Naravno da nije problem u gradonačelniku Vinkovaca, Ivanu Bosančiću, oko skandala vezanog za nastup Rade Šerbedžije u sklopu Filmskog festivala glumca u istoimenom gradu. Naravno da nije problem ni u tjednu kada se prisjećamo najveće tragedije na ovim prostorima u novijoj povijesti, kada se taj festival i taj sporni koncert trebao održati. Jedini problem u toj priči jest onaj naš generalni, a taj je da je Rade Šerbedžija – Srbin.
To što bi Srbin trebao pjevati dok grad Vinkovac sa pijetetom odaje počast gradu heroju Vukovaru u tom tjednu zapravo je problem, i to je Ivan Bosančić, aparatčik vladajućih koji bi da se umili svojoj partiji jer je čvrsto na liniji, jasno i glasno kazao. Ivan Bosančić, naime, smatra kako zbog svih onih koji u studenom dolaze u Vukovar i njegovu županiju, održavanje takvog jednog koncerta nije primjereno. Da bilo kakvo održavanje koncerta nije primjereno, a ne samo Radinog, tada bi Ivan Bosančić i mogao opovrgnuti neizrečenu tezu kako nije primjereno da ga održava jedan Srbin.
Ovako, kada koncerte održavaju klape i domovini ugodne muzičke skupine, tada je sasvim jasno zašto Rade Šerbedžija nije primjeren, no ponavljam, nije problem taj sa tim Ivanom Bosančićem koji bi da se umili većima i jačima od njega, već je osnovni problem taj što će devedeset posto Hrvata držati kako koncert jednog Srbina u velikom tjednu obilježavanja najveće tragedije ovog naroda ne da nije primjeren, već je i provokacija.
Više nikoga zapravo ovakve vijesti niti ne uznemire. Onih deset posto, u kojih spadam i sam, rezignirano će odmahnuti rukom i nastaviti sa svojim poslom. Kako smo svi ionako vječni taoci Ivana Bosančića i njegovih pretpostavljenih, kako smo svi taoci tog nesretnog rata koji se dogodio prije skoro trideset godina, takva vijest više nas i ne može uznemiriti. Više je uznemirila onih devedeset posto koji će prosipati žuč po društvenim mrežama, veličati narodnog heroja Bosančića i pljuvati Radu Šerbedžiji kako su ga pljuvali i ovih trideset godina. Ne iz čiste i patološke mržnje prema Srbima.
Već iz starog i poznatog Hrvatskog jala koji ne trpi da je netko svjetski poznat i naš, ostao dosljedan i ostao svoj. Rade Šerbedžija imao je sasvim dovoljno karaktera i sasvim dovoljno snage da na ovim prostorima i u ovim olovnim vremenima ostane upravo to. Svoj. To mu Hrvati nravno ne mogu oprostiti, ne zbog toga što je to nuklearna fizika, već zbog toga što je tih devedeset posto Hrvata bilo sve ove godine samo ne svoj ili svoji, kako hoćete. Teško je pogledati sebi u lice. Devedeset posto Hrvata koji su bili u ondašnjoj Partiji devedesetih su masovno prešli u Crkve.
Devedeset posto Hrvata, iako zna da Rade Šerbedžija nije nikome nažao učinio ništa, mrzi Radu Šerbedžiju jer je imao hrabrosti koju oni sami nisu imali. Da istupi iz krda, da se ne svrsta ni u jedno od tri ponuđena krda, i da ostane dosljedan u svojim stavovima. Hrvati kao narod nisu ni bili, a kamo li ostali dosljedni u ničemu, osim u svojoj traumi, i ta činjenica razlog je zašto Rade Šerbedžija nije primjeren da nastupi u svojim Vinkovcima. Čitav društveni i normalni život za Hrvate dakle staje u tom tjednu i Hrvati, barem njih devedeset posto, moraju osvježiti svoju kolektivnu traumu, a u tome im ne pomaže jedan Srbin koji će kao i inače pjevati o ljubavi, izgubljenim djetinjstvima, prolaznosti života i onom najvažnijem. Ljudskom strahu od sebe samih.
Da se moramo bojati sebe samih upravo nam je svojim umjetničkim, ali i privatnim životom pokazao Rade Šerbedžija. Nikada slobodni, nikada svoji, u vječnoj traumi koju će nam jednom godišnje iznova i iznova dijeliti vladajući koji egzistiraju na toj i takvoj traumi i mitologiji, užasan je način života. Bila to osobna ili kolektivna trauma, svaka trauma je jednako opasna ako se ne liječi i ako traje toliko godina. Običan psiholog kazat će vam kako se traume liječe humanizmom, ljubavlju i blagošću, kako se liječe oprostom, a zadnjih godina Rade Šerbedžija bio je upravo to. Ambasador svih tih vrijednosti umotanih u nostalgiju.
Na sličan je način Rade izliječio i svoju privatnu traumu sa gradom Splitom, i svim gadostima kojih se naslušao iz mog grada za vrijeme rata. Rade je posjeo moj Split na Sustipanu u dekice, i Rade je pjevao o ljubavi, starim prijateljstvima i oprostu koji je jedini lijek protiv traume. Zar Vinkovci nisu kao i Split zaslužili takvu vrstu terapije? Zar je na koncu nije zaslužio i grad heroj Vukovar? Da umjesto da mrzimo i do kraja svojih života vjerujemo kako oprosta nema, i kako su svi oni isti, malo promijenimo ploču? Kao što je zadatak liječnika da brinu o zdravlju ljudi, zadatak nas umjetnika je da brinemo za njihovo duhovno zdravlje, rekao je Rade Šerbedžija komentirajući koncert koji su mu otkazali samo zbog toga što je zadatak tih ljudi dijametralno drugačiji.
Njihov zadatak, točnije aparatčika Bosančića, nije da liječi ljude od trauma, već da na tim traumama permanentno radi i na njima egzistira. Kako svojom bijednom egzistencijom, tako i još jadnijom egzistencijom svoje političke stranke koja jedini način opstanka vidi u toj istoj kolektivnoj traumi. Da je bilo tko, tko sluša moju muziku uzeo pušku u ruke i krenuo na Vukovar, mislim da bi sav moj stvaralački život bio besmislen. Rekao je to Milan Mladenović, glasnogovornik svoje generacije koja nije htjela iz Beograda tući svoju generaciju u Vukovaru. Ma koliko ga se užasavali, Rade Šerbedžija svojim je životom i stvaralaštvom nosio istu poruku. Rade Šerbedžija i dalje će biti velik i neponovljiv. Zajedno sa svojim Kolodvorom Rade će nastupati diljem bivše Jugoslavije i raditi ono što mu najbolje ide. Liječiti ljude.
Njihove rane.
A mi ostali, zajedno sa ovih devedeste posto, i dalje ćemo živjeti svoje mizerne živote pune mržnje i pune jala. Teško je pogledati sebi u lice i znati da si mogao biti sličan Radi Šerbedžiji, a da nisi jer se bojiš. Ta trauma veća je i dugoročnija od svih trauma koje su se dogodile zadnjih trideset godina. Kada znaš da si mogao, a nisi. Kada znaš da si trebao, a nisi. Kada znaš da si mogao biti čovjek, slobodan i svoj – a nisi.
I to je zapravo pravi problem koji smo načeli na početku priče. Niti je Rade Srbin, niti smo mi veći Hrvati što mu nećemo dati da pjeva o ljubavi. Rade je samo naš, i Hrvat, i Srbin, a mi smo i dalje nitko i ništa.
Samo ovce u vremenu sa kojima manipuliraju likovi kakav je Ivan Bosančić.
