Vozimo se automobilom po uzbrdici. Znam tu cestu, stotinu puta sam kao dijete, pa i kasnije prošla njome. Druškovec je uvijek bio poznato selo u našim krajevima. Tu se, naime, održava veliko proštenje povodom blagdana svetog Roka. Kultne su to fešte znale biti, uz glazbu, šatore, pečenja i druženje. Tik do divne kapelice koju pamtim još kao dijete, smješten je župni dvor, koji se kod nas naziva "farof". Farof je naše konačno odredište koje smo došli posjetiti, a tu su od prošlog utorka smještene izbjeglice iz Ukrajine, ljudi koji su pobjegli od ratnih strahota te u malom mjestu koje se nalazi u općini Maruševec u Varaždinskoj županiji, pronašli svoje utočište, svoju sigurnu luku gdje ne padaju granate, gdje nema zračnih uzbuna i gdje trupla ne leže po ulicama.
Tu se sastajemo s jedanaestero ljudi koji su traumatizirani pobjegli od ratnog vihora, od strašne krvave agresije kojoj je Ukrajina izložena već 27 dana. Oni su Svetlana (44), Vlada (20), Olga (20), Raja (30), Bohdan (11), Nataliia (39), Oleksij (64), Valentina (60), Inna (40), Jegor (8) i Kiril (15), a za Net.hr ispričali su zašto su otišli iz Ukrajine, koliko su putovali te kako su se snašli u našim krajevima.
***
Kod farofa se već skupilo nešto ljudi; novinari, civilna zaštita, ljudi iz općine…
"Jesi znala naći put?", pita me Mario kroz osmijeh dok mi daje ruku.
"Uh… nisam bila ovdje od…"
"Od svetog Roka", završava mi rečenicu.
"Da", nasmijem se.
Mario Klapša je načelnik Općine Maruševec. Načelničku funkciju preuzeo je prošle godine na lokalnim izborima, a prije toga, obnašao je funkciju zamjenika načelnika. Telefonom smo razgovarali nekoliko dana prije našeg posjeta, gdje mi je ispričao sve detalje o njihovim novim mještanima. Kraj svih obaveza koje ima, Mario je u priču itekako involviran. Pomaže od prvog dana koliko god može, u stalnom je kontaktu sa župnikom, ali i sa svim ostalim službama koje su uključene u priču.
Dok se pozdravljam s Marijem, iz farofa izlazi dobro mi poznato lice velečasnog Krunoslava Milovca. Velečasnog Krunu znam oduvijek jer smo iz istog mjesta. Župu svetog Jurja u Maruševcu, a pod koju spada i Druškovec, preuzeo je od starog župnika, a posao koji je napravio do sada je zaista impresivan. Brine o crkvama (a jedna mu je dosta stradala i u petrinjskom potresu), aktivni je član svoje zajednice, a župljani ga obožavaju. Pristupačan je apsolutno svima, sjajno je organiziran, a lavovski posao napravio je i u ovoj priči oko dolaska 11 državljana Ukrajine u njegovu župu.
Velečasni Krunoslav Milovec
Preko njega sam i doznala za dolazak Ukrajinaca u Druškovec, nakon što je na Facebooku objavio informaciju o tome. Facebook je ovom svećeniku inače jedan od ključnih alata za sve što se događa u njegovoj zajednici. Sjajan je to pristup zapravo, posebice prema mlađim generacije koje puno vremena provode upravo na društvenim mrežama. Srdačno se pozdravljamo, a nakon toga uvodi nas u farof.
Na putu prema gornjim prostorijama, izmjenjujemo nekoliko riječi. "Znate kako su ti ljudi skromni… to vam ne mogu opisati. Pitao sam ih što im treba, ništa im ne treba kažu", priča mi ovaj svećenik dok se penjemo stepenicama do prostorije gdje nas čekaju naši ukrajinski prijatelji. Znaju da dolaze novinari, obaviješteni su. Sjede za stolom i strpljivo čekaju. U jednom trenutku, u prostoriji nastaje gužva. Povlačim se u hodnik, i čekam da kolege s televizije odrade svoj dio posla.
