Dok se penjemo cestom do njihove kuće, shvatim da će uskoro biti godinu dana otkako sam se prvi put susrela s njima. U tom su razdoblju bile uplašene i umorne od svega što im se dogodilo. Umorne od rata koji je počeo 24. veljače 2022. godine te traje još i danas. No, nisu više iste kao onog dana.
Rat i dalje bjesni u njihovoj zemlji, a one su i dalje tu. Od tada pa do sada, njihov se život totalno promijenio – našle su posao, društvo, naučile hrvatski, a neke od njih u međuvremenu su upisale i autoškolu. Svašta se, doista, promijenilo u manje od godinu dana…
Integracija u društvo
Jedan od razloga zašto obožavam svoj posao jest taj da, radeći priče i reportaže, uvijek upoznaš neke nove ljude i čuješ njihove priče. Na jedan takav zadatak otišla sam sredinom ožujka prošle godine, kada su u mjesto Druškovec koje se nalazi u Varaždinskoj županiji došle izbjeglice iz Ukrajine. Njih jedanaestero autobusima su dovezli do župne kuće, gdje i dandanas žive i borave te čekaju da rat stane kako bi se vratili u svoju zemlju. U međuvremenu su neki otišli, a neki novi došli pa ih je u Druškovcu sada ukupno 10. Oni koji su ostali, navikli su se i prilagodili na život u Hrvatskoj. Odnosno, kako se to kaže, integrirali su se u društvo.
Teret na duši
Dok se penjemo stepenicama župne kuće, s osmijehom na licu dočekuje nas Tetiana koja nas uvodi u dnevnu sobu. Tu nas već, nasmijana od uha do uha, dočekuje Inna. Prilazi mi, pozdravlja me i grli, a ja primjećujem jednu veliku promjenu na njoj…
Inna je mama dvojice dječaka koji su skupa s njom došli u Hrvatsku. Yegor ima osam godina te pohađa osnovnu školu u Druškovcu, dok 15-godišnji Kiril pohađa ukrajinsku online nastavu. Kada sam upoznala Innu, ona je kao i svaka brižna majka bila uplašena, tiha i povučena. Nova zemlja koju ne poznaju, neznanje što im donosi budućnost… sve je to tada bio veliki teret na njezinoj duši.
Nakon godinu dana, situacija je sada ipak drugačija. Inna više nije povučena. Nasmijana je, otvorena i puno mirnija nego tada. U međuvremenu se njoj i dečkima u Druškovcu pridružila i njezina mama, što je također pridonijelo tome da ova 40-godišnjakinja pronađe neki svoj unutarnji mir.
Dok čekamo ostatak ekipe da nam se pridruži, Inna nas nudi kavom i ukrajinskim čajem. Vrijeme kratimo ćaskanjem, a ona priča kako je djeci u školi, kako je na poslu, ali i da je krenula s tečajem hrvatskog kako bi još bolje naučila jezik. Priča mi kako je na poslu sve dobro, ali bez obzira na dobar život u Hrvatskoj, i ona kao i cijeli svijet čeka da rat završi. "Želimo se vratiti doma“, iskrena je.
Upisala autoškolu
Za stolom nam se uskoro pridružuje Tetiana, a nekoliko minuta kasnije i Svetlana, koja je taman završila sa satom vožnje u autoškoli. "Ono što nisam napravila u Ukrajini, sada radim tu“, kaže kroz smijeh. Propise i prvu pomoć već je riješila, a ostalo joj je malo više od polovice vožnje. Gužva je u autoškoli, veli, pa ne vozi toliko često koliko bi htjela.
Jedan od razloga zbog kojeg je upisala autoškolu je veća mobilnost. Naime, Druškovec je malo mjesto, i ako primjerice morate u veću kupnju ili kod zubara ili nešto drugo obaviti, morate do obližnjeg Ivanca ili do Varaždina. A doći do tamo nije baš najjednostavnija stvar, jer su autobusne linije jako rijetke, što je generalno problem svuda u Hrvatskoj u takvim manjim mjestima.
"Kada trebamo s djecom ići nekamo, malo je problem. Djeci je nekada dosadno ovdje pa žele otići malo se zabaviti, nešto vidjeti, pojesti nešto u McDonald's ili na bazen", pojašnjava Tetiana. Do autobusne stanice trebaju pješačiti neka tri kilometra, a onda ako slučajno zakasne na autobus, idući se čeka i po nekoliko sati.
"Kiril je jučer imao pregled kod stomatologa, i zakasnio je na autobus. Nakon toga je morao čekati tri sata novi autobus", kaže Inna.
Gripa ih prikovala za krevet
Iako sve što treba Tetiana većinom obavlja biciklom, i ona kaže da planira ići u autoškolu, iako će nakon toga biti malo problem nabaviti automobil. No bez obzira na to, cure su ustrajne te ne odustaju od ideje da polože i nauče voziti.
Ove zime imali su jedan problem. Naime, svi su bili bolesni i imali su gripu. "Ja prva, a onda svi iza mene", kaže Svetlana. Inna joj kroz smijeh dobacuje da ih je ona sve zarazila, a Svetlana joj nakon toga jednako kroz smijeh odgovara da još treba utvrditi je li gripu donijela ona ili djeca iz škole. Srećom, i to je sada iza njih, no u tom periodu kada su bili bolesni, dugo ih nitko nije posjetio.
