Danas se obilježava 78. godišnjica proboja logoraša iz koncentracijskog logora Jasenovac, tradicionalno obilježena službenim komemoracijama na tamošnjem spomen-području.
Zanimljivo je, međutim, da dvije ovdašnje ključne političke osobe 20. stoljeća - Josip Broz Tito i Franjo Tuđman - iako su mnogočime utjecali na izgradnju i razgradnju mita o Jasenovcu te manipulaciju brojem žrtava, nikada nisu službeno posjetili tamošnje spomen-područje.
Tuđman položio vijenac pod Kameni cvijet
Tuđman je, kao predsjednik Republike Hrvatske, spomen-područje Jasenovac posjetio samo jednom, neslužbeno ili poluslužbeno, u lipnju 1996. godine tijekom posjete Jasenovcu, Dragaliću i Gornjim Bogićevcima, mjestima oslobođenima u vojno-redarstvenoj operaciji Bljesak godinu dana ranije. Tuđman je ondje 15. lipnja 1996. položio vijenac podno kamenog cvijeta. Kako je kasnije Večernjem listu ispričao akademik Ivica Kostović, ondašnji predstojnik Ureda predsjednika Republike, Tuđman nije želio službeno ići u Jasenovac držeći da bi ga napadali zbog njegove procjene broja žrtava tamošjeg ustaškog logora. Tuđman je, naime, došao do zaključka da je u logoru Jasenovac za vrijeme NDH, ubijeno 40 tisuća ljudi.
Polažući onomad vijenac u Jasenovcu, Tuđman je kazao da ga polaže svima ondje palima - i "žrtvama fašizma i NDH, ali i žrtvama koje je pogubio komunistički režim". Rekao je tada i da spomen-područje treba podsjećati na to "u kakvu je položaju bio hrvatski narod" te da njegova vlast nema namjeru "skrivati žrtve ustaškog terora", ali da Jasenovac "treba biti podsjetnik da je hrvatski narod stradavao pod različitim zastavama".
Tuđman tada nije propustio reći da Tito "nikada nije posjetio Jasenovac jer je znao da ne može pobjeći od odgovornosti" koju je vidio u tome što je jasenovački logor od 1945. do 1948. godine bio i "komunistički logor u kojem su također ubijani ljudi".
Tito dvaput privatno bio u Jasenovcu
Ni Tito nikada nije službeno posjetio Jasenovac. Ostrašćeniji srbijanski mediji često ističu da je on namjerno skrivao (od Srba) istinu o Jasenovcu te da stoga nikada nije ni bio ondje. No, srpski publicist Zlatoje Martinov prije dvije godine u beogradskom Danasu objavio je odgovor onima koji su u tamošnjim medijma tvrdili da je Tito zaobilazio Jasenovac u širokom luku, napisavši da je on ondje bio dvaput.
"Prvi put već u ljeto 1945., odmah nakon oslobođenja, dok na tom mjestu nije bilo ničega osim ruševina (…) čije je raščišćavanje trajalo i u vrijeme Titovog posjeta. Tito se na tim ruševinama poklonio sjenama svih žrtava, pa naravno i srpskih. S Titom, Jasenovac je posjetio i tada prvi čovjek hrvatske OZNA-e Ivan Stevo Krajačić", napisao je Martinov.
Drugi puta, piše dalje, Tito je Jasenovac posjetio u svibnju 1975. godine, povodom 30. godišnjice pobjede nad fašizmom. S njim su tada bili Edvard Kardelj, Miloš Minić i dr. Dušan Dragosavac. Martinov ističe da je Dragosavac o tom posjetu pisao u svojim memoarima objavljenima 1985. godine te ga je citirao: "Iako drug Tito osobno nije imao ništa protiv da se medijski njegova posjeta proprati, mi iz rukovodstva CK SK Hrvatske nismo željeli da se Titu eventualno postavljaju pitanja o broju žrtva u Jasenovcu, ne samo srpskih nego svih (…) jer taj broj do tada nije bio utvrđen, pa bi svaka brojka bila obično licitiranje."
Od megalomanskih do minornih brojki
Poslijeratno licitiranje brojem žrtava Jasenovca (ali i ukupnog broja žrtava Drugog svjetskog rata u tadašnoj Jugoslaviji) vremenom je postalo fetiš dijela političkih elita, najprije srpskih, a potom i hrvatskih. To se licitiranje kretalo od megalomanskih do posve minornih brojki, i jednih i drugih očigledno neutemeljenih. Neposredno nakon Drugog svjetskog rata, Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača izašla je s procjenom o "500.000 do 600.000 žrtava Jasenovca". Tito je neposredno po završetku rata govorio da je na prostoru Jugoslavije bilo 1,7 milijuna žrtava, a tom pretjeranom brojkom mahao je radi izvlačenja što veće ratne odštete na mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. odnosno Pariškim mirovnim ugovorima 1947. godine. Kasnije su iz te njegove prekomjerne paušalne procjene srpski nacionalisti "odgrabili" 700.000 i prebacili ih u Jasenovac.
