Prva veća svađa, i počnemo se međusobno optuživati. Koliko god zrelosti imali, često upiremo prst u drugu stranu, ne sagledavajući svoj dio odgovornosti.
Taj se stil često prelijeva i u druge sfere našeg života. Za svoje stanje okrivljujemo političare, šefove, pa i bližnje. Iako često razumijemo da trebamo preuzeti odgovornost, kad se uzburkaju emocije i pojave povrede, od drugoga automatski tražimo da ispravi ponašanje ili bar prizna prijestup.
No, to nam zapravo ne daje više kontrole nad životom, nego nam onemogućuje autonomiju jer je na ovaj način za nas odgovoran netko drugi. Mi mu tu odgovornost stavljamo u ruke.
Odluči li taj drugi "dati nam za pravo", lakše ćemo disati. Ne odluči li to, i primijeni li sličnu taktiku optuživanja, ostat ćemo nemoćni. No, preuzimanje odgovornosti nije ono što nam se na prvi pogled čini – preuzimanje krivnje.
Sposobni za odgovor
"Pojam osobne odgovornosti možemo pogledati ponajprije kroz korijene engleske istoznačnice responsable, tj. response-able, što znači sposobni za odgovor. Osoba koja je preuzela odgovornost za svoj život ili neku situaciju vjeruje da može odgovoriti na životne nedaće, izazove i situacije, skrbi o svojim potrebama, vjeruje da je unutar njezine moći utjecati na svoj život prije svega svojim izborima, i da svojim reakcijama može odgovoriti na životnu raznolikost. Osoba zato u većini životnih situacija vjeruje da je aktivni sudionik koji kroji svoj život. S druge strane, osoba koja doživljava da je kontrola u tuđim rukama, ne vjeruje da sudjeluje u svom životu te je najčešće pasivni objekt i život joj se događa", pojašnjava socijalna pedagoginja i gestalt psihoterapeutkinja Kristina Starčević Kaić iz savjetovališta Prostor za tebe.
Mnogi rijetko preuzimaju uzde u svoje ruke na ovaj način jer jednostavno za to nemaju alate i nitko ih tome nije naučio ili se pak boje pogreške pa podsvjesno odgađaju preuzimanje odgovornosti, no time samo stvaraju više stresa u svom životu.
Društvena odgovornost
"Vrlo često nismo odgajani s ciljem preuzimanja osobne odgovornosti, da budemo dobro, već društvene odgovornosti, da budemo dobri. Vjerujem da smo svi u svom životu čuli rečenicu svojih roditelja, učitelja, baki i djedova: 'Budi dobar/dobra'. U prijevodu bi odgoj temeljen na ovoj paradigmi, značio: budi poslušan, ne pokazuj neugodne emocije i ne radi neprilike oko kojih ćemo mi imati dodatnog posla", pojašnjava Starčević Kaić.
Razliku o kojoj terapeutkinja govori vrlo je dobro pojasnio poznati danski pedagog i terapeut Jesper Juul. Društvena odgovornost, piše Juul, je vrsta odgovornosti koju imamo jedni prema drugima u našoj obitelji, skupini, društvu ili svijetu. To je ona ista vrsta odgovornosti kojom nas uče većina roditelja i učitelja.
Osobna odgovornost ona je vrsta odgovornosti koju imamo za svoj vlastiti život - za naše psihičko, mentalno, tjelesno i duhovno zdravlje i razvoj. Mali nas je broj odgojen za preuzimanje te vrste odgovornosti. Ipak, ona je najmoćnija i najsnažnija sila za sprečavanje nevolja i stvaranje kreativne energije u zajedništvu kojem pripadamo.
Kada su djeca odgojena s naglaskom na društvenu odgovornost, ona često postaju društveno odgovorna. Cijena za to plaća se frustracijama u odnosu prema drugima te potpunim ili djelomičnim pomanjkanjem osobne odgovornosti. S druge pak strane, kada su djeca odgojena s naglaskom na njihovu prirodnu, osobnu odgovornost, tada ona također razvijaju i visok stupanj društvene odgovornosti kao sastavni dio tog procesa, ističe Juul.
Imamo li kontrolu?
Dakle, ako se znamo istinski brinuti za sebe, znat ćemo se brinuti za druge. To je poput maske s kisikom u avionu. Najprije je moramo staviti sebi pa tek drugima. Uostalom, imati samo društvenu odgovornost nije prirodno, jer svi imamo usađenu potrebu za autonomijom i osobnom moći koju možda svjesno ne prepoznajemo, a to može uzrokovati probleme u odnosima.
"Kada vjerujemo da je kontrola izvan nas, u nečim tuđim rukama, s vremenom se počinje javljati aktivni ili pasivni bunt i otpor protiv nametnutih ideja odgovornosti za druge, te se time okrivljavanje i/ili bijes vrlo često pomiče prema drugima - vlasti, političarima, nadređenima na radnom mjestu te čak i prema partnerima u osobnim odnosima. Uperiti prst u drugu stranu postaje automatizam kojim se donekle pokušava očuvati integritet - imamo osjećaj da se borimo s nečim izvana, no konflikt je simbolički i unutarnji", pojašnjava psihoterapeutkinja.
Razumijevanje ove dinamike jedini je put do promjene i osjećaja kontrole nad vlastitim životom.
Kada osoba dođe na terapiju, potrebno je vrijeme da uopće počne govoriti o sebi iz sebe, umjesto o drugoj osobi za koju vjeruje da drži ključ njezinog mira i sreće. Vraćanje fokusa na unutarnji svijet, osvještavanje ranih obrazaca izbjegavanja te svjesnost o posljedicama preuzimanja osobnih izbora vraća jednu važnu fleksibilnost u naš sustav i obnavlja mogućnosti izbora", objašnjava Starčević Kaić.
