiranjem radnika ugrožavaju kvalitetu posla, ali i u konačnici, nitko neće trpjeti takve uvjete pa će otići.
Brojni su razlozi zbog kojih su Hrvati odlučili dati otkaz, a mi vam u serijalu Dajem otkaz! donosimo njihove priče. Lucija nam je ispričala kako ju je voditelj zadnje dane maltretirao jer je dala otkaz zbog bolje poslovne prilike u drugoj državi, ali i da je radila 11 i pol sati u dućanu te bi u smještaj stigla gladna.
Radila je u dućanu 11 i pol sati
Lucija (33): Radila sam par mjeseci u državi njemačkog govornog područja kako bih usavršila jezik. Taman je završila ljetna sezona u Hrvatskoj pa je zimska došla kao produžetak, da se može raditi gotovo cijelu godinu. U jednom dućanu sam radila na kasi od 8.30, dućan bi se zatvarao u 18.30, a mi bi zatim prebrojavali novce, sredili kasu, oprali pod i ponekad još morali popunjavati robu pa bi znali završiti oko 19.20-20 sati. Bila je samo jedna smjena i imali smo jednu pauzu u danu, koja bi bila za ručak, a ovisno o poslu, nekad bi trajala pola sata, sat, a nekad i dva sata, iako je najčešće bila sat vremena. U kantinu bi išli ovisno o vremenu u kojem bi nas šef pustio na pauzu. Ako bi nas prekasno pustio, nije bilo puno izbora pa su neki išli jesti u obližnje pubove. Nikad nisam jela ribu u životu, nisam je voljela, ali kad nije bilo ništa za jesti u toj kantini, a bila sam gladna, natjerala sam se i pojela ribu kako bih imala snage raditi. Tako sam počela jesti ribu da ne ostanem gladna. Mi, koji smo radili na kasi, nismo mogli napraviti pauzu i ići na večeru, dok su ostali koji su popunjavali robu i bili na odjelu voća i povrća, mogli. Najčešće smo odlazili u smještaj gladni. Dok dođeš u smještaj i prođeš sav silni snijeg, bude jako kasno, oko pola 21.
Jednom nam je gazdarica, koja je vlasnica tog dućana, došla na kraj smjene i rekla: "Nitko ne može ići kući dok ne popuni skladište za idući dan. Morate srediti skladište i popuniti ga. Skladište izgleda kao kaos, kao da se to ne može napraviti tijekom radnog vremena." Taj dan sam došla u smještaj u 22 sata, a otišla sam na posao u 8 ujutro. Plaća je sjedala redovno, to je bilo u redu. Zdravstveno je također bilo od strane poslodavca uredno riješeno, ali radi se previše, baš cijeli dan pa kada dođeš u smještaj, srušiš se u krevet i zaspiš. Vidjela sam da to nije posao za mene. Radila sam par mjeseci da si nešto zaradim. Kako sam taman bila završila fakultet, otišla sam si zaraditi da ne ovisim o roditeljima. Bilo je teško raditi u stranoj zemlji, na stranom jeziku i bilo je dana kada sam htjela odustati i vratiti se doma, ali nisam, odlučila sam uspjeti i izdržati. U međuvremenu sam vidjela jednu priliku za posao u drugoj stranoj državi.
'Šef me tjerao da dva sata ribam na koljenima'
Radila sam na kasi i popunjavala police čipsom i cigaretama. Jednom je stigla narudžba za grickalice pa sam morala napustiti kasu i popuniti policu. Kako je stigla roba koja je bila oštećena u transportu, otišla sam uzeti mobitel i fotografirati to da pokažem da nisam ja otvorila i pojela taj čips, da ne bi ispalo da sam bila gladna i pojela. Nikad nismo smjeli imati mobitele na radnom mjestu, niti uz sebe. Nakon što sam fotografirala, stavila sam mobitel u džep i išla u hladno skladište, gdje je temperatura bila 0, a ja sam bila u majici koja mi je bila uniforma. Dok sam slagala robu, nikoga nije bilo oko mene i točno u podne mi je zazvonio mobitel, bio je to moj budući poslodavac. Dobila sam posao koji sam htjela u drugoj državi i jednoj cijenjenoj tvrtki pa sam odmah prihvatila ponudu.
Otišla sam na razgovor kod šefice da joj kažem da bih išla mjesec dana prije nego njima završi zimska sezona, ali ona nije bila sretna. Rekla mi je da razmislim što mi je važnije, a ja sam joj rekla da mi je važnije ono što me čeka u drugoj zemlji, da je to velika poslovna prilika za mene koja će mi otvoriti mnoga vrata. Šefica je na to rekla: "Ok, ako sad odeš, izgubit ćeš pravo na 13. i 14. plaću, nećeš dobiti sve beneficije." Odgovorila sam joj: "U redu, ne znači mi ta plaća koliko mi znači ta poslovna prilika." Taj razgovor je bio samo između mene i šefice, koja je bila vlasnica dućana. Sljedeći dan su svi znali kamo idem, ona je rekla voditelju dućana, a on svom zamjeniku i tako su svi saznali da idem.