U hodniku stoji i gospodin iz civilne zaštite. Ćaskamo dok čekamo, a on priča kako svaki dan dolazi sve više ljudi. Zagreb je pun, veli, a u prihvatnom centru u Varaždinu svakodnevno bude pedesetak izbjeglica. Varaždinske Toplice su pune, pa se sada popunjavaju ostali kapaciteti. Cijelu ovu priču, jer Druškovec nije jedino mjesto gdje su izbjeglice smještene, zajedničkim snagama "hendlaju" biskupijski Caritas i Građanska inicijativa "Kad se male ruke slože", koju vodi Irina Helga Breskvar. I sve ostale institucije koje su potrebne uključuju se u priču i pomažu koliko god mogu – Područni ured civilne zaštite Varaždin, župe u kojima su smještene izbjeglice, općine i gradovi u kojima se nalaze župe.
Irina Helga Breskvar
"Teško je to", kaže gospodin iz civilne zaštite. "Mi koji smo bili u ratu znamo kako je to", dodaje. Iza zatvorenih vrata, čuje se cvilež psa. Javlja se, želi van među ljude. Netko od ljudi koji se nalaze sa mnom u hodniku potvrđuje moju sumnju, da je iz Ukrajine stigao i psić. U prostoriji je i dalje gužva. Za stolom uočavam djevojku mladolikog lica, koja mi izgleda kao djevojčica. Sjedi i gleda u stol, u prazno. Pogled joj je odsutan, a misli vjerojatno negdje tisućama kilometara daleko od Druškovca. Kasnije doznajem da je njezino ime Vlada, da ima 20 godina, a u Druškovcu se nalazi s majkom i sestričnom.
"Koliko ima djece", upitam.
"Dvoje, ići će u školu", kaže gospodin iz civilne.
"Oni su tako skromni, znate… Malome sam danas donio loptu. Obećao sam mu zadnju puta, nek' je nabija okolo. Nisam mogao doći bez lopte", govori.
Malac o kojem priča je osmogodišnji dječak Jegor, najmlađi od svih Ukrajinaca koji su stigli u Druškovec. U ponedjeljak je krenuo u školu koja se nalazi u Druškovcu. Jegor se već i prije odlaska u školu susreo sa svojim budućim razrednim kolegama i raduje se, kao i svako dijete, što je pred njim neka nova avantura. Gužva se raščistila pa ulazim u prostoriju. Sjedam na dvosjed i tražim svoju teku u torbi. Jegor, koji inače obožava sportove i igrati se s loptom, hoda po prostoriji. Kao sunce je, jer gdje god da bude, svojim zaraznim osmijehom unosi vedrinu. Prolazi kraj mene, pogleda me i nasmije se. Okice mu se zacakle i u njima, prvi put u toj prostoriji punoj ljudi koji su još uvijek istraumatizirani od svega što im se dogodilo, vidim radost. Iza njegova iskrenog osmijeha vidim nadu… i neki bolji svijet.
***
Nakon dvadesetak minuta, na farofu je puno mirnije, a ja se konačno primičem stolu kako bih čula njihovu priču. Sa sobom nosim vrećicu s društvenim igrama i slatkišima za djecu, a oni mi kažu da vrećicu dam dječaku zaraznog osmijeha. Jegor uzima vrećicu od mene, a za zahvalu dobivam još jedan osmijeh, koji se u tom trenutku proširio cijelom prostorijom.
