Otvoreni brak je tema o kojoj se rijetko govori, a mnogi parovi to ne priznaju. No, to nije slučaj kod belgijskog novinara Rubena Van Guchta (37) koji je u emisiji "Het Huis" otkrio da je u otvorenom braku s bivšom atletičarkom Blankom Vlašić (40) s kojom ima sina Monda. Nakon što je ova vijest odjeknula medijima, kritike na društvenim mrežama i forumima se nižu. U kontekstu ove situacije, razgovarali smo s psihologom i voditeljem Ureda za psihološku pomoć i zaštitu mentalnog zdravlja na Sveučilištu u Zagrebu, Božidarom Nikšom Tarabićem, koji nam je otkrio izazove s kojima se susreću parovi u otvorenim brakovima te koliko je takav odnos zapravo održiv.
Koliko su otvoreni brakovi danas uobičajeni? Jesu li česti, ali se o njima ipak rijetko priča?
Trenutno se u društvu, struci, ali manje u znanosti promatra koncept "otvorenih 'veza' i brakova". Takvi odnosi nisu u skladu s tradicionalnim pogledom na bliske interpersonalne odnose te izazivaju veliko zanimanje u vidu pitanja: Koliko su učestali (kolika je njihova incidencija? Zašto se osobe odlučuju na ovakav tip odnosa? Kakvi su ishodi ovakvih odnosa za partnere, djecu i sl. u odnosu na tradicionalne odnose?)
Iako su medijska nagađanja i procjene da je u otvorenim brakovima ili odnosima čak do 1/6 populacije, vjerojatno je riječ o puno manjem broju osoba ili je pak riječ o odnosima koji su privremeno otvorenog karaktera, tj. prijeći će u dugoročno otvorene odnose, zatvorene odnose ili će se prekinuti.
Dužan sam na samom početku naglasiti vlastitu pristranost spram koncepata otvorenih odnosa jer nemam dovoljnu količinu informacija koja bi, smatram, dokazala njihovu dugoročnu dobrobit u odnosu na tradicionalne monogamne odnose. Dojma sam da trenutno ne raspolažemo s dovoljnim brojem znanstvenih studija koje promatraju utjecaj otvaranja odnosa na kvalitetu odnosa partnera ili druge spomenute posljedice (npr. posljedice po djecu). No, ono što možemo uzeti u obzir su npr. rezultati studija poput studije Conley i sur. (2020), koja je u privremenom otvaranju odnosa pronašla blago povećanje seksualnog zadovoljstva, ali nije našla značajne promjene u zadovoljstvu životom ili vezom s primarnim partnerom. Navedeno može ukazivati na to da pitanje otvorenih odnosa ne rješava pitanje problematike zadovoljstva životom ili odnosa s primarnim partnerom (kvaliteta odnosa, komunikacije, itd.).
Nastavno na to se može nadovezati pretpostavka da u slučajevima narušavanja kvalitete odnosa s primarnim partnerom umjesto rada na odnosu, osobe koje su otvorenom odnosu, mogu emocionalnu podršku i utjehu potražiti kod svojih seksualnih partnera, a što može dodatno doprinijeti narušavanju već narušenog odnosa s primarnim partnerom. U situaciju ulaze implicitni (automatski procesi) obrade informacija, npr. efekt puke izloženosti (Zajonc, 1968), gdje izloženost neutralnim, a pogotovo pozitivnim podražajima može dovesti do razvoja privlačnosti i dopadljivosti, tj. nesvjesnom započinjanju emocionalne veze s nekim od seksualnih partnera.
Koje psihološke izazove imaju parovi koji ulaze u otvorene odnose i kako se nose s ljubomorom i nesigurnošću?
Parovi koji u otvorenim odnosima su, očekivano, više izloženi situacijama koje mogu izazvati ljubomoru ili nesigurnost. Ljubomora, kao kombinacija ljutnje (da partner odabire ući u odnos s nekim drugim, odnos koji nam nije prihvatljiv) i straha (od gubitka odnosa/partnera) je zasigurno veliki izazov koji je u otvorenim odnosima nužno vrlo dobro iskomunicirati, imati jasna pravila, granice i biti otvoren oko svega što se radi/događa.
Kod otvorenih odnosa je važno i u obzir uzeti da su stavovi i emocionalna stanja podložna promjeni te da partner/ica koji je inicijalno bio otvoren za otvoreni odnos to s vremenom prestane biti. Otvoreni odnosi osim mogućnosti potencirane ljubomore u praktičnom smislu znače i manje vremena provedenog s primarnim partnerom pa takva vrsta odnosa zahtjeva i dobru organizaciju vremena, tj. da se vrijeme s primarnim partnerom provede kvalitetno - da se zbog pridavanja dijela slobodnog vremena drugim partnerima primarni partner ne osjeća zapostavljeno. Koliko je to moguće, ovisi o kapacitetima i potrebama svakog od partnera u danom trenutku.
Jesu li otvoreni brakovi održiviji od tradicionalnih ili su samo korak do razvoda?
Valja raditi razliku između otvorenih odnosa u koje osobe ulaze od samog početka odnosa i odnosa koji se "otvaraju". Kod odnosa koji se "otvaraju" uvijek predlažem odlazak na partnersko savjetovanje ili terapiju kako bi se prije donošenja odluke o "otvaranju" odnosa utvrdili razlozi otvaranja odnosa, tj. jesu li problemi, prepreke ili izazovi koji dovode do otvaranja odnosa nešto što je rješivo (dugoročno) otvaranjem odnosa ili je riječ o problematici koja će i nakon otvaranja odnosa biti prisutna te je samo riječ o odgađanju suočavanja s pravim problemima u odnosu.
Kako otvoreni brak može utjecati na emocionalni razvoj djeteta i kako roditelji pristupaju toj temi s djecom?
S obzirom na manjak informacija o otvorenim odnosima općenito, stava sam da najbolji interes djeteta mora biti na prvom mjestu. To znači da odlukom da imamo dijete ne znači da moramo ostati u odnosu s kojim nismo zadovoljni, ali da otvaranje odnosa, koje uzima vremenske i emocionalne resurse koji bi mogli biti usmjereni na brigu, skrb i podršku djetetu ne bi trebali pretežiti povećanju količine vremena i resursa koje ćemo ulagati u dijete. U tom kontekstu vjerujem da partneri u prvom redu moraju izraditi listu prioriteta i dobro sagledati je li traženje dodatnog seksualnog zadovoljstva utječe na njihovu skrb i posvećenost djetetu.
Povrh svih izazova modernog roditeljstva, npr. teškoća s komunikacijskim vještinama, usvajanja osjećaja odgovornosti kod djece, razvojem interpersonalnih vještina, akademske/školske i ostale teškoće s kojom se djeca i roditelji susreću vrlo sam skeptičan prema kapacitetima za kvalitetno odgajanje djece uz održavanje otvorenog odnosa.
POGLEDAJTE VIDEO: Gotovo pola brakova u Hrvatskoj završi razvodom: Stručnjakinja za muško-ženske odnose objašnjava zašto
