'Ne pamtim svoj prvi školski dan, ali je zato u mojoj obitelji ostao dobro zapamćen prvi dan škole mog mlađeg brata. Naime, kao dvije godine stariju sestru majka me poslala da ga odvedem u školu na njegov prvi dan. Tada su djeca odgajana mnogo samostalnije i to je bilo uobičajeno, a ja sam sa zadovoljstvom i ponosom prihvatila taj odgovorni zadatak. Kao prava starija sestra primila sam ga za ruku i odvela do škole kao sto mi je bilo i rečeno. No ispred škole srela sam svoje prijateljice i veselo odšetala s njima našim poslom, a svog malog brata jednostavno sam ostavila ispred školskih vrata. Meni se činilo da je moj zadatak obavljen i nisam u tome vidjela ništa problematično. Srećom naletjela je naša susjeda Vida koja ga je srela tako zbunjenog i pomogla mu pronaći njegov razred, a meni je mama očitala bukvicu o tome kako se pazi na mlađeg brata tako da mi se taj događaj snažno urezao u sjećanje do današnjeg dana. Premda sam tada možda bila i premlada da bih se mogla kvalitetno pobrinuti za svog još mlađeg brata, ipak mi se čini da bismo iz tog vremena nešto mogli naučiti i mi koji smo sada roditelji pa početi djecu osamostaljivati mnogo ranije nego sto je to danas slučaj kada je djetinjstvo sve češće pod staklenim zvonom sto nije dobro ni za djecu ni za roditelje', rekla nam je