Dijete moje,
Tvoj dolazak na svijet, činjenicu da ću postati djed, doživio sam s nemalim ushitom ali i sa tolikom zebnjom, jer me sram dijete moje kakav ti svijet ostavljam, ja tvoj djed.
Pamtim lice svog djeda. To lice najljepša je uspomena iz mog djetinjstva. Moj djed bio je armer. Bauštelac. Motao je žicu i armirao svijet kakvog ja znam, a sva je prilika da će to biti i svijet kakvog ćeš ti upoznati. Moja generacija nije znala postići njihove uspjehe. Nije znala sagraditi svijet kakav su oni sagraditi znali i umjeli. Često zastanem pred tim zdanjima koje su oni gradili. Moj djed, a tvoj šukundjed, valjda se to tako zove.
Taj svijet u kojem sam ja došao na svijet bio je svijet kolosa. Kao dijete, kakvo ćeš uskoro biti i ti, vodio me djed da to svojim očima vidim. Grad kakvog danas poznajemo nicao je pred mojim očima u kalvariji kranova, dizalica i čeličnih mreža što su se nadvijale nada mnom. Stari plac na kojem smo ja i moj djed bili svake nedjelje, zamijenio je novi, velebni stadion čudo u svijetu i do dana danas. Zamisli dijete moje moj ponos. Jednog dječaka tvojih godina koji širom otvorenih očiju gleda grad koji se stvara. Koji se gradi. I zamisli dijete svog Hajduka, na kojeg jedva čekam da te odvedem, kako igra ravnopravno sa najboljim momčadima Europe. I kako nas se boje. Strahuju od prepunog Poljuda koji je meni djetetu izgledao kao Koloseum u Rimu.
Moram ti dijete pričati o svom djedu. Da bi shvatio kakav djed
želim biti tebi. Želim te kao što je on umio i znao, uzeti za
ruku i da se nas dva prošetamo gradom. Najljepšim gradom na
svijetu. Jest sine moj. Rodit ćeš se u najljepšem gradu na
svijetu, kojeg ljeti pohode milijuni ljudi da mu se dive. Ali
ujedno i najgorem. Ako te ja i tvoj otac budemo
odgajali.
Pamtim dan kada me moj djed prvi put dočekao pred školom. Bio je
kraj ljeta, i ja sam postao Titov pionir. Čekao me od tada svakog
dana. Bez obzira bila kiša ili sunce. Ako je Hajduk imao trening
na Starom placu, nas dvojica bi prošetali do stare murve. Ako
nije, otišli bi do Kirigina na pačića od marcipana za mene, i
jednu zidarsku pivu za starog bauštelca koji nije smio piti kod
kuće. Baka bi se ljutila, kao što će i tvoja, ali to ćemo već nas
dva riješiti kao djed i unuk. Ja neću govoriti o tvojim
jedinicama, a ti nemoj o mojim pivama. Muškarci smo. To muškarci,
povezalo me sa mojim djedom, a tvojim čukundjedom, na jedan
poseban način. Mene dijete, on je vidio više kao svog prijatelja.
Suborca. Pričao bi mi o danu na gradilištu, a zatim bi otišli
zajedno na utakmicu. Da me jebeš, bio je to pametan čovjek. Jedno
dijete tako izravnati sebi. U svemu. Volio sam tog čovjeka, i još
ga volim mada odavno kako bi rekao Đole ore nebeske njive. Naučio
me svemu, najviše onom najljepšem. Da je čovjek čovjek ako
pošteno zarađuje svoj kruh. Sa svojih deset prstiju. Tako sam
naučio svog sina. I on se zlopati, i često ne razgovara sa mnom
zbog toga, ali se nekako nadam da će jednom shvatiti. Život je
dijete ringišpil. Kao jedna vožnja na njemu. Postoje uvijek oni
koji se „prošvercaju“ i oni koji nemaju kartu. Prošli smo sinko
veliki jad. Devet puta smo bili izbačeni iz naših podstanarskih
stanova, iz šupa i podruma u kojima smo živjeli, devet smo puta
sve što smo imali krcali na kamion, TAM koji ti nikada vidjeti
nećeš. I bolje da je tako. I devet je puta moja baka šutke dizal
sve što je imala na taj kamion, i pamtim joj dijete lice. Bila je
sretna. Jer je dizala na taj kamion ljubav. Mojoj baki, i mom
djedu nisu trebali skupi stanovi, luksuz i sve što ovaj svijet
ima. I njoj i mom djedu trebalo je samo ono što imaju na tom
kamionu. Ja onako smrznut sa Hajdukovom šalom oko vrata, i majka
sa svojim gramofonom i deset ploča od Srebrnih Krila.