Dok se pripremam za razgovor, čujem kako dogovaraju s velečasnim Krunom da im nedjeljom otvori crkvu kako bi se u njoj mogli pomoliti. Sjedam u sredinu. S moje desne strane je velečasni Kruno, a s moje lijeve strane Irina, "mastermind" i glavni operativac cijele priče, žena nevjerojatne fizičke i psihičke snage koja danima obilazi terene, smještava ljude te brine da im ničeg ne nedostaje. Svi je zovu za sve, mobitel joj ne prestaje zvoniti, a ona probleme i prepreke rješava nevjerojatnom lakoćom.
Palim snimač i stavljam ga pred sebe. Ispred mene sjede tri žene, koje su spremne progovoriti o svemu što im se dogodilo. Vlada, 20-godišnjakinja koju sam već ranije spazila, njezina majka Svetlana te Raja. Svetlana, inače po struci medicinska sestra, prva mi se obraća. "Dolazimo iz Ukrajine, iz regije Lugansk. Volimo svoju zemlju, no zbog rata smo došli ovdje", govori žena plave kose, dok njezina kćer prevodi majčine riječi na engleski. Pitam ih kako im je u ovom malom mjestu. Vlada mi odmah oduševljeno odgovara da im se jako sviđa. Dane krate šetnjama i društvenim igrama, dodaje. "Samo se opuštamo i ovdje ne osjećamo stres", veli ova mlada djevojka. Sviđa im se i priroda, no najviše od svega uživaju u tišini i miru koju imaju u ovom mjestašcu.
Vlada, Svetlana i Raya
Hranu im donose iz Crvenog križa, a kroz smijeh mi odgovaraju da ne mogu sve pojesti koliko im donesu. No, odmah nakon toga, dodaje da su jako zahvalni na tome. Farof, koji je sada postao njihov dom, dnevno obiđe jako puno ljudi. Osim institucija uključenih u dolazak izbjeglica, nove stanovnike Druškovca posjećuju i susjedi iz ulice, koji su voljni i spremni im pomoći. Pomoći zapravo ne nedostaje, kaže velečasni Kruno, pa hvali svoje župljane koji u rekordnom roku prikupe i donesu sve što zatreba. Sve što je do sada oglasio na Facebooku da im treba su njegovi župljani gotovo odmah nabavili i donijeli.
Pitam ih koliko planiraju ostati ovdje. Vlada spušta pogled i tužno prozbori. "Zapravo, ne znamo..."
Vlada prevađa s ukrajinskog na engleski
"Možete ovdje ostati koliko god želite", nadovezuje se zaštitnički Irina.
Svi su izrazili želju da čim prije u Hrvatskoj počnu raditi. "Želimo zaraditi i poslati dio zarađenog novca svojim rođacima u Ukrajinu", kaže Vlada. Mnogi su do sada izbjegli iz Ukrajine, no mnogi su i ostali. Raja je, primjerice, u svojoj zemlji ostavila supruga koji ne može prijeći granicu, majku koja nije željela napustiti zemlju te očuha. Ukrajinu, dodaju mi u razgovoru, najčešće napuštaju majke kako bi spasile svoju djecu. Stariji ljudi pak češće odlučuju ostati u svojoj zemlji, što zbog straha, što zbog činjenice da se bez obzira na sve strahote koje se tamo događaju, jednostavno ne mogu i ne žele napustiti Ukrajinu, makar to (ne daj Bože!) značilo i najcrnji scenarij za njih. Jednostavno su previše vezani za svoje kuće i svoje domove da bi tako lako sve ostavili i otišli u nepoznato.
S onima koji su ostali u Ukrajini pokušavaju svakodnevno biti u kontaktu, iako je i to ponekad teško. Raja primjerice, tri dana prije našeg susreta nije mogla uspostaviti kontakt sa svojima, jer su pale sve veze – i internet i pozivi. Tog je dana bila sva izbezumljena i izvan sebe od straha za svoje. Srećom, već idućeg dana uspjela je stupiti u kontakt s njima…
Njihovo putovanje do Hrvatske trajalo je dugo. Nakon što su 36 sati putovali od Luganska do Lavova, 21 sat proveli su u autobusu koji ih je vozio od Lavova do Varaždina, priča mi Vlada. Dodatni problem s kojim su bili suočeni je i taj što je šofer zbog tahografa i poštivanja propisa morao prespavati u Ukrajini, a dugo se čekalo i na prelasku ukrajinske granice. Nakon tolikog puta, kaže Vlada, svi su bili jako umorni kada su u gluho doba noći stigli na svoje konačno odredište u Druškovec.