Uslijedila je scena osvete par dana prije mog odlaska. Zamjenik šefa dućana je bio jedan mladi čovjek koji se htio dokazivati, kako sam radila na kasi, u sred radnog vremena mi je rekao: "Prije nego odeš, moraš počistiti te police za čips. To je kod nas klasika, da svatko prije nego što ode, mora počistiti nešto za sobom. Taj dio koji je popunjavao, mora počistiti za sljedeću godinu." Ribala sam na koljenima par polica za čips dva puna sata. Oribam, operem vodom pa sredstvom za odmašćivanje, a zatim odem u njegov ured i kažem mu da sam gotova, a on dođe i kaže 'ne, imaš tu piknicu', pa sam ponovno morala ribati, ići mu reći kad sam bila gotova, da bi on opet rekao 'ne, nije dobro'. Ponovno bih išla ribati pa bih ga zvala da vidi i on bi opet rekao da nije dobro. Dva sata sam ribala na koljenima, a u jednom trenutku sam otišla na WC i rasplakala se te se pitala zašto mi to rade, samo zato što sam odlučila otići. Taman je bilo podne i pauza kad mi je kolegica rekla da odem na ručak pa ćemo vidjeti poslije ručka. Nakon toga me nije više tražila da to radim. Kolegice su mi poslije rekle da zamjenik voditelja to radi jer se osvećuje zato što idem raditi van i na tu poziciju, da tu policu nije nitko godinama ribao i da je zato toliko masno da se ne može oprati. To je bila slatka osveta, bilo im je krivo što odlazim na to mjesto pa su me ispitivali i koliku ću plaću ondje imati. Svi su se uzvrpoljili, ali izdržala sam i otišla. Na kraju je ta gazdarica koja mi je prijetila, ipak isplatila tu 13. i 14. plaću, tako da sam imala novi posao i novce, ispričala nam je Lucija.
Hrvati žive kao robovi
Ljudi su najveća snaga jedne firme. Ako su motivirani, bolje će raditi, dat će više od sebe, puno više nego što poslodavac traži, ali samo ako se prema čovjeku dobro odnosi. Kako se prema radniku može poslodavac dobro odnositi? Prvo, da ga se pošteno plati, da može dostojanstveno živjeti u svojoj državi, a ne da živi kao rob, koji mora platiti stan, hranu i režije pa onda kalkulirati hoće li popiti tri kave mjesečno ili četiri. To nije dostojanstven život. Dostojanstven život je da čovjek ima dovoljno da poplaća sve svoje troškove, da može otići godišnje na par putovanja gdje hoće i kad hoće, da može otići jedanput ili dva puta na večeru bez da gleda u budžet. Plaća bi u Hrvatskoj trebala biti minimalno 1000-1200 eura. Troškovi života su otišli gore, zadovoljan radnik je onaj radnik koji je dobro plaćen. Kod nas se ljudi boje uopće išta reći jer ih je strah da će izgubiti posao. U ugovoru im piše da rade osam sati, a oni rade 10 i ne govore ništa, ne bune se.
Drugo, zadovoljan radnik je onaj radnik koji ima dobre uvjete na poslu, pri tome mislim na primjere kada se firme potrude dati npr. besplatan doručak, ručak ili kavu na poslu. Pod treću stavku bih dodala da je bitno kakve firma ima uvjete, dobivaju li se dodaci za djecu. Recimo, vani firme daju dodatak kad se zaposlenik oženi i postane roditelj. U nekim firmama postoji mogućnost za povoljnije vrtiće, omogućavanje čuvanja djece i takve pogodnosti. Postoje pogodnosti i za partnere, ako si u novoj državi i partner nema posao, firme nude program aktivnosti za partnere. Pod četvrtu stavku bih stavila aktivnosti koje firma nudi, kao na primjer team building i putovanja, poručila je Lucija.
Dobar i loš poslodavac
Bitno je naglasiti da poslodavac treba svojim radnicima znati reći veliku snažnu riječ, a to je hvala. Zahvaliti se čovjeku za dobro obavljen posao. Dobar šef, dobar poslodavac je prvi među jednakima, onaj koji je pravi vođa, koji će se spustiti na tvoju razinu, koji će ti doći pomoći, neće mu biti teško slušati te, s kojim ćeš uvijek moći razgovarati i koji će biti spreman dati ti savjete, ali i pomoći. Loši šefovi su oni koji sebe smatraju šefovima, da su iznad svih drugih, koji imaju veliki ego, koji maltretiraju druge bez opravdanja i iskaljuju se na njima. Slažem se da treba prigovoriti radniku ako nešto krivo napravi, ali treba ga i podučiti, a ne prigovoriti i izvrijeđati, to nije način. Naravno da svi ljudi ne rade na jedak i dobar način, međutim, treba ukazati čovjeku kad griješi, treba mu reći da popravi grešku. Ako radnik više od tri puta ponovi istu grešku, znači da nešto ne valja, posao vjerojatno nije za njega. Svi smo nekad bili početnici, netko nas je podučio i naučio i uspjeli smo. Dobar poslodavac omogućava neprestano usavršavanje svom radniku, daje mu prilike da se razvija, omogućava besplatne tečajeve ili tečajeve po povoljnijoj cijeni. To je način kako se potiču zaposlenici.
Dobar radnik je zadovoljan radnik. Dok to hrvatski poslodavci ne nauče, radnici će im i dalje odlaziti raditi van gdje će raditi za veće novce, gdje su bolji uvjeti za njihovu djecu i obitelj, a dolazit će ljudi kojima je Hrvatska dobra opcija. Pitanje je želimo li iseljavanje Hrvata i dolazak stranaca, Filipinaca, Nepalaca i ostalih. Ako to želimo, ako je to službena politika Hrvatske, neka se izjasne, a ako nije, neka se udostoje pružiti dostojanstvene uvjete rada malom čovjeku, rekla je Lucija i poslala jasnu poruku svim poslodavcima u Hrvatskoj.
