Kao vojnici kad se iz rata vrate u mir, pa se u tom miru ne snalaze. Tako se, izgleda, osjeća dosta ljudi nakon ublažavanja i ukidanja većine mjera izolacije.
Baš tih prvih dana popuštanja mjera trebala sam se prvi put, nakon skoro puna dva mjeseca, naći s najboljom prijateljicom na kavi. Najednom sam shvatila da imam – tremu. Tremu? Da. Ne od prijateljice, nego od svijeta, promijenjenog svijeta u kojemu se nas dvije napokon trebamo ponovno naći. Osjetila sam oklijevanje, zbunjenost kao životinjica koja, nakon predugo vremena provedenog u kavezu, osjeti strah pred otvorenim vratima tog kaveza. Trebalo je, dakle, iskoračiti u tu slobodu, koja je u međuvremenu preimenovana u "Novo normalno". Neobično je važno u životu svemu dati ime. Kad nečemu damo ime, vraćamo osjećaj kontrole nad stvarima. I tako smo se našle u tom novom normalnom, prošetale, i sve je izgledalo normalno, samo što to nekako uopće nije bilo.
Nije kava za "go" nego za sjedenje
Negdje u primozgu još uvijek bljeskaju upozorenja. "Budimo odgovorni", sad kad više nema "ostanimodoma". Budimo odgovorni, iako više nikom nije jasno što bi to uopće trebalo značiti. Odnosi li se to na ona dva metra distance, ili na to da smo prijateljica i ja popile "coffee to go"? Kao što je ona lijepo rekla, kakva "coffee to go", pa mi ne pijemo kavu zbog kave, nego zbog sjedenja uz nju. A sad eto nas gdje šetamo našu kavu u plastičnim čašicama, kao pomalo tužnog, ali poslušnog kućnog ljubimca. Sve lijepo odgovorno, a nesigurno i šeprtljavo, s neizrecivim osjećajem nestvarnog. Nije bilo nimalo bolje, taj dojam nestvarnog nije nestao ni kad se napokon smjelo i sjesti u kafiće. Ipak, nelagoda vezana uz kavu banalna je u usporedbi s drugim "novim normalnim" nelagodama. Sad, naime, više ne važi ono "Kako svima, tako i meni".
"Kako svima, tako i meni", rečenica je koju sam kroz život i odrastanje čula bezbroj puta. Ta rečenica, onako stoički izgovarana i upućivana nebu, bogu, đavlu i životu općenito bila je jednostavna, ali utješna formula u teškim vremenima i svim izvanrednim situacijama kojima nas život redovito časti i ne preskoči, bar na ovim prostorima, nijednu generaciju.
Kako svima, tako i meni, bilo je, više-manje svima nama i za vrijeme izolacije. Jest, bilo je teško, na momente nepodnošljivo, ali je tako bilo (skoro) svima. Boravak u četiri zida. Nesanica. Nemogućnost viđanja, nedostatak zagrljaja, tjeskoba, strah. Neizvjesnost i strepnja za budućnost. Bilo je gadno. Zato, kad je završilo, kad je krenulo popuštanje mjera, očekivala sam euforiju. Napokon možemo bez straha udahnuti svjež zrak. Prošetati. Vidjeti prijatelje, bliske i drage ljude, popiti kavu. I činilo se da je ima, te euforije, onako, na prvi pogled. Dok mi onaj drugi pogled nije otkrio da se puno ljudi, u napokon dočekanoj slobodi kretanja i disanja, počelo osjećati gore, tjeskobnije nego za vrijeme svih onih zabrana. Kako je to moguće? Što se dogodilo? Izgleda da nam se dogodilo kao i onim vojnicima na povratku iz rata. Sad više nema zajedničke nesreće, zajedničke tuge niti zajedničkog neprijatelja. Sad više nema ni heroja. Sad se svatko vraća vlastitim nesrećama, vlastitim tugama i "neprijateljima". Vlastitoj boli. Tako smo došli do poznatog paradoksa i pitamo se je li moguće da nam trenutno život, time što postaje lakši, u stvari postaje sve teži?