Vlada i njezina majka Svetlana
***
"Čiji je pas?", pitam ih.
"Moj!", odgovara mi Svetlana.
"Možete ga pustiti ovdje?", upitam.
Nasmije se, diže se odmah od stola i odlazi do sobe. Mali njuškavac željan maženja i pažnje sretno doskakuće do nas. Svetlana mi pokazuje koje trikove zna. Sretan je, maše repom i sve nas pozdravlja. Ime mu je Goša i ne boji se stranaca. Dolazi do mene, uzimam ga u krilo. Vine njuškicu prema meni i zahvalno me ljubi. U očima tog nedužnog bića, koje je jednako istraumatizirano kao i njegovi ljudi, vidim zahvalnost i sreću.
Goša daje "lapu" (šapa na ukrajinskom)
Smjesti mi se u krilo, a Svetlana mi priča da od šoka i putovanja, jadna životinja dva dana nije mogla obaviti nuždu. Još u Ukrajini, na zračne uzbune i pucnjeve počeo bi cviliti, tresao se i samo bi se stiskao uz ljude. Dok mi govori, pas gleda malo u Svetlanu, malo u mene. U noći kada su došli u Druškovec, a bilo je to nakon napornog i dugog puta između 2 i 4 sata ujutro, Irina kaže da se nije znalo tko je više plakao – Svetlana ili Goša.
Pas Goša također je iz Ukrajine stigao u Druškovec
O ratu većina njih ne želi pričati. Ili pričaju jako teško. Kada i ako pričaju, u njihovu ćete glasu osjetiti da im se steže grlo. No, Svetlana je po tom pitanju izuzetak, te hrabro i otvoreno govori zbog čega je otišla iz Ukrajine koju toliko voli.
"Znala sam da moram otići kad sam vidjela trupla kako leže po cesti u gradu", kaže mi. Dio grada u kojem žive je bombardiran, a scene su, kaže, bile strašne.
"Ljudi su bježali i spašavali se… bez vode, bez hrane, djecu je boljelo, imala su temperaturu. A ne možeš nikome pomoći", kaže.
Svetlana je po struci medicinska sestra. Pokazuje mi svoj životopis koji je ogroman. Radila je u brojnim ustanovama, a između ostalog, svojevremeno je bila dio belgijskih humanitaraca "Médecins Sans Frontières".
Dolazi do mene i pokazuje mi mobitel. "To je moja kuća", kaže na ukrajinskom.
"Boom!", zagrmi, sugerirajući mi efektno da joj je stan granatiran.
Svetlana pokazuje novinarki Ines Brežnjak svoj životopis i fotografije njezine kuće
Pokazuje mi slike stana koji je nekoć bio njezin. Izubijan je granatama. Pokazuje mi svoj balkon gdje je nekada živjela. Tamo sada više nema balkona, već je ostala samo rupa oko koje je sve crno od dima i vatre koja je progutala mjesto koje je do ne tako davno bilo dom moje sugovornice.
U nevjerici gledam u fotografiju i mislim "Bože, kako je nakon svega toliko hrabra i jaka? Kako nakon svega ima snage razgovarati sa mnom o tome?"
"Bolje da ste ovdje", kaže joj Irina.
"Bolje da smo otišli", potvrđuje Svetlana.
***
Goša mi i dalje sjedi u krilu dok ćaskam s Irinom i velečasnim Krunom. Pridružio nam se Mario, koji pomaže nešto oko mobitela 15-godišnjem Kirilu, a kasnije razgovara s njima oko njihove želje za radom koju su izrazili.
