Ima onih divnih, pristojnih ljudi koji će sve učiniti da vam udovolje. Popustit će i kad ne trebaju, neprestano vas nutkati, obasuti pažnjom, provjeravati jeste li dobro… No, oni često nisu dobri za sebe. I kada bismo mi ostali to znali, možda ne bismo s lakoćom prihvaćali njihove darove.
Jedna od mojih mladih klijentica na savjetovanju je ponovno otvorila temu odnosa s najboljom prijateljicom. Ona svojoj prijateljici uvijek nudi pomoć, brine se za nju, od nje ništa ne traži, neprestano od nje dobiva savjete i upute koje nije tražila, prima neprestanu kritiku i bespogovorno joj vjeruje – prijateljica je "uvijek u pravu" i ona se ravna prema njezinim raspoloženjima.
Kada provjeravamo je li prijateljica doista u pravu, slegne ramenima i utvrdi kako nema smisla konfrontirati se i postavljati granicu – jer ona tu ne može dokazati svoju istinu, samo će izazvati sukob. Stoga trpi povrede da bi zadržala taj odnos – jer joj je važan.
Kada trpjeti postane normalno
Mnogi se mogu zapitati zašto bi itko trpio odnos u kojem je toliko nesretan. Za to, naravno, mogu postojati mnogi unutarnji, ali i vanjski te objektivni razlozi, no jedan od njih je zašto zbog svojih obrazaca ponašanja ne znamo drukčije.
Ako smo odrastali u okolini koja nas nije pretjerano doživljavala, ako se nismo osjećali voljeno, prepoznato i prihvaćeno, nego smo se, naprotiv, morali boriti za svoje mjesto i zato smo se osjećali nesigurno, moguće je da smo koristili jedinu strategiju koja nam je bila dostupna – a to je udovoljavanje drugima, posebno roditeljima.
Ljudi koji imaju sklonost udovoljavanju - bez obzira u kakvom su stanju i imaju li uistinu što dati - kao djeca su često bili dobri, poslušni ili pak uspješni, trudili su se najbolje što su znali – samo kako bi bili viđeni i imali svoje mjesto pod suncem.
Dijete, naime, treba roditeljsku figuru za regulaciju i sigurnost i postat će što god se od njega traži samo da bi tu podršku dobilo. U tom procesu često izgubimo sebe jer ne naučimo otkrivati i prepoznavati što mi želimo ili ne želimo, što nam treba ili kako smo - orijentirani smo samo na ono što žele drugi.
Što drugima treba?
Djevojka s početka priče nije usamljena u ovom modelu. I sama ga prepoznajem u sebi i često se manifestira u obliku pitanja: Što drugima treba? Iako više ne slijedim to pitanje u provaliju udovoljavanja – naučila sam postavljati granice - još uvijek se ponekad zaboravim zapitati što bih ja i koji su moji kapaciteti.
Iako nisam bila dijete koje nije bilo voljeno i viđeno u svojoj obitelji, previranja u njoj često su od mene činila mini medijatora, pažljivog promatrača i stražara.
No, danas znam da su drugi odgovorni za svoje živote, a ja za svoj. Kada se digne nelagoda koja gura da druge stavim na prvo mjesto, zapitam se trebam li ja zauzeti to mjesto.
Odgovor nije uvijek potvrdan, bližnji su mi važni i definiraju moj život, no i moja sposobnost da budem svoja nije manje važna. Samo iz nje drugima nešto i mogu dati.