Mnogi nemaju posao na koji bi se vratili
Mnogi su se vratili na posao, ali mnogi se više, po tom pitanju,
nemaju gdje vratiti. S internetskih portala naslovi nas
podsjećaju na "novo normalno" - od početka krize u Hrvatskoj
je otkaz dobilo 40.000 ljudi. To je 40.000 ljudi kojima više nije
kako je i svima.
Neki se s posla (ako ga još uvijek imaju) vraćaju u sigurnost
svojih domova, ali mnogo građana Zagreba, nakon potresa, više
uopće i nema pravi dom, a kamoli sigurnost u njemu.
Kroz valove "novog normalnog" teško će se probijati i članovi obitelji ljudi umrlih za vrijeme pandemije, po cijeloj Hrvatskoj, a naročito u Domu za stare i nemoćne u Splitu. Zvali su ih štićenicima, a nitko ih zaštitio nije.
Nisu imali pravo na zagrljaj
Mnogima od nas život će se kako tako izbalansirati, ali obitelji umrlih, njima to nisu bili neki tamo "iz rizične skupine". "Rizična skupina", "komorbiditet", lakonski izrečene, čudne riječi koje su izazivale nelagodu, bijes i mučninu. Riječi kojima kao da je svima iznad 60 godina oduzeta osobnost, životi i povijest. Metalne riječi za ljude koji nisu preživjeli i nisu imali privilegij doživjeti ono za što im je, vjerojatno, zadnjih dana njihovih života srce još jedino kucalo – za zagrljaj nekoga kome je do njih stalo. Nisu imali pravo ni na to.
U Splitu, opet u Splitu, a slične vijesti dolaze i iz Krapinsko-zagorske županije, teško će, zbog rezanja sredstava, nastaviti dalje a možda neće ni moći nastaviti, Udruga roditelja za djecu najteže tjelesne invalide i djecu s teškoćama u razvoju „Anđeli“. Kao nekakva brutalno loša šala, udruzi "Anđeli" je kao pomoć, kad je kriza već prošla, nakon 52 dana od proglašenja epidemije stigao paketić, da, paketić s 40 zaštitnih maski i dvije bočice sredstva za dezinfekciju. Naravno jer, financijsku pomoć države su, umjesto udruga koje se brinu za najranjivije, morale dobiti kladionice.
Još tamo oko Uskrsa većina ljudi izgubila je povjerenje u sve zvukove koji su dolazili s televizijskih ekrana, da bismo danas levitirali u nekakvom "Ne vjeruj političarima ni kad popuštanja mjera nose" stanju. Od ljudi koji se boje jer je virus još uvijek tu, do onih koji tvrde da ga nikad nije ni bilo, trebamo li maske ili ne, koga briga. Svojevrsni entuzijazam i solidarnost iz zajedničke nevolje zamijenjeni su pojedinačnim, individualnim urušavanjima za koja nećemo čuti na televiziji. Na televiziji su brojke, a u brojkama nema ljudi.
Virus im otupio osjetila
Navodno je jedan od znakova tj. simptoma zaraženosti virusom korone bio i gubitak osjeta njuha i okusa, a našim vladajućima je virus izgleda poharao i otupio baš sva osjetila – niti vide, niti čuju očaj i pozive u pomoć. Jedini osjećaj kojeg nisu izgubili jest osjećaj za tajming, pa su se lijepo raspustili i otišli se ljudi odmoriti od – čega? To nije važno, važno je da će nakon raspuštanja moći piti svoje kave pod svojim sigurnim plafonima. Po Facebooku se citira premijera: "Želimo da u najkraćem roku ljudi žive do-sto-jan-stve-no".
Možda bi mu netko trebao reći da je najkraći rok već o-da-vno prošao.
Ona rečenica koja nas, obične smrtnike tješi, ljudima koji nam odlučuju o životima, zdravlju i egzistenciji, predstavlja najjeziviju prijetnju. Ništa gore im se ne bi moglo poželjeti nego da im bude kao i svima nama.
