PRAVA INSPIRACIJA /

Zbog ove cure poželjet ćete istovremeno kuhati i plesati - ovo je Klaskalica

Nije imala posao pa je zaplesala s tavom i postala viralna. Rekla nam je i zašto je otkrila pratiteljima da joj je mama skupljala boce da joj kupi kompjuter

9.8.2025.

15:21

Anja Matić

Instagram

403 Forbidden

nginx

403 Forbidden

nginx

Ako ste ikada naišli na video u kojem netko istovremeno kuha, pleše i širi dobru vibru – velika je šansa da ste upoznali Klaskalicu. Iza popularnog profila na društvenim mrežama krije se Viktoria Družijanić, influencerica iz Ploča koja je život između juga Hrvatske i sjevera Europe pretočila u originalan digitalni sadržaj. Na Instagramu i TikToku prati je na desetke tisuća ljudi, koje oduševljava spojem kulinarske kreativnosti, ritma i iskrene ljudskosti.

Viktoria danas živi i studira u Švedskoj, a za sebe kaže da je "divojče z yuga na sjevernom polu". U njezinim videima nema filtera, ali ima puno okusa, boja i smijeha. Kuhanje bez mesa, svakodnevne crtice iz skandinavske svakodnevice, ples kroz male rituale života...

Ona pleše dok kuha, kuha dok priča, i priča dok živi – iskreno, šareno i bez filtera. U nastavku intervju s Klaskalicom: o početku, balansima, kritikama i okusima između juga i sjevera.

Danas ste poznata influencerica – na Instagramu vas prati gotovo 90 tisuća ljudi. Kada ste i zašto počeli objavljivati videe u kojima originalno spajate ples i kuhanje?

Sve je počelo prije otprilike godinu i pol, u jednom od onih životnih zastoja koji, na kraju, otvore vrata nečemu novom. Ostala sam bez posla, imala višak vremena i tražila način kako da si strukturiram dan – ali da to bude nešto što mi je stvarno zabavno. Kuhanje mi je oduvijek bilo blisko, a kako sam imala afiniteta i prema glazbi i vizualnom izrazu, prirodno su se ti elementi počeli stapati.

U početku su to bili jednostavni videozapisi – više kao dokumentacija mog kuhanja. No, onda sam otkrila jedan program za montažu videa, počela eksperimentirati i shvatila koliko me to veseli – iskreno i djetinje. Kroz igru sam pronašla format koji mi je omogućio da spojim nekoliko stvari koje volim: ritam, vizualni storytelling i – hranu. Kad sam osjetila da i drugi na to reagiraju pozitivno, znala sam da sam na dobrom putu.

Jeste li se u početku bojali ružnih komentara? Je li ih uopće bilo?

Ne mogu reći da me bilo strah, ali bih lagala kad bih tvrdila da sam potpuno imuna. Svaki komentar – pa i onaj negativan – dotakne te, više ili manje, ovisno o danu i vlastitom stanju. Kad sam ranjivija, loš komentar može djelovati kao posljednja kap – kao šlag na već gorku tortu. No kad sam u balansu, što je sve češće slučaj, takve poruke ne dopiru do mene. Dapače, ponekad me i nasmiju – jer svjedoče o raznolikosti (i dubini) ljudske nesvjesnosti.

Vjerujem da konstruktivna kritika dolazi iz empatije i zrelosti, dok ružni komentari više govore o onome tko ih piše nego o meni. Na kraju, sve to djeluje kao svojevrsni filter – jednostavno pritisneš „blok“ i ideš dalje. Nismo svi na istoj frekvenciji, i to je sasvim u redu.

Vaši su recepti vegetarijanski. Zašto ne jedete meso?

Već godinama jednostavno nemam potrebu za mesom. Nije to bio dramatičan rez ili ideološki preokret – više znatiželja i eksperiment, a kasnije i etičko promišljanje kako sam se više educirala. Usput sam otkrila nevjerojatno ukusne i raznolike obroke bez mesa, i odlučila otvoriti vrata tim okusima. Posebno otkad živim u Švedskoj, gdje je ponuda biljnih alternativa impresivna i lako dostupna.

Naravno, postoji i etički aspekt. Iako je mesna industrija u EU bolje regulirana nego, recimo, u SAD-u, meni je ovakav izbor način da dam svoj mali doprinos suosjećanju prema životinjama, što mi je jako važno. Danas u tome vidim toliko prednosti – iako mi je u početku bilo teško jer je meso duboko utkano u balkanski identitet. Ali onda se zapitam – da nisam krenula ovim putem, bih li uopće otkrila toliko novih okusa? Ne znam, samo razmišljam naglas.

Što skuhate kada želite nekoga impresionirati?

To je uvijek mala improvizacija! Prvo volim pitati osobu što voli – kakve okuse, začine, kuhinje. Ako voli nešto pikantno, idemo prema Indiji. Ako želi nešto nježno i poznato – talijanska kuhinja uvijek ima elegantno rješenje. A ponekad bacimo i kartu iznenađenja pa zajedno isprobamo nešto novo.

Koji vam je vaš video najdraži – i zašto?

Jooj, to ti je kao da mamu pitaš koje joj je dijete najdraže, haha! Ali ako baš moram izdvojiti jedan, onda onaj s koktelom. (Da, nije jelo!) U pozadini svira pjesma Who See-a, a partner i ja smo se – sasvim nenadano – napili od jedne jedine čaše. Cijelo smo popodne pokušavali doći k sebi da bismo navečer mogli izaći s prijateljima. Komentirali smo kako više ne možemo pratiti tempo iz mlađih dana i da to više „nije za nas“. Naručili smo hranu i morali malo odrijemati prije izlaska. A snimanje je bilo prezabavno i totalno spontano!

