Znate li koliko beskućnika živi u Zagrebu? Ne znamo ni mi. Zapravo – ne zna nitko. Broj ljudi koji noć provodi na klupi, u prihvatilištima ili u napuštenima vagonima na kolodvorima ostaje tek puka procjena. Neki izvori govore o tristotinjak, drugi o više od dvije tisuće ljudi. Razlika je golema, a iza svake brojke skriva se nečiji život.

U Hrvatskoj beskućnici nisu dio službenih statistika – oni bez osobne iskaznice ili prijavljene adrese zapravo "ne postoje". Grad i država barataju procjenama, a udruge i volonteri upozoravaju da bez stvarnih podataka nema ni ozbiljne strategije. Jer, kako planirati dovoljno mjesta u prihvatilištima ili dovoljno toplih obroka, ako ne znamo ni koliko gladnih i promrzlih ljudi spava na klupama?

Izazovi u brojanju beskućnika: Zašto je teško znati koliko ih ima?

Na papiru, u Zagrebu je smješteno oko stotinjak ljudi u službenim prihvatilištima, no stvarni broj onih koji spavaju na ulici, u napuštenim zgradama, podrumima ili čak u vlakovima – nitko ne zna.

ISTRAŽIVANJE ZABRINJAVA /

Psihologinja o mentalnom zdravlju u Hrvatskoj: 'Tiha usamljenost postaje epidemija'

Razlozi za to su različiti – neki odbijaju ići u prihvatilišta zbog pravila koja ondje vladaju, neki se boje krađe ili nasilja, a neki jednostavno ne znaju da ta mjesta postoje. Uz to, mnogi nemaju osobne dokumente, pa se službeno vode kao da uopće ne postoje.

Zašto beskućnici ostaju na margini društva?

U praksi to znači da je velik dio ljudi koji žive na rubu društva potpuno nevidljiv. Bez osobne iskaznice ne mogu ostvariti pravo na socijalnu pomoć, zdravstvenu zaštitu ili zapošljavanje. Bez prijavljene adrese ne mogu otvoriti bankovni račun niti prijaviti boravište. A bez svega toga, teško se ponovno uključiti u društvo. Ako država ne zna da postoje, onda za njih ne planira ni mjesta ni resurse.

"Neprihvatljivo je da ni država ni gradovi još uvijek nemaju sustavan popis beskućnika", rekla je Vesna Ribarić, osnivačica humanitarne građanske inicijative "Od srca do srca za beskućnike i potrebite".

ZNAKOVI UPOZORENJA /

Skrivena infekcija koja ubija milijune djece: Ovo su simptomi koje roditelji ne smiju zanemariti

Kako druge države brinu o beskućnicima?

Dok Zagreb barata okvirnim procjenama, neke europske zemlje beskućnike broje sustavno. U Njemačkoj i Austriji svake godine objavljuju izvještaje koji prate trendove – tko su beskućnici, koliko ih je, gdje se nalaze i kakva je njihova životna situacija. Ti podaci zatim služe za planiranje socijalnih politika i programa stanovanja.

U Hrvatskoj takvog popisa nema. Jedino što postoji su parcijalni podaci – koliko ljudi boravi u prihvatilištima ili koliko ih prima pomoć. Ali to je samo dio slike, često manji od stvarnog problema.

"Bez točnih podataka o broju, kretanju i potrebama tih ljudi, nemoguće je planirati proračunska sredstva za njihovo zbrinjavanje, što je obaveza utvrđena Zakonom o socijalnoj skrbi, ali i Lisabonskom deklaracijom. Mi debelo kasnimo za državama EU – pogledajte Beč ili jedini grad u Hrvatskoj koji sustavno i kvalitetno pristupa ovom problemu: Pulu", rekla je Ribarić.

Incijativa Od srca do srca o beskućnicima: 'Mi ih znamo poimence'

Zagreb kasni s popisom beskućnika i svaka noć znači život u opasnosti. Ribarić tvrdi da su iz tih razloga nužni centri za beskućnike, uz mobilne timove na terenu. 

"Jedino tako ih možemo kvalitetno popisati, pružiti im smještaj, pomoći im da ostvare prava. Trenutno su ti ljudi nevidljivi. Lutaju između institucija, sve traje predugo i u tom procesu tonu sve dublje, gube dostojanstvo", rekla je.

RIJEČ STRUČNJAKINJE /

Psihoterapija između teorije i prakse: Dobar terapeut kontinuirano preispituje svoj rad i uči iz iskustva

Inicijativa Od srca do srca već godinama djeluje direktno na terenu. "Poznajemo te ljude poimence, znamo njihove priče, pomažemo im u ostvarivanju prava. Jedino što ne možemo riješiti je – smještaj", napominje Ribarić.

Subotom njihovi volonteri dijele sendviče, konzerve, napitke, a nerijetko interveniraju i s Hitnom pomoći.

"Predlažemo da se za ovu zimu odmah postave grijani šatori s pokretnim toaletima i tuševima, te da se otvori kamp ili kontejnersko naselje (čuli smo da ima kontejnera od potresa), jer je vrijeme isteklo i hladnoća je već tu", dodala je.

"Procjene govore da Grad Zagreb ima oko 2000 beskućnika. Mi tvrdimo da ih je i više, jer mnogi se ne prijavljuju, ne traže ni socijalnu pomoć. A koliko imamo ležajeva? Tek oko 150", dodala je.

Dok se brojke skrivaju iza procjena, stvarni ljudi ostaju izvan sustava: bez krova nad glavom, bez zagrijane prostorije, bez prava koja bi im trebala pripadati. Svaki "neubrojeni" čovjek znači još jednu izgubljenu priliku za dostojanstven život. Beskućnici možda nemaju adresu, ali imaju ime, lice i glas. Pitanje je samo – hoćemo li ih nastaviti gledati kao statističku nepoznanicu ili ćemo ih napokon prepoznati kao svoje sugrađane?

POGLEDAJTE GALERIJU

ZDRAVLJE NA KOCKI /

20 najstresnijih poslova u kojima opstaju samo najjači: Je li vaš na popisu?

POGLEDAJTE VIDEO: U Zagrebu imamo preko 2000 beskućnika, a mi smo za serijal "Pitaj što hoćeš" porazgovarali s jednim. Upoznajte Mileta Mrvalja