Sve češće mislim na njih
Ma koliko bili siromašni dijete moje, bili smo sretni. Što imamo jedni druge. Nedostaju mi strašno svi ti ljudi. Moja ujna, djevojka koja je ušla u taj naš jad sa svojom hipi veštom, i moj ujak sa ogromnom kragnom i jednim motorom kojeg je krpao da je može odvesti na posao. Nedostaju mi, i često kako idem stariji mislim na njih. Koliko su bili sretni kada bi otišli u obično kino. Ili mene oteli mom djedu i odveli na sladoled. Danas kada sve zbrojim, i kada ne krivim nikoga za bilo što, shvaćam tu crtu naše familije koja je ostala i do dana danas. Moj djed ostavio je dijete meni svijet pun mogućnosti. Moj djed nije čekao da svijet na koji ću doći bude svijet mržnje. Svijet fašizma. On je uzeo pušku i stvorio svijet za mene. Svijet u kojem ću odrastati bez da me itko sudi zbog toga što imam krivu boju kože, boju očiju. Moj djed je meni pričao o tome. Zašto je uzeo pušku i pucao u rođenog brata. Ako je svijet na koji ti trebaš doći vrijedan toga, tada ću se za takav svijet i izboriti. I taj svijet, za koji se on izborio, ne da mi je ostavio, nego ga je usput još i izgradio. Da bude moderan i lijep. Nadam se dijete da ću biti dostojan njega.
No razlog zbog kojeg ti pišem ovo pismo je sram.
Sram me dijete kakav svijet ti ostavljam. Moja generacija nije bila dostojna one prije nas. Bili smo komodni, bili smo pohlepni, nije nas bilo briga za ništa. Svijet u kojem smo živjeli bio je svijet konzumerizma. I mi smo ga živjeli. Kada smo htjeli još više blještavila, šljokica i šarenih perli, zaratili smo sa susjedima. Da imamo više perja koje ćemo kupovati, ispraznosti i šarenila. U međuvremenu je u tom pomodarstvu naš svijet patio. Posjekli smo šume, zatrovali vode, a najgori među nama zaboravili su što zapravo život znači. Taj kratki ringišpil na kojem jesmo, pa na koji stavimo našu djecu. I taj svijet smo zatrovali. Ti ćeš se dijete roditi u svijetu u kojem će voda biti luksuz, klima potreba, a lijekovi hrana. Ti ćeš dijete odrastati u svijetu virusa, maski i zabrana. Ti ćeš dijete moje samo na slikama vidjeti divlje životinje, šume u praskozorja i ono što je najgore, Hajduka kako igra Ligu prvaka.
No to ti neće uskratiti moju ljubav.
Zajedno ćemo mi to već nekako proći. Ja i ti ruku pod ruku, dva ravnopravna i mudra, dva koja imaju konspirativni dogovor. Da jedan ne priča o količini pačiča iz Kirigina, i drugi o zidarskim pivama koje su se popile iza utakmice Hajduka. Znam da će tvoja baka vrtjeti glavom, kao što znam da ćemo zajedno na utakmici komentirati igru Hajduka. Ja i ti, kao dva najveća stručnjaka u tom području. I nadam se da ćeš mi jednom oprostiti. Za svijet koji ti ostavljam. Da se mene pitalo bio bi to ljepši svijet. I pošteniji. Ljudi bi još bili armeri i konobari. I sve što imaju stavljali bi na jedan kamion.
Nadam se da ćeš i ti jednom imati isti.
S toliko malo materijalnih stvari, ali s toliko ljubavi na njemu.
