Zadnji trzaji ljetnog sunca griju me dok koračam prema ogromnoj zgradi smještenoj u poslovnoj zoni. Pred ulazom me čeka Anita, pričat ću vam o njoj kasnije. Pozdravljam je i ulazim s njom u veliku zgradu. To je zgrada njemačke tvrtke HEW čija je djelatnost proizvodnja elektromotora, generatora i transformatora, a koja se u Hrvatskoj nalazi od 1995. godine. Tvrtka ima 175 zaposlenih i nalazi se u Ivancu.
Zašto sam uopće ovdje? Pa jer se upravo ovdje nalazim s glavnim aktericama naše priče, Ukrajinkama koje su iz svoje zemlje zbog rata izbjegle u Hrvatsku i nastanile se u mjestu Druškovec u Varaždinskoj županiji. Tu su pronašle svoj mir i svoj novi dom. Uostalom, možda ih se i sjećate jer smo već pisali o njima…
***
Prošlo je šest mjeseci od našeg susreta. I puno se toga od tada promijenilo: od izbjeglica koje su pobjegle iz ratnog vihora, od uplašenih i preplašenih žena koje su došle u potpuno nepoznati svijet ne znajući što ih čeka, postale su dio društva u koji su se posve uklopile. Možda najvažnija stvar u cijeloj priči je da su pronašle posao – i to baš u toj tvrtki HEW koju sam tog četvrtka posjetila.
"Znam da ste radili reportažu o njima, dođite sada ponovo napraviti da vidite kako su se udomaćile kod nas", napisala mi je pred neko vrijeme Anita. U kratkim mi je crtama opisala da su se cure jako dobro uklopile i snašle te da rade u Ivancu, pa smo brzo dogovorile ponovni susret kako bih se i sama uvjerila da su naše nove sugrađanke dobro.
Ulazim u ogromnu zgradu, a Anita me usput upoznaje s Nenadom, šefom proizvodnje. Nakon toga svi zajedno ulazimo u veliku halu gdje se nalazi proizvodnja.
"Tu su njih tri, a dolje je četvrta", kaže mi Anita.
Masa nepoznatih ljudi oko mene jako dobro zna zašto sam ovdje. Koračamo po hali, kad odjednom ugledam poznato lice - Raja ustaje sa svojeg radnog mjesta te me pozdravlja uz široki, iskreni osmijeh. Sva je nasmijana i divna, a odmah primjećujem da je puno opuštenija i mirnija nego kada smo se upoznale.
Malo dalje od nje je njezina sestra Ina. I ona je, baš kao i Raja, drugačija – mirnija, opuštenija. Smije se, pozdravlja me. Ta promjena koja se dogodila u pola godine možda se najbolje vidi upravo na Ini. Prije šest mjeseci bila je jako tiha, povučena, zabrinuta i uplašena. U Druškovec je došla sa svojom dvojicom sinova, osmogodišnjim Jegorom i petnaestogodišnjim Kirilom. Danas pak je Ina potpuno druga osoba – smije se, razgovara, priča mi o svojim sinovima.
U HEW-u radi i Tetiana koja je sa svoje dvije kćeri u Hrvatsku stigla nešto kasnije pa je tek sada upoznajem. Simpatična crnka širokog osmijeha pruža mi ruku i upoznaje se sa mnom, dok mi Anita pojašnjava da su ona i Ina kume.
Dok se pozdravljam s njih tri, iza sebe čujem dobro poznati glas, a našem malom kružoku pridružuje se i Svetlana. Ova hrabra 44-godišnja medicinska sestra u Hrvatsku je stigla s kćeri i nećakinjom, a s njima je došao i psić Goša. I Svetlana je drugačija; ima novu frizuru, opuštenija je i super komunicira na hrvatskom. Jedno se kod nje ipak nije promijenilo – i dalje je jednako hrabra te unatoč svim nedaćama koje su je snašle, ostala je snažna žena. Čovjek ima osjećaj da se ta žena, koja se u Lugansku odakle dolazi nagledala svakakvih strahota, naprosto ne boji ničega...
