O psihoterapiji se u posljednje vrijeme sve više raspravlja, posebno zato što se zakon o ovoj djelatnosti mijenja nakon samo tri godine od donošenja prvog. Osim toga, približila nam ju je uspješna te od kritičara hvaljena serija „Na terapiji“, koja je nakon dugačke pauze konačno dobila četvrtu sezonu i možemo je gledati na HBO-u.
Ipak, psihoterapija je još uvijek svojevrsni tabu. I postoje razlozi zašto je tako. Ona se odvija iza zatvorenih vrata, to je povjerljivi proces u kojemu istražujemo i suočavamo se s najvećim unutarnjim izazovima i otvaramo svoju intimu, najprije sebi, a onda i drugome. Kad zatvorimo vrata svog terapeuta i krenemo u svijet, ne vičemo na sva zvona da smo se, eto, danas susreli sa svojim sramom, strahom, osjećajem manje vrijednosti, nepovjerenjem, bijesom i drugim namrgođenim stanovnicima našeg unutarnjeg teritorija. Ako ikome, o tome govorimo tek šačici najbližih, a oni pak čuvaju tu strogu tajnu.
Nije ni čudno stoga, da unatoč tome što je psihoterapija u našim glavama donekle „normalizirana“, postoji još uvijek puno predrasuda o njoj, posebno u poimanju onih koji je nikada nisu isprobali.
Dug proces
Mnoge su me osobno začudile, ali mi i osvijestile koliko još moramo raditi na približavanju i demistificiranju ovog procesa kako bi bio pristupačan onima kojima je potreban. A u vrijeme pandemije, potresa i nesigurnih životnih okolnosti, sve je potrebnija. Mnogi hrvatski psihoterapeuti danas imaju liste čekanja jer jednostavno ne mogu primiti sve zainteresirane.
„Kad čujem riječ psihoterapija, padne mi na pamet slika da tamo sjediš uz svijeću i sve je jako mistično“, iznenadio me jedan poznanik poimanjem terapijskog procesa, dok mi je drugi prijatelj rekao: „U redu je otići dva-tri puta da riješiš neki problem, ali to hodočašćenje godinama, to nije normalno.“
Moj prijatelj još ne zna da suočavanje s unutarnjim obrascima - koje bismo najradije sakrili od sebe i koji su nam bolni i toliko ukorijenjeni da ih je teško mijenjati - često traži mjesece pa i godine rada.
A upravo to radimo na psihoterapiji, suočavamo se s onim dijelovima sebe koji su često nastali ili u traumatičnim okolnostima ili u djetinjstvu kada su imali funkciju da nas zaštite ili ispune neku potrebu, ali su davno prestali biti funkcionalni i podržavajući. I kao takvi nam ometaju dosezanje punine života, unose teškoće u odnose ili izazivaju neugodne simptome poput strahova, anksioznosti, depresije, fobija i niza drugih.
Različite terapijske metode različito će pristupiti ovim problemima, no sve imaju za cilj klijentu dati podršku i alate za promjenu. A često proces bude toliko nagrađujući i podržavajući da ljudi i ne žele od njega odustati.
Normalni i nenormalni
Najgori i najdestruktivniji mit je da na psihoterapiju idu oni koji nisu „normalni“. Baš naprotiv, s kojom god se psihičkom teškoćom ili poremećajem suočavali, osobe koje se odluče za psihoterapiju imaju jasnoću koja mnogima nedostaje: oni imaju kapacitet da prepoznaju da imaju problem, sposobnost da priznaju da im treba pomoć te hrabrost da tu pomoć zatraže i snagu da krenu u promjenu. S druge strane, mnogi „normalni“ često su daleko od te svijesti.
Upravo zato smo pitali psihoterapeute da s nama podijele najveće predrasude s kojima su se susreli u psihoterapiji.
„U pravu ste, vrlo je česta predrasuda da na psihoterapiju idu samo ljudi koji 'nisu normalni'. Ako odem na psihoterapiju, to znači da sa mnom nešto nije u redu. Zbog ove stigme, nažalost, mnogi ljudi nikada ne potraže pomoć“, objašnjava psihologinja i geštalt psihoterapeutkinja Jasmina Tofant Reljić iz savjetovališta ProSelf, a s njom se slaže i socijalna pedagoginja i geštalt psihoterapeutkinja Kristina Starčević Kaić iz savjetovališta Prostor za tebe.
„Često se susretnem s pitanjem klijenata 'Je li to normalno?' Treba istaknuti da je predrasuda da se na psihoterapiji govori i radi samo na problemima, što naravno jest u fokusu interesa klijenta i terapeuta. No ne isključuje opažanje te osvještavanje onoga što je dobro, zdravo i funkcionalno u životu klijenta, što ga podržava iznutra jer je to iznimno važno. Znakovi zdravlja su jednako vrijedni u terapijskom procesu kao i rad na problemima“, rekla je Starčević Kaić.
Katkada predodžba o psihoterapiji nije toliko štetna, ali za klijente može biti zbunjujuća.
„Klijenti često misle da je psihoterapija proces unutar kojega će im sam terapeut ili uvid koji se dogodi u terapijskom susretu biti dovoljan za promjenu onoga što u svom životu žele promijeniti. To nije istina. Psihoterapija uključuje i samostalni rad između susreta poput uvođenja zdravijih navika, samopromatranja, uvježbavanja vještina relaksacije, samoregulacije, osvještavanja novih načina komuniciranja. Uspješnost psihoterapije uvelike ovisi o spremnosti klijenta da se posveti tom radu i preuzme svoj dio odgovornosti za promjenu“, ističe geštalt psihoterapeutkinja Biserka Tomljenović, dajući nam uvid u to što možemo očekivati na terapiji.
Bijela kuta
Katkad su predrasude uvjetovane i popularnom kulturom, dojmom koji stječemo gledanjem filmova i serija. Te predodžbe često ne odgovaraju stvarnosti, no, nasreću, ne donose ni previše štete. Ipak, važno je steći pravi dojam kako izgleda susret s psihoterapeutom.
„U praksi me ponekad zatekne poneka simpatična predrasuda kojoj se kasnije zajedno nasmijemo. Na primjer, dogodilo mi se da me klijent na prvoj seansi pitao treba li leći na kauč, a jedna je klijentica očekivala da ću biti u bijeloj kuti“, kaže Tofant Reljić dodajući da nam ovi komentari pomažu da osvijestimo kako u društvu još uvijek postoje zastarjele slike o psihoterapiji koje moramo otklanjati i pomagati budućim klijentima da shvate što mogu očekivati u psihoterapijskim praksama. Slika kauča, naime, koju često možemo vidjeti i u filmovima dolazi iz jednog psihoterapijskog pravca, psihoanalize, no 20-ak drugih uobičajenih pravaca ne traži od klijenta da legne. Naprotiv, u mnogim pristupima klijent i psihoterapeut zajedno udobno sjede i razgovaraju.
No ne zanemarimo pouku zadnjeg primjera: klijent nije znao što se točno događa na psihoterapiji, a ipak je došao i terapeutkinji poklonio svoje povjerenje. A to je najvažniji temelj na kojem počiva svaki osobni razvoj i promjena u terapijskom procesu.