U vašim videima plešete na razne glazbene žanrove. Postoji li pjesma ili glazba na koju nikad ne biste zaplesali?

Da – na one koje šire mržnju ili pozivaju na nasilje. To mi nikad nije bio, niti će biti ritam. Sve ostalo – od klasike do trap-folka – ako ima puls, ima i ples.:)

Objavili ste da vam je majka, skupljajući boce, uspjela kupiti prvo računalo. Zašto ste se odlučili podijeliti tu priču?

Zato što je to priča o snazi žene koja nije znala za riječ „ne može“. Htjela sam njezinu tišinu pretvoriti u buku ljubavi i zahvalnosti. Danas se toga prisjećam s ponosom, i željela sam drugima pokazati da iza svakog uspjeha često stoji nečija nevidljiva borba. I ljubav – u najčišćem obliku.

Sada živite i studirate u Švedskoj. Što vam je ondje najdraže, a po čemu vam je Hrvatska ipak draža?

Ne bih rekla da je jedna zemlja bolja od druge – više su to dva paralelna svijeta, svaki sa svojim vrijednostima i zakonitostima. Švedska me naučila jednostavnosti i sustavnosti – od digitalizirane birokracije, do društva koje potiče kreativnost i osobnu slobodu. Znaš svoja prava, osjećaš se dobrodošlo i znaš da postoji struktura koja te podržava. Cijene se mir, priroda, životinje. Trudnice su, recimo, zaista prioritet – rodilišta su opremljena i usluga je personalizirana.

Hrvatska, s druge strane, ima ono što se ne može digitalizirati – ima emociju. Ljudi su prisutniji, otvoreniji, sve je direktnije, iskrenije. Možeš pričati s neznancem pola sata na rivi kao da ste stari prijatelji. Hedonizam je kod nas stil života – kuhanje, kava, ćakula, more – sve su to mali rituali. I da budem iskrena – hrana je neusporedivo bolja. Kod nas i najobičnija pomidora ima više okusa nego deset pakiranja cherry rajčica u Švedskoj.

No Hrvatska zaostaje u sustavu. Ako nisi „unutra“, sve ide teže – od posla do zdravstva. Povjerenje u institucije je nisko, i s razlogom. Ne zbog naroda, nego zbog vođenja. Tako da – jedno srce, drugi razum. A meni osobno trebaju oba.

Iz Ploča ste. Zašto bi naši čitatelji ovog ljeta trebali doći na jug?

Zato što je dolina Neretve još uvijek svojevrsna tajna – netaknuta turističkom hiperprodukcijom. Cijene su normalne, tempo života sporiji, a doživljaj autentičan. Sve je još lokalno i "po starinski", što je danas rijetkost.

Ušće Neretve je raj za ornitologe – više od 250 ptičjih vrsta! Baćinska jezera su prirodni fenomen – sedam isprepletenih jezera idealnih za SUP, plivanje ili vožnju lađom. S druge strane zaljeva je Pelješac – s vrhunskim vinima i kamenicama iz Stona koje su svjetski poznate. Dolina miriše po mandarinama, smokvama i limunima.

I ono najbolje – more, planina, jezero i rijeka nalaze se unutar 15 minuta vožnje. Ako to nije dovoljan argument, ne znam što jest.

Provodite li svako ljeto doma? Kako izgledaju vaši dani kada ste tamo?

Nastojim. Ljeto mi nije ljeto ako nisam doma. Tu sam svoja i na svome. Dani su mi potpuno nestrukturirani, i baš zato – puni. Ne planiram puno, dan me nosi – i to mi najviše godi.

Jutro počne kavom s obitelji ili prijateljima, možda skočim do jezera ili mora, često pomognem oko nečeg što se zatekne. Navečer se okupimo negdje, bacimo đir ili ostanemo kod kuće s mamom. Obiđem toliko ljudi u danu da zaspem kao beba. Nema rasporeda, ali dan uvijek bude ispunjen – i to mi paše. Taj organski ritam, gdje stvari nastaju iz susreta i slučajnosti – to mi u Švedskoj baš nedostaje.

Imate li zacrtan „dream job“?

Imam, ali nije vezan uz titulu ili poziciju – više uz osjećaj. Moj san je stvarati bez financijskog pritiska. Da imam uvjete u kojima mogu birati s kim, kada i na čemu radim. Ne zato što sam lijena, već zato što vjerujem da se najkreativnije ideje rađaju kad nisi u grču egzistencije.

Zanima me istraživanje raznih medija – videa, dizajna, fotografije – ali pod vlastitim uvjetima. Bez korporativnih pritisaka, izmišljenih rokova i šefova koji ne razumiju kreativni proces. Želim znati što se događa kada glava nije opterećena brojkama, nego znatiželjom.

I kad to kažem, mislim ozbiljno. Ne tražim luksuz, već stabilnost iz koje mogu stvarno biti slobodna. Jer vjerujem da svi u sebi nosimo ogroman kreativni potencijal – ali ga rijetko tko ima priliku zaista istražiti.

POGLEDAJTE VIDEO: Očajnički vapaj znanstvenika: 'Nestaje veliki Koraljni greben! Treba im pomoć'