Očekivano, čim se pojavio tekst Borisa Dežulovića pod radnim naslovom „Jebo vas Vukovar“ znao sam što će se dogoditi. Istinabog, niti je to prvi, a daleko bilo zadnji Borin tekst o sličnoj tematici, niti imam iluzija kako se bilo što u ovoj zemlji promijenilo u zadnjih trideset godina kako živimo masovnu histeriju, pa bi reakcije trebale biti drugačije. Jedino drugačije, a mislim na reakcije svekolikog puka u Hrvata, takve su da mu je po prvi put objavljena adresa, mjesto prebivališta, poštanski broj, i kako kozjim putem doći do Bore da mu „pokloniš nešto.“
To je kažem novost, a kladiti se mogu, da institucije neće odraditi svoj posao, i da te usijane mlade glave neće "ohladiti" oni koji trebaju, jer nikome, ponavljam, nikome u ovoj zemlji se ne prijeti "uručivanjem poklona" jer piše ono što mnogi misle, a ne usude se kazati.
Pamtim ručnu bombu pred redakcijom Ferala, kao i moje histerične sugrađane koji su mi trgali iz ruke novi broj Ferala i palili ga na Pjaci svojim upaljačima držeći naravno u drugoj pištolj. Histerija đavo je odnio i histeriju, sve je kada malo bolje razmislim što mi imamo u ovih nesretnih trideset godina. Ništa se osim nje promijenilo nije. Ona je naša jedina konstanta.
Ako ste mislili da živimo u budućnosti u kojoj će mladost na Mars, grdno ste se prevarili. Našoj mladosti najdalje je, što su u životu bili, kraj ove zemlje, tj. Vukovar.
Da nije histerije koja se proširi gore neko ovaj nesretni Covid među Hrvatima, jebalo bi se zapravo sve te mlade Hrvate za domovinski pijetet. Kad si mlad, i kad imaš tu oko dvadeset, jebe ti se iskreno za ratove od prije trideset godina, i pamtim točno kako se jebalo meni kad su nam dolazili dinosauri sa Sutjeske i tupili kako su oni ginuli da bi mi danas živjeli u sreći i blagostanju. Točno se sjećam što sam ja tada radio dok su mi govorili o posmrtnim marševima, počasnim plotunima i sličnim stvarima. Ja sam kopao nos. Iz nekog meni nepoznatog razloga tada nije bilo među nama histerije, pa smo čekali kao uostalom i svi u razredu da ta priča konačno završi i da odemo u grad, u kino.
Jebalo se nas za plastične lampione, plastične vijence i plastične krizanteme. Jebalo nas se sve skupa za komemoracije, rekvijeme i govorancije. Jebalo nas se za minute šutnje, dane žalosti i noći svijeća. Jebalo nas se čak i za nogometne memorijale, ako nije igrao Hajduk, domoljubne recitale koje smo morali bubati napamet, i slične gluposti. Kada si mlad, i kada imaš oko dvadeset, živo ti se iskreno jebe za nešto što se desilo prije trideset godina. Nekakav rat, posebno rat koji nikako da završi u glavama tvojih očeva. Ti ratovi iz vremena naših očeva i djedova, bili su nam sa dvadeset posebno odbojni, kao uostalom svi ratovi na svijetu. Mi smo skupljali lovu za gladnu djecu Afrike, slušali najbolju muziku koja će se pojaviti na planeti, i mi smo živjeli mir. Mir na planeti u kojoj se pojavio Commodore 64.
Zanimljiva stvar dogodila se prije par godina u mojoj osnovnoj školi u kvartu. Na obljetnicu Domovinskog rata, mislim čak pred 18. studenog, jedna od postrojbi oružanih snaga proizašlih iz tog veličanstvenog rata, u školu među osmoškolce donijela je svoju opremu i naoružanje. Djeca od prvih do osmih razreda moje kvartovske škole danima su razgledavala puškomitraljeze, jurišne strojnice, ručne bombe i ostalo vatreno oružje. Jedna učiteljica pobunila se na društvenim mrežama kako to i nije baš primjereno, pa je sličnom histerijom koja je danas zahvatila Hrvate oko Dežulovića, uskoro dobila otkaz i premještaj.
Zanimljivo je, ponavljam, jer se naš djeca histeriji uče još od osnovne škole. Ona se u njima brižno njeguje, na način da se uvijek iznova i iznova prokazuje one koji misle drugačije kao izdajnike. Misliti drugačije podložno je naravno histeriji, pa kako si mlad i želiš biti u svom krdu, uče te da misliš kao i svi.
Dovoljno domoljubno.
Djeca su pratila na društvenim mrežama što se događalo sa njihovom nastavnicom, kao što ta djeca, danas dvadesetogodišnjaci prate razvoj histerije koja je zahvatila Hrvate radi Borisa Dežulovića. Uopće ne sumnjam kako će barem jedan od tih mladih ljudi biti spreman krenuti prema danas objavljenoj adresi, i „uručiti poklon“ autoru kojeg nikada nisu upoznali, nikada čuli za njega, a bogami ništa njegovo ni pročitali. Boris Dežulović je za te mlade ljude nešto najgore što je ovaj narod mogao dati, i što ga je moglo zadesiti.
Izdajnik koji se drznuo dirnuti u naše svetinje.
