Osim u slučaju globalne katastrofe koja je ubila većinu dinosaura, neki stručnjaci smatraju da su gotovo sva masovna izumiranja u povijesti Zemlje bila praćena proliferacijom mikroba u rijekama i jezerima, piše Science Alert.
Nakon permskog izumiranja prije 252 milijuna godina - najvećeg događaja masovnog izumiranja u povijesti Zemlje - čini se da je došlo do naleta cvjetanja bakterija i algi, koje je trajalo stotinama tisuća godina.
Prema geološkim zapisima u Australiji, štetni utjecaji klimatskih promjena i deforestacija uzrokovana klimatskim promjenama tijekom permskog izumiranja najvjerojatnije su uzrokovali nicanje otrovne juhe u Sydneyjskom bazenu, jednom od najstarijih poznatih slatkovodnih ekosustava na svijetu.
Uznemirujući znakovi
To je uznemirujuće, kažu autori, jer ljudska aktivnost danas vodi do sličnog događaja masovnog izumiranja.
"Vidimo sve više i više cvjetanja otrovnih algi u jezerima i plitkim morskim okruženjima koja su povezane s povećanjem temperature i promjenama u biljnim zajednicama koje vode povećanju doprinosa hranjivih tvari slatkovodnom okruženju", rekla je geologinja Tracy Frank sa Sveučilišta u Connecticut
"Dakle, ima puno paralela s današnjicom. Vulkanizam je u prošlosti bio izvor CO2, ali znamo da je stopa unosa CO2 koja je tada viđena bila slična stopi povećanja CO2 koju danas vidimo zbog antropogenih učinci ".
Mrtve zone
Alge i bakterije normalni su dijelovi zdravog slatkovodnog okoliša, ali ponekad mogu izmaknuti kontroli i potrošiti kisik u vodi, stvarajući "mrtve zone".
To se događa s globalnim zatopljenjem, krčenjem šuma i prodorom hranjivih tvari iz tla u vodene putove, koja mogu hraniti mikrobe. Sva tri faktora danas su u igri, zbog čega se vjerojatno već događa porast toksičnog cvjetanja.
Uzimajući u obzir ono što se dogodilo u prošlosti, to je uznemirujući znak. Prema podacima o tlu, fosilima i geokemijskim podacima iz Sydneyjskog bazena, istraživači misle da je širenje mikroba nakon permskog izumiranja "bilo i simptom urušavanja kontinentalnog ekosustava i uzrok njegovog odgođenog oporavka".
Usporen oporavak ekosustava
Erupcije vulkana u Permu prvo su pokrenule ubrzani i stalni rast emisije stakleničkih plinova. To je uzrokovalo veće globalne temperature i naglu deforestaciju zbog požara ili suše.
Nakon što su stabla nestala, ubrzo je počela erodirati struktura tla, a njegovi su hranjivi sastojci skliznuli u slatkovodne ekosustave.
Više od tri milijuna godina Zemljine su se šume pokušavale oporaviti. Umjesto toga, Sydneyjski je bazen bio zatrpan nizinskim ekosustavima koji su "redovito bili poplavljeni stajaćim, svježim/bočatim vodama u kojima su se nalaze uspješne populacije algi i bakterija", pišu autori.
Zauzvrat, ove postojane mrtve zone sprječavale su ponovno uspostavljanje važnih ponora ugljika, poput tresetišta, i usporile oporavak klime i ekosustava.
Izuzetak od pravila?
Drugi duboki zapisi diljem svijeta također su otkrili da je cvjetanje mikroba uobičajeno nakon izumiranja uzrokovanog zagrijavanjem. Čini se da je iznimka vrlo veliki asteroid koji je uzrokovao masovno izumiranje dinosaura prije 66 milijuna godina.
Ova velika epizoda uzrokovala je podizanje ogromne količine aerosola prašine i sulfata u atmosferu, ali u usporedbi s vulkanskom aktivnošću, meteorit je uzrokovao samo umjereno povećanje atmosferskog ugljičnog dioksida i temperature. Slatkovodni mikrobi, čini se, nakon izumiranja doživjeli su samo kratkotrajni nalet.
Razne sličnosti s današnjom situacijom
Nažalost, to se jako razlikuje od onoga što se dogodilo tijekom permskog izumiranja i onoga što se događa danas. Primjerice, istraživači primjećuju da je "optimalni raspon temperature za rast" ovih štetnih algi u slatkovodnom okruženju 20-32 °C. Taj raspon odgovara procijenjenim ljetnim temperaturama površinskog zraka kontinentalne regije tijekom ranog trijasa. Taj raspon se predviđa za kontinentalne ljetne temperature površinskog zraka srednjih zemljopisnih širina 2100. godine.
Znanstvenici primjećuju i druge sličnosti, uključujući povećanje šumskih požara i kasniju destabilizaciju tla. "Druga velika paralela je da se porast temperature na kraju Perma poklopio s masovnim povećanjem šumskih požara", kaže geolog Chris Fielding, također sa Sveučilišta Connecticut.
"Jedna od stvari koja je uništila čitave ekosustave bila je vatra, a to vidimo upravo na mjestima poput Kalifornije. Pitamo se kakve su dugoročne posljedice takvih događaja jer postaju sve rašireniji."
Dobra je vijest da su ovaj put mnoge promjene pod našom kontrolom. Loša vijest je da smo za sve što se sljedeće dogodi sami krivi. "Od događaj masovnog izumiranja na kraju Perma trebalo je četiri milijuna godina da dođe do oporavka", kaže Fielding. "To je otrežnjujuće."
