„Svaki narod ima onakvu vlast kakvu zaslužuje“ slavan je citat Josepha de Maistrea, a ja bih nadodao da svaki narod ima i policiju kakvu zaslužuje. Točnije, policiju koja nije odnarođena, već je itekako integrirana u narod iz kojeg proizlazi. Hrvatski policajci, da budem sasvim precizan, nisu izolirani, niti su odvojeni od svojih obitelji, društva, ulice. Hrvatski policajci koje poznajete ili upoznate prilikom kakve rutinske kontrole obični su momci koje bi drugom prilikom upoznali na svom radnom mjestu ili u lokalnoj kavani.
Ti momci ne razmišljaju drugačije od nas, nemaju drugačije moralne standarde, i što je Hrvatima najvažnije, ne dijele drugačiji svjetonazor. Hrvatski policajci osim po odori koju nose, od nas običnih Hrvata dijele se zapravo samo po prirodi svog posla, koji je na mnoge načine upravo prilagođen nama Hrvatima. Našim običajima, dogmama, svečanostima, i naravno svjetonazoru koji ima čvrste temelje u vjeri, naciji i domoljublju.
Oni jesu profesionalno obučeni da obavljaju svoj posao, ali svakodnevno se možete uvjeriti na načinu kako ga obavljaju, da su taj posao svjesno ili nesvjesno prilagodili nama. Našem načinu života. Stoga ne čudi ono što čitavu Europu danas čudi, jer čitava Europa ne zna da hrvatski policajci koji mlate migrante nisu zapravo policajci. To je mogao biti bilo tko od nas ostalih Hrvata. Kao što ta činjenica neće začuditi nikoga u našoj policiji.
Jer oni znaju, ma koliko se mi pravili da to nije istina, da bi svaki drugi Hrvat, domoljub i navijač, napravio isto, na istom tom mjestu uz rijeku Koranu, jer mu to nalaže prvo odgoj da brani domovinu, a zatim obitelj i ulica. Društvo. Društvo koje ne želi „prljave migrante“ teroriste i mudžahedine koji će sutra, ako nema palice i čvrste desnice, u ime Allaha podmetnuti eksplozivnu napravu pod autobus sa katoličkom djecom. Hrvatski policajci, kao uostalom i moj ai vaša djeca, odgojeni su na Facebooku, Instagramu i društvenim mrežama. Ako mi ne vjerujete ili ne vjerujete u tezu koju sam postavio u pasusima gore, tada malo pogledajte čime se zabavljaju vaša djeca dok dokoličare na svojim mobilnim uređajima.
Velika većina njih, a tu uključujem i svoja dva glupana, čvrsto vjeruju kako rijeku Koranu prelaze isključivo mladi muškarci koje je indoktrinirao ili odgojio kakav vjerski fanatik u Iranu i Siriji. Ta teza nije od jučer, i zgrozi me u pravilnim vremenskim intervalima čak i od starije populacije koju pratim čisto posla radi. Stavite jednom ruku na srce, pa recite istinu i zapitajte se svi koliko ste puta vidjeli te montirane fotografije koje služe isključivo takvoj vrsti propagande, i barem u sebi pomislili – tko pušta te ljude preko rijeka i šumskih staza u našu zemlju?
Što radi naša policija?
A naša policija radi. I naša policija nas čuva. Ministar Božinović će, unatoč svojevrsnom priznanju da su hrvatski policajci na granici mlatili migrante, reći kako hrvatska policija danonoćno štiti naše granice od ilegalnih ulazaka migranata i da smo već godinama suočeni sa migrantskim pritiskom. A što bi tek bilo da se nije radilo o policiji, već o paravojnim formacijama? U oba slučaja stvar je podjednako užasna.
U oba slučaja nema empatije za te nesretne ljude, za trudnice i majke sa malom djecom, nema empatije za te nesretne mladiće koji su pobjegli ili od rata ili od neimaštine, ili što je najluđe, od vjerskih fanatika koji bi da ih indoktriniraju. Nema empatije niti sućuti jer su svi oni koji su protjerani nazad u hladnu Koranu za ovaj narod isti. Pa držao palicu policajac ili pajac, stvar je zapravo jednaka.
Te ljude u ovoj zemlji nitko ne želi. Njihovu sirotinju, njihov strah, i njihovu muku. A kada je ona skrivena u žbunju kraj rijeke Korane, i kada je ne vidimo i ne čujemo za nju, tada smo svi složni da su momci sa fantomkama odlično odradili svoj posao. Posao čišćenja naše nečiste savjesti i paranoje, posao čišćenja naših homofobija i rasizma, posao čišćenja naše nazadnosti koju tako lijepo dijelimo po društvenim mrežama. Pamtite li onaj nakrcani avion iz Kabula? Ja ga nažalost pamtim. Ne po izrazima lica tih nesretnih ljudi koje je prognao tuđi fanatizam, već po komentarima mojih prijatelja, koji su uključivali i dva policajca.
Svi u tom avionu bili su mladi muškarci. Gdje su bile žene?
I tada sam shvatio, kao što danas potpuno shvaćam ravnodušnost ovog naroda i svu tragediju ovog igrokaza koji se servira „šokiranoj“ javnosti jer su nas jebiga u našem čišćenju savjesti preko rijeke Korane uhvatili strani novinari. Da su ti momci pod fantomkama zapravo heroji. Naši dečki. I da tu potvrdu možete dobiti od vaših ukućana, prijatelja, suradnika na poslu ili bakice na placu koja će vam prodati kelj. Da su normalni i da imaju dobre namjere, prešli bi granicu kao i sav drugi normalni svijet, tamo gdje granica postoji.
No što je sa onim granicama koje se ne vide, a koje smo izgleda svi mi skupa kao narod prešli? Sa onim ljudskim, moralnim i kršćanskim ako me već vučete za jezik?
Kako mislimo to protjerati preko rijeke Korane?
*STAVOVI IZNESENI U KOLUMNI OSOBNI SU STAVOVI AUTORA I NE ODRAŽAVAJU STAV RTL.hr-a*