Načelnik Mario Klapša
Kiril govori engleski, pa uz Vladu često prevodi kada dođu znatiželjni novinari. Do Marijeva dolaska, sjedio je na rubu stola i nešto piskarao. Doznajem da dečko prekrasno svira violinu i voli crtati, a kasnije mi moj fotograf govori kako je Kiril sve vrijeme kada smo razgovarali zapravo crtao.
Petnaestogodišnji Kiril osim što svira violinu, voli i crtati
Od njih jedanaestero, puno njih o ratu ne govori. Barem ne pred nama strancima koji dolazimo i zapitkujemo. Sve to još im je uvijek preteško, još se nisu naviknuli na novo životno okruženje i na situaciju zbog koje je stao cijeli svijet. Njihovi prazni, pomalo i tupi pogledi govore da su im misli negdje daleko, a njihova tišina na licima iscrtava bol koju su proživjeli i s kojom će se još dugo vremena morati nositi. Bol ne vidiš samo na jednom licu - onom Jegorovom. To dijete i njegov osmijeh, njegova dobra volja i pozitivna vibra čovjeku ulijevaju neku nadu u bolje sutra i u neki bolji svijet. Baš je kao sunce - njegov osmijeh obasjava radošću i ostaje urezan svakome tko ga vidi…
Pozdravljamo se s Ukrajincima i spuštamo se pred farof - Irina, velečasni Kruno, moj fotograf Marino i ja.
"Oni su tako skromni", ponavljaju mi opet Irina i velečasni Kruno. Složim se s njima, jer zaista jesu i skromni i dragi i ono što je najvažnije - hrabri. No, u cijeloj priči valja istaknuti još jednu važnu stvar - ljudi koji stoje kraj mene odradili su lavovski posao, a bez dobre organizacije i komunikacije koju imaju između sebe, ništa od toga ne bi bilo moguće. Svi oni - i Irina s građanskom inicijativom "Kad se male ruke slože" i biskupijski Caritas i Varaždinska biskupija na čelu s biskupom Božom Radošem i velečasni Kruno i načelnik Klapša i civilna zaštita i Varaždinska županija i svi župljani koji nesebično pomažu - važne su karike u ovom lancu dobrote koji pomaže ljudima koji i dalje nisu sigurni što im budućnost donosi i kakva ih sudbina čeka.
Crkva Svetog Roka i 'farof' (župni dvor) u Druškovcu
Stalno su na liniji, stalno nešto dogovaraju i stalno rade na tome da Ukrajincima i Ukrajinkama život u Hrvatskoj bude ljepši. Njihova dobrota koja zrači nešto je najljepše što sam vidjela u ovim teškim vremenima u kojima se u zadnje vrijeme nalazimo te daje vjeru i nadu u neku bolju budućnost; ili barem u budućnost gdje su ljudi spremni pomoći drugim ljudima i u najtežim životnim trenucima. Njihova dobrota svijetli kao kakvo svjetlo na kraju tunela. I to je zapravo srž ove cijele priče, dobrota, koja je jača od svake različitosti, koja nadjača različite ljude, različita mišljenja, različite vjere, različita politička stajališta i različite nacije. Ona dolazi iznad svega toga i spaja nešto što je do jučer možda bilo i nespojivo.
Svi akteri ove priče ujedinili su se sa samo jednim ciljem - da našim prijateljima iz Ukrajine bude dobro i da se kod nas osjećaju kao kod kuće… I u tome su, vjerujte mi na riječ, uspjeli. Ako ništa drugo, to će vam potvrditi zarazni osmijeh osmogodišnjeg Jegora. Jer kad se djeca smiju, onda znaš da radiš ispravnu i dobru stvar…
Osmogodišnji Yegor koji je s obitelji stigao u Druškovec
