Šta ova situacija s virusom duže traje, i kako mjere izolacije lagano popuštaju, to nas je sve više u kući. Kad se skupimo oko stola, da nam neko da upaljače i da se malo zanjišemo, parija bi rock koncert. To je taj neki praiskonski impuls i potpuno pogrešno virovanje da u teškim okolnostima obitelj triba bit na okupu.
Ne znan kako u drugim familijama, ali kod nas svaki član ima svoje drugačije mišljenje o svemu. Pri tom uopće nije važno šta određeni pojedinac stvarno misli, bitno je samo da ne misli ka onaj drugi. I treći, i četvrti i peti. Neki možda čak uopće i nemaju svoje decidirano mišljenje po nekim pitanjima, ali ih to neće spriječit da oponiraju svima ostalima jer, zašto ne bi, kad smo se već tako lipo okupili.
Trenutak jedinstva
Jedino šta nas u danu može na momenat ujedinit, to su izvješća glavnog kriznog stožera. Dovoljno je da neko vikne "Beroš!" pa da se svi, do tog momenta raštrkani po kući, ukipimo isprid televizije. U dnevni boravak dolete čak i oni koji su do tog trenutka boravili u kupatilu pod izlikom tuširanja, a u stvari profitirajući od jedinog mista u kući di moš bar malo bit sam.
Sličan učinak kod nas ima i šifra "Ručak!", s tim da tad za stolom bar na deset minuta zavlada kakva takva tišina, jer svi žvaču. Međutim, na šifru "Beroš" u, dotad ionako disfunkcionalnoj obitelji, nastane totalni razdor.
"Daj muči, da čujemo čovika"
Ka prvo, mater, koja cili dan čeka to izvješće, zaspe na kauču one sekunde kad se stožer ukaže na ekranu. Mi ostali napeto čekamo da Beroš otvori usta. Kad on otvori usta i reče "Dobar dan", to je zadnje šta smo od njega čuli i zadnji trenutak do kojeg je dan bija koliko toliko dobar.
- Je, možda je tebi dobar dan!
- Daj muči da čujemo čovika!
- A šta ću ga slušat, ko mu više viruje?
- Ja mu virujen, umuknite!
- A vidi ga, bidan, ima podočnjake.
- I ja bi imala podočnjake da se svaki dan moran obraćat takvima ka šta ste vi!
To se tako nastavi cilo vrime trajanja presice, ili kako se to već zove. Nit' je iko čuja šta je Vili reka, nit' je više ikoga briga, bitno je samo da oko toga šta niko nije čuja nastane opće razilaženje.
Uglavnom se podilimo na tri grupe. Oni šta sve viruju stožeru, oni šta mu ne viruju ništa, i oni šta ne znaju više kome bi virovali a kome nevirovali i zašto i kad će više sve ovo proć.
Suživot s obitelji
Kad se u našoj kući postavi pitanje "Kad će više sve ovo proć", to se ne odnosi toliko na virus, koliko na suživot s članovima obitelji s kojima inače ni u teoriji suživota nema.
Negdi u cilom tom šušuru i derneku do nas se s televizije nekako uspiju probit dvi riči - "popuštanje mjera". Na te riči nama popuste živci.
- Evo, reka je popuštanje mjera! Falatibože više!
- Ma bravo! Popuštanje mjera! Sad će svi ka zviri iz kaveza izletit i tek onda će nas virus sve potaracat!
- Moraju popustit, šta vam je, pa ljudi više nemaju od čega živit. Ekonomija, razumite.
- Ma nemoj?! Jel važnija ekonomija ili ljudski životi?
- Kad čujen debile ka šta ste vi, glasan za ekonomiju!
Tu se međusobno opetovano izvriđamo i to potraje otprilike do kraja izvješća glavnog stožera.
Strasti se onda malo pomalo smire, svako se uvati svog mobitela, laptopa ili već kojeg ekrana i taman kad sve počne izgledat ka obiteljska idila, a idila je jedino kad više niko s nikim ne govori, mater se trgne na kauču, sidne i onako bunovna izasna postavi najpogrešnije pitanje na svitu. Pitanje koje može postavit samo neko ko je sve prespava - i izvješće kriznog stožera i obiteljsku krizu koja je povodom istoga uslijedila:
- Šta je reka Beroš?
Ajmo jovo nanovo
I adio. Za razliku od virusa korone za kojeg još nije sigurno vraća li se nakon šta ga se već jedanput preboli, u našoj kući je sigurno da će se virus razdora vratit, još jači i još luđi, čim neko izgovori to prezime. Pokušavajuć materi prinit i interpretirat izvješće koje niko nije čuja, stvari se vrate na početnu točku i sve jovo nanovo. Dok se mi tako ponovo nadglasavamo i svađamo oko toga je li ovo kraj svita ili nije, triba li virovat Berošu ili ne i je li dotični heroj ili zločinac, mater ni slova.
- A šta ti ništa ne govoriš? - neko je od nas zapinjenih upita.
Ona bez riči uzme daljinski, pokaže na onu tipku "MUTE" šta smo joj, za zadnjeg bloka reklama na teveju, friško objasnili čemu služi i ispali:
- Mutiram! A mogli bi i vi malo!!!
KOLUMNE BOBE ĐUDERIJE