"Kako mi je drago da te vidim", govori mi Svetlana dok me vodi prema svom radnom mjestu te mi objašnjava gdje radi.
I meni je drago da je vidim. Ne mogu vam opisati koliko sreće i zadovoljstva se u tom trenutku u meni nakupilo. Istinske sreće, jer sam se i sama uvjerila i vidjela da su naše nove sugrađanke puno bolje nego onog dana kad sam ih upoznala…
Svetlana na svom radnom mjestu
***
Naš prvi susret bio je jako emotivan. S jedne strane bile su one, preplašene u novom svijetu, novoj zemlji, zabrinute za sve ono što su ostavile iza sebe, a s druge strane ja koja sam im morala postavljati pitanja. Neka pitanja bilo je tada prokleto teško postaviti - svi oni na rubu, fali samo mala iskra da se raspadnu od boli i tuge, a ja ih moram pitati kakvo je stanje u Ukrajini i kakav im je bio put do Hrvatske.
"Ajme što je meni ovo trebalo? Pa ja mučim ove ljude...", pomislila sam tada u sebi. Bit ću vam iskrena - bilo je preteško. Imala sam osjećaj da ih svakim svojim pitanjem nanosim dodatnu bol, da ih gazim tamo gdje najviše boli i da tim nesretnim ljudima bacam sol na ranu. Emocije su tada bile velike, a rat je za sve nas - i njih koje su došle, i nas koji smo ih primili - u tim trenucima bio bolna i teška tema.
S vremenom, naša se perspektiva o svemu promijenila, no ne i njihova. Njima je, iako to vješto prikrivaju osmijehom, rat i dalje teška i bolna tema, priznale su mi. "Imamo osmijeh na licu, no nitko ne zna što nam je na srcu i u glavi. Mi svejedno mislimo o svojoj obitelji koja je tamo ostala, na naše kuće i na Ukrajinu", kaže mi Svetlana.
"Šaljemo novac doma svojima, čitamo što se događa. Teško nam je kada to čitamo. Iako mi sada mirno živimo te smo sretni radi sebe, boli nas za ljude koji su ostali u Ukrajini", dodaje Raja.
Sve te traume i eksplozije i danas su prisutne u njihovim glavama, negdje duboko u podsvijesti. "U podsvijesti su nam ostali svi glasni zvukovi. Kada nešto padne na pod i glasno se čuje, ja se i dalje trznem. Sve je to u glavama ostalo", kaže.
Dok sjedimo u kantini i razgovaramo o njihovu životu, u više navrata ističu kako su sretne i zadovoljne jer imaju posao. "Kada smo došle na posao, prvo nam je bilo malo strašno i stresno. Poslije smo se navikle, puno su nam pomogli kolege koji su jako dobri prema nama. Sada je sve dobro, sviđa mi se posao i drago mi je što sam ovdje", iskrena je Svetlana. Posao, samo u drugoj firmi, pronašle su i njezina kći Vlada i nećakinja Olga, koje su također jako zadovoljne svojom radnom okolinom.
"Sretne smo što imamo posao i svoj novac. Možemo sami kupiti hranu i odjeću i sve", kaže Raja. Ona i Ina imaju i dodatnog razloga za biti mirnije i opuštenije, a razlog tome je što je u Druškovec u lipnju stigla i njihova majka. Mama sjajno kuha, a Anita mi otkriva da je glavna za kuhanje poznatog jela boršč.
Raya na svom radnom mjestu
"Posadile smo proljetos u mom vrtu svega, nisam znala kakva će biti situacija. Sve je izraslo, sad ima svega. Ali cikla je glavna, to se najviše jede", kaže Anita kroz smijeh, dodajući da su njezinim prijateljicama brojni dobri ljudi pomagali kada su tek došle i prije nego što su se snašle. Donosili bi im svega, i ničega im nije nedostajalo...