Osim djece, i one su stekle dosta prijatelja s kojima se druže kada ne rade, pa mi tako Svetlana prepričava kako joj je bilo na jednom druženju gdje je bilo plesa i pjesme. Iako, s plesom je, priznaje, imala malo problema. "Bilo je lijepo, plesali smo. Ja još ne znam plesati vaš ples dva-dva. Kod nas se ne pleše tako, mi plešemo na energičnu glazbu, a ruke i noge kod nas idu kako želimo. A tu po pravilima", kaže kroz smijeh.
Dojmovi su se slegli
Svaki put sam se u našim razgovorima trudila da ih što manje ispitujem o ratu. Znajući da je to za njih bolna i teška tema, nisam željela rovariti po tome. No, nakon godinu dana, dojmovi su se slegli pa su i one spremnije više govoriti o svemu što se zbiva u njihovoj zemlji.
"Jeste li se čuli sa svojima kada je bila godišnjica?“, pitam ih.
"Ja nažalost ne“, kaže Svetlana, koja je inače iz Luganska. "Moj grad je pod ruskim vlastima i tamo nema interneta uopće“, dodaje. Sa sestrom se čula nedavno kada je išla u drugi grad gdje ima interneta. "Nazvala me pa smo malo popričale. Bila sam na poslu tada, no na kratko sam izašla da se čujemo. Svi su živi i dobro, no život nije dobar", kaže ova Ukrajinka.
Dodaje da je tamo već u optjecaju ruski novac te su plaće i penzije u rubljima. Često u tim okupiranim dijelovima Ukrajine nema niti grijanja pa mi tako prepričava da jedna njezina prijateljica koja ima stan u starom dijelu grada, ima u stanu struje i vode, ali nema grijanja.
"Ljudi žive kako mogu sada, čekaju što će biti dalje“, kaže Svetlana.
Inna dodaje da je puno ljudi iz ostalih dijelova Ukrajine otišlo u Kijev jer su mislili da je tamo mirnije, no svejedno niti to nije baš najbolja opcija.
"Opasno može biti svejedno. U Ukrajini je opasno“, nadovezuje se na nju Tetiana.
'Svi su umorni'
"A što kažu vaši u Ukrajini, kad bi rat mogao završiti?“, pitam ih.
"To nitko ne zna. Ranije su rekli na proljeće, a sad nitko ništa ne kaže. Nema prognoza. Na proljeće ne može završiti, sad je proljeće", kaže Tetiana. Cure dodaju da se govorilo o okončanju sukoba na jesen, no nekako su i prema tome skeptične. Rata je već svima dosta, a puno ljudi, većinom žena čiji su muževi ostali u Ukrajini, vraća se natrag u zemlju.
"Puno se ljudi vraća u Ukrajinu, iz cijelog svijeta. Svi su umorni. I Europa je umorna od Ukrajine. I ljudima je teško", kaže Inna, dodajući da svima nedostaje Ukrajina i život na kakav su navikli tamo.
"Ljudi u Ukrajini navikli su na rat. Kada se oglasi uzbuna, oni su vani, djeca se igraju vani. Ja to ne bih mogla“, dodaje.
Na nju se nadoveže Tetiana koja se prisjeća svojih iskustava kada je bila u Ukrajini. "Oglasi se uzbuna, a ljudi su mirni. Nitko ne bi išao u sklonište, samo djeca i ja. Nitko nije reagirao. No to je opasno“, kaže.
"Čitamo u novinama da su poginula djeca, a ja uvijek pomislim što uopće djeca rade u Ukrajini kada je tamo rat? Ne mogu djeca živjeti u Ukrajini jer je tamo rat", kaže, dodavši da ne misle svi tako.
Upravo zbog toga što smatraju da je u njihovoj zemlji trenutno opasno su i došle u Hrvatsku sa svojom djecom. I koliko im je god teško i sve im nedostaje, dok se situacija ne smiri, iz Hrvatske ne idu.
"Ljudima je najteže zbog jezika, ali i nedostaje im dom, kuća, obitelj, ljudi, život na koji su navikli. Djeci je dobro, ali isto se žele vratiti. Fale im prijatelji", kaže Inna.
Zelena karta
"Vidi je, produžila sam svoju zelenu kartu na još godinu dana!", ponosno mi kaže Svetlana, pokazujući ovaj dokument. Svi su, dodaju cure, produžili svoje papire na još godinu dana boravka u Hrvatskoj. Završavamo razgovor, izgrlila sam se sa curama i krećemo dalje. One su popodne morale na posao, a nas je čekalo još malo posla.
Kada sam prvi put dolazila do njih, nisam mislila da ćemo se opet nakon toga vidjeti. Svi smo mislili da će rat brzo prestati i da će se one vratiti u Ukrajinu...i evo me sada, pišem već treću reportažu o hrabrim ženama koje su, štiteći svoje najmilije, pobjegle od ratnog vihora.
Kada će se vratiti u Ukrajinu? Pojma nemam. To ne zna nitko. No znam da će mi kada odu, beskrajno nedostajati. Falit će mi njihove priče, dojmovi, falit će mi da se svaki put iznenadim kako sve bolje pričaju hrvatski. Uklopile su se u naše društvo, hrabro su koračale preko svih prepreka koje su ih snašle na putu.
No bez obzira koliko će mi nedostajati, voljela bih da odu čim prije, kao što to i one žele. Jer kad odu, to će značiti da je rat prestao, da se vraćaju tamo gdje najviše vole biti i da će se njihova djeca, ali i one, ponovo sresti sa svojim prijateljima i najmilijima. I koliko god će nam svima nedostajati, bit ćemo sretni radi njih, jer znamo da su njihove jedine želje sada da rat stane i da se vrate u svoju domovinu svojim životima kakve su imali do prije 24. veljače 2022.
Jer znate kako se kaže... svugdje je lijepo, ali doma je najljepše.
