Marley je imao jako težak život zbog svoje rase, posebno nakon što se s majkom preselio u Kingston, dok je još bio dječak. Jamajka je tada bila pod kolonijalnom vlašću i postojao je dubok osjećaj nepovjerenja među crnačkom zajednicom prema bijelcima, Marleyja su maltretirali susjedi te su ga pogrdno nazivali "bijelim dječakom". Na ulicama Trenchtowna, siromašne četvrti u kojoj je živio, Marley će uskoro postati poznat kao "opasan" zbog svoje otpornosti, hrabrosti i vještine uličnog borca.

Jedna od najčudnijih činjenica o Bobu Marleyu je da je navodno znao čitati s dlana kao dijete. Do otprilike sedme godine proučavao bi dlanove prijatelja i susjeda i, što je još nevjerojatnije, točno je predviđao njihovu budućnost. To je donekle uznemirilo njegovu majku, ali to nije razlog zašto je Marleyjevo čitanje s dlana trajalo vrlo kratko. Nakon što se vratio u svoje ruralno selo iz Kingstona, Marley je rekao ljudima da je njegova sudbina da bude pjevač, te je odbio ponovno čitati dlanove ljudi do kraja života.

Godine 1963. Marley i njegovi prijatelji Peter Tosh i Bunny Wailer osnovali su ska bend pod nazivom "The Teenagers", prije nego što su se preimenovali u "The Wailing Rudeboys", potom u "The Wailing Wailers" i konačno u "The Wailers". Mladići su većinu vremena provodili slušajući ritmične melodije i blues na američkim radijskim postajama, a riječ "wailers" koristili su kao referencu za svoj društveni i ekonomski položaj u ozbiljno siromašnom području Trenchtowna, što je označavalo "patnika iz geta".

Kad je bio školarac, jedan od najplodnijih britanskih suvremenih pisaca, Benjamin Zephaniah, napisao je pismo Marleyju: "Ja sam pjesnik iz Birminghama. Nitko me zapravo ne čita u Engleskoj. Što mislite o mojim pjesmama?" Nevjerojatno, dobio je rukom pisani odgovor, čak s Jamajke, gdje mu je glazbenik rekao: "Mladiću, Britanija te treba. Nastavi raditi ono što radiš." Otkrivajući plavu ploču engleske baštine na Oakley Streetu 42 u Londonu 2019., Zephaniah je rekao da je to pismo jedan od glavnih razloga zbog kojih se osjećao potaknut da se bavi "dub poezijom", stilom po kojem je sada najpoznatiji. "To me stvarno inspiriralo da nastavim raditi ono što sam radio", tvrdio je. "U to vrijeme nije bilo govorne poezije, nije bilo dub poezije, pa čitati te riječi..." Marley je zaslužan za inspiriranje generacije crnačke britanske mladeži svojom univerzalnom porukom jedne ljubavi i jedinstva. "Bob je vjerovao u glazbu kao alat za društvenu i osobnu promjenu", kazao je jednom prilikom voditelj BBC Radio 6 Music Don Letts te dodao: "I posljedično to je donekle pomoglo da me učini čovjekom kakav sam danas."

Pomalo iznenađujuća činjenica o Marleyju jest da je on zapravo kratko vrijeme živio u SAD-u, sredinom 1960-ih, a zatim ponovno, s vremena na vrijeme, u 1970-ima. U početku je pratio svoju majku, Cedellu Booker, u Delaware nakon što se ponovno udala, živio je blizu nje u Wilmingtonu, gdje je vodila jamajčansku glazbenu trgovinu Roots. Inače, Marley je radio kao asistent u laboratoriju u Du Pontu. Informacije o tome koliko je točno ostao u Delawareu variraju, ali do 1969. vratio se na Jamajku i nastavio snimati s Wailersima. Kasnije se vratio u SAD (gdje mu je rođen sin, Stephen Marley 1972.), no obitelj Marley dan danas izbjegava navesti koliko dugo je tamo ostao. U nekom trenutku, Marley je radio u tvornici Chrysler Assembly Plant u Newarku, gdje je navodno bio plaćen pod imenom "Donald Marley". "Noćna smjena", pjesma koju je napisao 1976., navodno je inspirirana njegovim poslom vozača viličara u Chryslerovom skladištu dijelova.

Godine 1972. Marley je upoznao učitelja likovnog po imenu Keith Baugh u Londonu. Dok je s njim razgovarao, Marley se požalio da britanske radio postaje ne puštaju njegove pjesme te da si ne može priuštiti kartu za avion za Jamajku. Baugh, koji je predavao u školi Peckham Manor u južnom Londonu, rekao je da bi sviranje za njegove učenike moglo biti dobar reklamni trik. Ubrzo nakon toga Marley se pojavio u školi s Jonnyjem Nashom, američkim soul pjevačem, koji je u to vrijeme bio veća zvijezda. Svjedoci su ispričali za BBC kako su, u vrijeme ručka, odsvirali 45-minutni set za zbunjene učenike, a zatim su odgovarali na pitanja djece i svih impresioniranih njihovom svirkom.