***
S Innom su u Hrvatsku stigla i njezina dvojica sinova, a ponosna mama priča mi kako su dečki super. Nekada, priznaje, je malo i naporno, jer Jegor pohađa dvije škole – treći razred osnovne u Druškovcu, ali i online nastavu koju imaju iz Ukrajine. Dodaje da je Jegor jako dobro savladao jezik, ima društvo i prijatelje i super se snašao. Ne čudi me to, jer ako je nešto prije šest mjeseci davalo signale da će sve biti u redu, to je bio Jegor. Njegove su oči u toj sumornoj i pomalo tmurnoj atmosferi jedine sjale pozitivom i srećom... i kao da su govorile "Hej, ne brinite, sve će biti u redu...". I stariji sin Kiril, koji inače prekrasno slika i svira violinu, također je zaokupljen obrazovanjem, odnosno i on pohađa online ukrajinsku nastavu.
Inna na svom radnom mjestu
Jegoru u razredu društvo pravi Tetianina mlađa kći, dok njezina starija 12-godišnjakinja pohađa više razrede. I njezine cure su se jako dobro snašle, jedino za stariju kaže da joj je malo teže pratiti nastavu radi hrvatskog, odnosno radi više predmeta i informacija koje se uče u višim razredima. No bez obzira na to, super im je u školi. Mlađima se jako sviđa učiteljica, što je, ističu mame, jako dobro jer djeca automatski sve prepreke lakše savladavaju.
***
Kada nisu na poslu, naše Ukrajinke vrijeme krate raznim aktivnostima i hobijima. Kuhaju, spremaju, a rado odlaze i na Ivanščicu. Svetlana priča kako je do sada na vrhu bila čak tri puta te da planira i dalje nastaviti s ovom rekreacijom. "Bila sam tri puta na Ivanščici. Prvi put s kolegom s posla i njegovom obitelji, išle su i kći i nećakinja", kaže Svetlana, dodajući da je bilo jako teško penjati se na vrh prvi puta.
"Dolje je bilo puno lakše", dodaje kroz smijeh.
Drugi i treći put na Ivanščicu su išle su same, a plan joj je na našu goru planinariti svake nedjelje jer želi vidjeti kako jesen mijenja prirodu.
Dok Svetlana planinari, Tetiana biciklira na svom biciklu koji je uspjela dovesti iz Ukrajine. "Ona se u Ukrajini bavila biciklizmom. Ima malo jači bicikl, ne kao mi ove naše 'koturače'", objašnjava mi Anita. S biciklom često Tetiana ode i do Varaždina, a do sada je obišla sve u radijusu od stotinjak kilometara. "Ali želim i više", kaže mi.
Tetiana na svom radnom mjestu
Svetlana ima i još jednu svakodnevnu "zanimaciju"; s njom je iz Ukrajine došao i četveronožni njuškavac Goša, simpatičan psić koji se u potpunosti udomaćio kod nas.
"Kako je Goša", pitam je.
"Goša jako voli motore i bicikle, trči za njima i laje. U ulici ga svi znaju, više ga ne doživljavaju", odgovara kroz smijeh.
"Cijeli dan je u dvorištu, hoda okolo. Baš sam ga jučer kupala jer je bio prljav poslije kiše. Bio je s nama i na moru u Rijeci, kupao se i svidjelo mu se", dodaje.
I na Goši su se prije šest mjeseci vidjele traume koje je proživio. Preplašen, drhtao je kao prut, no kada je shvatio da je atmosfera prijateljska, brzo se umirio i smjestio u krilo, tražeći pažnje, ljubavi i maženja.
Tvrtka HEW u Ivancu
***
"Čujete li se sa svojima?", pitam ih, no ovog puta s puno manjim grčem u želucu nego prošli puta.
"Ja ne. Moj brat se nalazi na području koje je pod ruskom okupacijom i više od tri mjeseca nema signala i kontakta. Ne znam kako je. Susjeda mi je rekla da piju kišnicu. Nema hrane, nema plina niti struje, niti posla", kaže Svetlana. Inače, prije nego je izbjegla iz Ukrajine, Svetlana je živjela u Luganskoj oblasti, a tamo je od samog početka bilo najteže.