Neće se naravno nitko od tih mladih ljudi koji danas prosipaju žuč po društvenim mrežama i pozivaju na linč da se s upaljenim bakljama krene na rečenu adresu, zapitati jednu sasvim običnu stvar, a mislim da bi trebali?
Zašto se meni, sa dvadeset godina živo ne jebe za plastične lampione, plastične vijence i plastične krizanteme? Zašto se meni, sa dvadeset godina živo ne jebe za komemoracije, rekvijeme i govorancije? Zašto se meni, sa dvadeset godina živo ne jebe za minute šutnje, dane žalosti i noći svijeća? Zašto mi se ne jebe čak i za nogometne memorijale, ako ne igra Hajduk, domoljubne recitale koje moram bubati napamet, i slične gluposti? Kada si mlad, i kada imaš oko dvadeset, živo ti se iskreno jebe za nešto što se desilo prije trideset godina. Nekakav rat, posebno rat koji nikako da završi u glavama tvojih očeva.
Zašto dakle to našu mladost toliko okupira? Više recimo od cura koje su, jer jesen je, obukle nove haljinice i hulahopke? Zašto toliko mladih ljudi danas po društvenim mrežama više okupira Boris Dežulović kojeg ionako ne čitaju, ako i čitaju svakako ne do kraja, od recimo novog hita Justina Biebera koji je nominiran za osam Gremija?
Paradoksalno na ta pitanja odgovorio je upravo Boris Dežulović u svojoj kolumni koja je eto dovela do toga da se postrojavaju bojne, oštre vile i pale baklje, a da mladost o kojoj je govorio, mladost kojom vladaju histerijom, danas traži njega umjesto svoju generaciju da je uhvati za guzicu? Upravo o toj histeriji, mahnitoj histeriji njihovih očeva, koja u njihovim glavama nikako da prođe, a rat da završi, govorio je Boris u toj nesretnoj kolumni radi koje se prolilo toliko žuči, a da je nitko zapravo shvatio nije.
Boris je dao i točnu brojku. Pet tisuća mladih ljudi samo iz Vukovara otišlo je zauvijek da osnuju svoje obitelji daleko od tog grada i te zemlje, od ljudi u čijim glavama vlada samo histerija. Zemlje zauvijek zarobljene u prošlosti, zemlje zauvijek ušančene u sakralne svetosti u koje se dirati ne smije, zemlje u kojoj se ne smjenjuje vlast na izborima jer bi drugi možda zaboravili obilježavati iz godine u godinu temelje na kojima počivamo svi. No Boris je na kraju teksta dao i nadu. Nadu da će barem mladi ljudi shvatiti što se sakralno slavi, i u što se nikada i ni u kojem slučaju ne smije dirati.
U smrt.
Ako ikada pročitate ovaj tekst, a imate dvadeset ili malo više, i ako ste obuzeti svojim krdom kojim vlada histerija, zapitajte se zašto vam se živo ne jebe za Vukovar i rat koji je kao i mojoj generaciji onaj Drugi svjetski, samo naporna priča na kojoj vaši očevi još misle da su mladi, da još imaju svoje krdo, i još imaju nešto za što se mogu uhvatiti kao jedino što u njihovim životima nije bila laž, nije bila prevara, nije bila izdaja. Ako ikada razmislite zašto vas se živo ne jebe, već vas to uznemiruje i dira, moj vam je iskren savjet da ostavite vile i bacite baklju iz ruke, i jednom potražite tog čudnog svata koji je u stanju čitavu zemlju zahvatiti histerijom, a vaše očeve pospremiti na aparate, tablete za tlak i smirenje.
Potražite ga i on će vam ispričati jednu priču. O jednoj generaciji kojoj se živo jebalo za bilo što, najviše za svetinju nad svetinjama. SFRJ koju su zajebavali uzduž i poprijeko, on i mladost okupljena oko njega, da su se zbog njih organizirale sjednice SUBNOR-a, oštrile vile i palile baklje, javno objavljivale adrese gdje žive i kako im „uručiti poklon.“ Ako vam se učini da je ta priča slična ovoj današnjoj, i da ste je već čuli i vidjeli, ona uz sve spomenute sličnosti ima samo jednu sitnu razliku. Histerije koje je bilo i onda bilo je samo u očeva i djedova, ali ne i među nama.
Dvadesetogodišnjacima. Nas se jebalo čak i za njihovu histeriju. Ako napokon shvatite mudraca sa bradom koji će vam natočiti žmul crnog kojeg svojim rukama radi, shvatit ćete i zašto je važno da takvi ljudi kao što je on postoje u ovoj zemlji i zašto su rijetki.
Istinabog, jebat će se njega i za vas kojem će doći iz guzice u glavu, a ja ću od danas čvrsto vjerovati da u ovoj nesretnoj zemlji još ima takve mladosti. Mladosti koja će shvatiti zašto je upravo potrebno odbrusiti svojim ishlapljelim očevima, onako kako vas je naučio veliki Boris Dežulović:
„Jebo te ćaća Vukovar, jebao te više ćaća rat, jebala te smrt!“
Pustite nas da živimo.
*STAVOVI IZNESENI U KOLUMNI OSOBNI SU STAVOVI AUTORA I NE ODRAŽAVAJU STAV RTL.hr-a*
