Koliko puta ste vidjeli da se roditelji pretjerano brinu za odraslu djecu, na njih se i ljute ili im daju upute za život? Ili, pak, jednog od partnera koji se brine o svim aspektima života onog drugog?
Nije rijetka pojava i može dovesti do niza nezdravih obrazaca u odnosima. Ne samo da onaj koji preuzima odgovornost ne dopušta osobi za koju se brine da sazre i čini svoje pogreške i izbore, nego brižna osoba može time podržavati i negativna, neodgovorna ponašanja jer će uvijek netko iza druge strane "pomesti" posljedice. Osim toga, osoba koja preuzima odgovornost za druge zapravo izbjegava preuzeti odgovornost za vlastiti život.
Potreba za pripadanjem
"Ako smo tijekom odrastanja i života preuzeli uvjerenje da nešto s nama nije u redu - jer su nam tako poručivali odrasli ili su nam, s druge strane, poklanjali premalo pažnje - to može dovesti do pretjeranog preuzimanja odgovornosti u odnosima. Ljudi kao društvena bića često čine sve u svojoj moći da bi osjetili pripadanje. No, neke osobe toliko stavljaju potrebe i osjećaje drugih ispred sebe, da se nekritično prilagođavaju vanjskim uvjetima, nisu se sklone proaktivno izložiti, a često od silne usmjerenosti na van i potrebe za prihvaćanjem nisu ni svjesne svojih unutarnjih procesa. Ponekad je to izraženo do te mjere da počinju gubiti osjećaj svog integriteta te gube sebe u odnosima", objasnila nam je psihoterapeutkinja Kristina Starčević Kaić, dodajući kako kod takvih ljudi suradnja i briga za odnos postaju imperativ, a ne izbor.
Mentalno zdravlje
Takvi odnosi će često naići na brojne poteškoće, stoga ova terapeutkinja kaže da često osobe s ovim obrascima otkrivaju svoje potrebe tek u terapijskom procesu te ponovno pronalaze svoj integritet. Tek tada mogu preuzeti odgovornost za smjer kojim će im život ići neovisno o drugima.
"Preuzimanje osobne odgovornosti dovodi do doživljaja da sami krojimo život i da smo dobri u tome te da naši izbori i odluke mogu imati pozitivne učinke. Pred sobom vidimo realne mogućnosti, od kojih biramo i odlučujemo za sebe u tom trenutku najbolju opciju. Preuzimanje osobne odgovornosti postavlja našu dobrobit i mentalno zdravlje u prvi plan, no nikako na štetu drugog i društva - kada autentično dobro skrbimo o sebi, tek tada smo najsposobniji brinuti se i skrbiti o drugima", ističe Starčević Kaić.
Kada tako postavimo život, u njemu ima manje stresa, a više osjećaja stabilnosti i kontrole koju, paradoksalno, pokušavamo pronaći držeći se za druge.