Bob Marley oženio se Alpharitom Constantiom 'Ritom' Anderson u Kingstonu na Jamajci 10. veljače 1966., kada je imao 21 godinu. Par je ostao u braku do dana kada je on umro, čime je Anderson postala najmoćniji broker Marleyeve imovine, ali njihova veza nije bila bez uspona i padova. Izvanbračne veze (s obje strane) redovito su se pojavljivale, a Marley je imao niz veza s osobama visokog profila, od Missice svijeta 1976. Cindy Breakspeare do karipske prvakinje u stolnom tenisu Anite Belnavis. Anderson je imala još dvoje djece s različitim muškarcima dok je bila u braku s Marleyem, što je potez za koji se spekuliralo da je napravljen zbog ljubomore na afere njezinog supruga.

Naime, na Marleyjevoj web-stranici stoji da glazbenik pravno ima 11 djece, iako je "pravi" broj sporan, s obzirom na broj stranaka koje su pokušale uložiti svoja prava na "Marleyjeve milijune" nakon njegove smrti. Kada su se Marley i Anderson vjenčali, on je usvojio njezinu kćer iz prethodne veze, a par je potom dobio troje vlastite djece: Cedellu Marley, Davida "Ziggyja" Marleya i Stephena Marleya. Dok su bili u braku, Marley je dobio još osmero djece s osam drugih žena, od kojih su mnoge, poput Ziggyja i Stephena, također postale glazbenici. To uključuje nominiranog za Grammy, Juliana i reggae umjetnika Ky-Manija Marleya, kao i najistaknutijeg, Damiana Marleya, dobitnika Grammyja koji je rođen 1978. u obitelji Cindy Breakspeare, najpoznatije po svom hitu "Welcome To Jamrock". Marleyjevi unuci također su glazbenici, a osobito dobro im ide u reggaeu, osobito Skipu Marleyu.

Dana 3. prosinca 1976. naoružani napadači upali su na Marleyjev Hope Road u politički motiviranom pokušaju ubojstva u kojemu su ga upucali u prsa i ruku. Četvero drugih, uključujući Ritu Marley, također je upucano, no nije bilo smrtnih slučajeva, iako je Marleyev menadžer Don Taylor bio vrlo ozbiljno ozlijeđen. Dva dana kasnije, Marley je trebao nastupiti na koncertu The Smile Jamaica, u nastojanju da promovira nacionalno jedinstvo tijekom razdoblja političkog nasilja na Jamajci.

Prema Marleyevom dugogodišnjem prijatelju Tonyju Gilbertu, hit "Every little thing gonna be all right" nastao je vrlo jednostavno: "Bob je bio inspiriran mnogim stvarima oko sebe, promatrao je život. Sjećam se Three little birds. Bile su to lijepe ptice, kanarinci, koji bi dolazili do njegovog prozora u Hope Roadu." Osim hitova koji su pokorili top liste, Marley je imao imidž reggae zvijezde u pop kulturi s cigaretom u ruci, njegovo lice s listom marihuane je bilo naslikano na svemu, od majica i šešira do pepeljara i papira za motanje. Ali njegovo zagovaranje ljekovitog bilja bilo je ozbiljnije nego što bi to sugerirali ti posteri. Kao rastafarijanac, pušenje trave bio je vjerski ritual za Marleya, koji je cijelim srcem vjerovao u njezina duhovna i ljekovita svojstva. Marley je navodno pušio oko 18 jointa dnevno te je tvrdio: "Trava je biljka. Biljka je dobra za sve." Imanje Marley pokrenulo je vlastitu marku kanabisa, Marley Natural Fine Cannabis, 2016. u pokušaju da uđe na tržište medicinske marihuane.

Osim glazbe, nogomet je bio Marleyjeva glavna životna strast, a okružio se ljudima iz tog sporta. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća postavio je jamajčanskog međunarodnog nogometaša Allana "Skill" Colea za svog menadžera turneje, a redovito su ga viđali kako igra nogometa sa svojim kolegama iz benda u parkovima, poljima, parkiralištima, pa čak i u studijima za snimanje. Mnogi sugeriraju da je Marley navijao za Tottenham Hotspur, iako se pouzdano zna da je on bio veliki obožavatelj Peléa i da mu se općenito jako sviđala brazilska momčad. Jednom je novinaru rekao: "Ako me želite upoznati, morat ćete igrati nogomet protiv mene i Wailersa."

U lipnju 1978. Marley je na ceremoniji u New Yorku dobio Medalju Ujedinjenih naroda za mir Trećeg svijeta. Uz to, Marley se nalazi na petom mjestu Forbesove liste mrtvih slavnih osoba s najvećom zaradom, a njegovo imanje zaradilo je 20 milijuna dolara u 2019. – više od onih Princea, Marliyn Monroe i Johna Lennona.

Postoje mnoge glasine koje okružuju Marleyjevu tragičnu smrt od raka u dobi od samo 36 godina, ali istina je vrlo jednostavna. U srpnju 1977. liječnici su mu pronašli maligni melanom na nožnom prstu koji je otkriven zbog ozljede nogometa (suprotno urbanoj legendi, ozljeda nije uzrokovala rak, već je bila samo njegov simptom). Liječnici su mu preporučili amputaciju nožnog prsta, no on je to odbio iz vjerskih razloga, a do 1980. godine rak mu se proširio po cijelom tijelu.

Marley je pokušao alternativno liječenje raka u bavarskoj klinici, ali kada je postalo očito da ne pomaže, odlučio se vratiti na Jamajku kako bi završio svoje dane. Nažalost, Marley nikada nije prošao cijeli put od Njemačke do Jamajke, umro je na putu u Miamiju 11. svibnja 1981. Marley je pokopan u svojoj domovini zajedno s nogometnom loptom, svojom Gibson Les Paul gitarom i listom marihuane.