"Naša majka je u lipnju došla kod nas, očuh je i dalje u Ukrajini. Okupirano je blizu nas, 60 kilometara od našeg grada. Malo je teško jer Ukrajinci oslobađaju zemlju, a Rusi se povlače i uništavaju infrastrukturu. Kroz grad svakodnevno lete bombe", nadovezuje se Raja na moje pitanje. Prije nego je došla u Hrvatsku, živjela je u Mikolajivskoj oblasti. Ina pak je sa svojom obitelji živjela baš u gradu Mikolajivu.
Iz Mikolajivske oblasti je i Tetiana, gdje su joj ostali roditelji. "Tamo je opasno, no roditelji ne žele napustiti dom", kaže mi, dodajući da se čuje s njima.
Detalj iz proizvodnje u tvornici HEW
***
Unatoč svemu što su prošle, Raja, Ina, Tetiana i Svetlana na sve gledaju pozitivno. I nevjerojatno su zahvalne svima i na svemu što se za njih napravilo, pa kada razgovarate s njima, svako malo ćete čuti riječ "hvala". "Hvala, hvala, hvala,...", valjda su bezbroj puta za vrijeme našeg razgovora ponovile hvala.
Divno ih je bilo vidjeti sretne i nasmijane, a najviše mi je bilo drago zbog činjenice da su se uspjele snaći u novoj sredini. U tom snalaženju i dalje im nesebično pomaže Anita, njihov dobri duh i vjerna prijateljica koja ih ne ostavlja same. Anita je tu kada treba riješiti doktora, zubara, Anita je ta koja je u HEW-u curama pronašla posao te ih svakodnevno vozi na posao. Ako je Anita u suprotnoj smijeni, za prijevoz je zadužen njezin sin Emanuel. Ta žena pobrinula se da našim Ukrajinkama ništa ne nedostaje i ona je, usudit ću se napisati, možda i najveći heroj cijele ove priče.
Hodam prema autu, ispunjena srećom i zadovoljstvom. I ja sam mirnija nakon našeg novog susreta, nakon što sam se uvjerila da su naše nove sugrađanke dobro i da im ništa ne fali. Dok u mislima prebirem po dojmovima i emocijama, razmišljam o Aniti koja je toliko nesebično dala dio sebe i svog života da pomogne ženama koje je život bacio u nepoznato. U ovom tužnom, ponekad i zločestom svijetu, gdje se posebice mi novinari nagledamo svega i svačega, Anita je dokaz da još uvijek ima dobrote u ljudima. Ona sa svojim primjerom vraća vjeru u ljude...
***
"Napiši molim te, velika hvala našem direktoru (op.a. Milan Rivić), hvala našoj prijateljici (op.a. Anita Bunić-Črepinko), našem šefu smijene Ninu (op.a. Nino Željezić), on isto puno brine za nas. I hvala Nenu (op.a. Nenad Bregović), i on nam pomaže puno. I hvala prijateljima i kolegama, i svima koji su nam pomogli…", nabraja Svetlana dok se pozdravljamo.
"Zamisli da nisu došle u Hrvatsku... da nisu uspjele na vrijeme pobjeći od tamo", razmišljam na putu prema Zagrebu. Unatoč cijeloj plejadi emocija koje me šibaju, nakon našeg susreta ponovo osjećam neopisivu sreću i radost - sreću, jer su na sigurnom, a radost jer su se snašle u našoj maloj sredini, jer su ih ljudi jako dobro prihvatili i pomogli im da budu dio naše zajednice.
Naučile su jezik i potpuno se uklopile u društvo i običaje. Rade, imaju prijatelje, imaju krov nad glavom, imaju svoj novac. Na sigurnom su i sretne su, i to je zapravo najvažnije od svega. Osjećam knedlu u grlu...malo mi fali da se rasplačem. Pitate se zašto? Od sreće... jer je tužna priča otprije šest mjeseci zahvaljujući dobrim ljudima sada jedna sretna priča. Pitate se kako znam i zašto sam toliko sigurna u to? To se vidi na njima i to potvrđuju njihovi zarazni i široki osmijesi koje ne skidaju s lica, baš kao što svoj prije šest mjeseci nije skidao Jegor.