Dvadesetak godina kasnije, sredinom šezdesetih, tom osjetljivom pitanju pristupilo se s već povijesnim odmakom i mnogo trezvenije pa je Jugoslavenska komisija za popis žrtava tada izašla s brojkom od 59.188 stradlih u logorima Jasenovac i Stara Gradiška. Na web-stranicama Spomen-područja Jasenovac danas stoji podatak o dosad evidentiranih 83.145 žrtava. Zanimljivo je da i beogradski Muzej žrtava genocida barata otprilike istom brojkom.
Čak i kad danas upitate umjetnu inteligenciju - famozni ChatGPT koji navodno ima odgovor na sva pitanja - reći će vam da je "broj žrtava "između 80.00 i 100.000" uz napomenu da "najnovija istraživanja i stručna mišljenja ukazuju na to da je brojka od 700.000 žrtava pretjerana i neosnovana".
'Puno sličnosti i jedna ključna razlika'
"Kad govorimo o odnosu Tita i Tuđmana prema Jasenovcu, bilo je puno sličnosti, ali i jedna ključna razlika. Obojica su znali i nisu nikad skrivali činjenicu da je na tom mjestu postojao ustaški logor u koji su ljudi dovođeni s područja NDH na temelju rasnih zakona i da je to mjesto masovnog stradanja, prije svega Srba, Židova i Roma. Tu se obojica slažu", kaže povjesničar i kolumnist Hrvoje Klasić.
Obojica se, kaže, slažu i u tome da je odnos prema Jasenovcu nakon Drugog svjetskog rata postao puno više stvar politizacije, nego znanstvene historiografije.
"E, tu dolazimo do ključne razlike. Tito je, u stvari, kumovao preuveličavanju brojki time što je na samom kraju rata - iz političkih, ali i ekonomskih razloga zbog ratnih reparacija - napumpavao broj stradalih u ratu na području Jugoslavije govoreći odmah poslije rata da ih je bilo 1,7 milijuna. Ta preuveličana brojka bila je podloga da se sve ostalo preuveličava pa tako i broj stradalih u Jasenovcu. Tito je vremenom postao toga svjestan, ali i ostali u tadašnjem jugoslavenskom rukovodstvu. Ima jedna priča iz vremena kada se razgovaralo o tome kako bi trebao izgledati spomenik u Jasenovcu. Navodno je došla jedna delegacija boraca iz Hrvatske kod Aleksandra Rankovića (tadašnjeg potpredsjednika Jugoslavije, nap.a.) rekavši mu da bi to trebao biti spomenik sa 700.000 pločica s imenima žrtava. On ih je pitao jesu li sigurni da će uspjeti naći toliko imena. Ako je toga bio svjestan Ranković, sigurno je bio svjestan i Tito", kaže Klasić.
'Tuđman je otišao u drugu krajnost'
Ako se Tito ičega čuvao, dodaje Klasić, onda je to bilo dolijevanje ulja na vatru nekom nacionalizmu, u tom slučaju srpskom.
"I bio je u pravu jer su manipulacije brojem žrtava već desetljećima ulje na vatru srpskom nacionalizmu, a traju i dan danas bez ikakvih argumenata i dokaza. Tito se u stvari kasnije čuvao toga da i on potiče te megalomanije", dodaje.
S druge strane, smatra Klasić, i Tuđmana je mučio pogrešan odnos prema žrtvama .
"On nije poricao da je u Jasenovcu bio ustaški logor, ali za razliku od Tita u početnoj fazi, on je od početka sumnjao u tu brojku od 700 tisuća i vremenom je otišao u drugu krajnost postavši jednim od začetnika revizionizma u suvremenoj Hrvatskoj, svodeći broj žrtava na nekoliko desetaka tisuća. Tuđman je također znao da je manipulacija brojkama plodno tlo za srpski nacionalizam, samo što je, po svemu sudeći, svojim manipulacijama dolio ulje na vatru hrvatskom nacionalizmu i revizionizmu. Sve u svemu, ni Tito ni Tuđman nisu se proslavili po pitanju Jasenovca", ističe Klasić napominjući da sadašnji popis s nešto više od 80 tisuća žrtava nije konačan i nije najprecizniji, ali je "najbolji koji imamo".
