Ruski predsjednik Vladimir Putin sastao se u utorak s ratnim dopisnicima i tom je prilikom komentirao ukrajinsku protuofenzivu, gubitke s ruske i ukrajinske strane te pod kojim uvjetima bi Rusija bila spremna pregovarati s Ukrajinom.
Putin se u čavrljanju s ratnim dopisnicima osvrnuo i na Kijev, te dao pomalo zagonetnu primjedbu o tome treba li ponovno pokušati osvojiti glavni grad Ukrajine.
"Da se vratimo tamo ili ne? Zašto postavljam tako retoričko pitanje? Samo ja sam mogu odgovoriti na to", rekao je Putin ispred osamnaestorice ratnih dopisnika i blogera u Kremlju.
I upravo ta Putinova 'zagonetna' misao pokazuje svu strahotu sustava koji nije demokratski.
"Čega se mi pribojavamo na Zapadu? Prijetnje od strane sustava koji nisu demokratski, što vas ugrožava da morate početi razmišljati o tome što je u glavi nekog pojedinca, a ne što misle sami sugrađani", kaže stručnjak za vanjsku politiku i međunarodnu sigurnost Denis Avdagić s kojim smo u srijedu porazgovarali o najnovijim incidentima u Južnom kineskom moru te koji je u tom kontekstu naglasio da bi nas itekako trebao brinuti politički ustroj pojedinih zemalja kada razgovaramo o temi potencijalnih sukoba među velikim silama i što iz njih može proizaći.
Ne može se odustati od ljudskih prava
Rusija je federacija s polupredsjedničkim sustavom, koji je do 2000. godine imala i Hrvatska, te za razliku od Kine koja je autokracija. Međutim, usporedimo li demokraciju u Rusiji s demokracijom na Zapadu, Avdagić slikovito ističe da je već i razlika između demokracije u Rusiji i Srbiji velika.
"Demokracija je jača u Srbiji. Imate masovne prosvjede zbog ubojstava. Ljudi su na ulicama. To ne možete napraviti u Rusiji ili Kini. Mislite da ujguri [op.a. muslimansko kinesko stanovništvo] mogu izaći na ulicu i prosvjedovati?", kaže Avdagić.
Komentirajući politiku kineskog predsjednika Xi Jinpinga prema Tajvanu, stručnjak kaže, 'što će Kina učiniti, učinit će bez obzira na sve'. Međutim, dodaje, ako tema ljudskih prava postane nebitna i ako na nju prestanemo upozoravati, prvi ćemo biti žrtve onoga na što smo na taj način pristali.
Avdagić podsjeća da američke intervencije u Vijetnamu i Iraku nisu stale radi vojne slabosti SAD-a, već radi unutarnjeg političkog pritiska, a da je ruska intervencija u Afganistanu stala zbog pritiska građana koji su rekli, "Dosta je". Međutim, s početkom rata u Ukrajini takav način izražavanja nezadovoljstva u Rusiji je prestao biti moguć.
"Što se sada događa? Brutalna represija ako izađete na ulice", kaže Avdagić koji smatra problematičnim što se neke demokracije pokušavaju umrežiti s antidemokratskim zemljama. Za primjer ističe BRICS, koji čine Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južnoafrička Republika.
"Ako na Zapadu kažemo da napuštamo svoje vrijednosti, onda ćemo biti u potpuno drugačijem svijetu. Ako nemate moralnu paralelu i ako ne zastupate pravo svih ljudi na demokraciju, što smo mi onda?", pita se Avdagić koji podsjeća da govorimo o vrijednostima koje su ugrađene i u Povelju UN-a.
Oprezno s realpolitik
U tom smislu, kritike na račun Zapada, poput onih koje je nedavno iznio američki intelektualac Noam Chomsky, komentirajući odnos SAD-a prema Kini, ili kritike poput onih koje iznosi američki geopolitičar John Mearsheimer - da je Zapad širenjem NATO-a isprovocirao Rusiju da izvrši invaziju na Ukrajinu - možda zvuče objektivno i oštroumno, ali valja imati na umu da su one više usmjerene na ponašanje velikih sila, bez da se pritom uzimaju u obzir potencijalne kolateralne žrtve…
"Oni koji zastupaju realpolitik, da treba gledati sebe….pa, kad je pragmatično, treba biti svjestan da su onda prve na udaru male zemlje popur Hrvatske", kaže Avdagić koji smatra da u kontekstu međuodnosa triju velikih sila - Kine, Rusije i SAD-a - "male zemlje" mogu biti i Francuska ili Italija.
"Realnost današnjeg svijeta je takva da morate pokušavati održati mir bez obzira", kaže Avdagić. "Ali, ako želite pričati o moralu, jer je upravo Chomsky sklon isticanju moralnih dužnosti i amoralnog djelovanja, možemo krenuti od toga da se u Kini događa genocid prema ujgurima, što se pokušava zanemariti u službenim razgovorima. Ako ste se u stanju tako odnositi prema vlastitom stanovništvu, što mogu očekivati drugi?", pita se Avdagić.
Ili-ili...
Što mogu očekivati drugi, u demokraciji se koliko-toliko zna. Daleko od toga da politička elita na Zapadu potpuno transparentno s građanima dijeli svoje namjere i političke (ili vojne) planove, ali teško da će preko usta njemačkog kancelara Olafa Scholza ili francuskog predsjednika Emmanuela Macrona prijeći Putinovo degutantno "hamletovsko" retoričko pitanje o ponovnom napadu na neki grad ili državu, uz samodopadan zaključak: "Samo ja mogu odgovoriti na to".
Iako demokracija ima svojih manjkavosti, ona poziva i na odgovornost. Odluke obrazložene pred tijelima poput Senata, Kongresa ili Sabora, odluke nad kojima se verbalno lome koplja radije nego doslovno, nisu moguće u sustavima gdje građani i u slučaju miroljubivog protesta završavaju na ispitivanju u policijskim postajama.
Ili, kako Avdagić slikovito zaključuje:
"Svi znaju da demokracija nije idealna, ali ima li nešto bolje? Je li bolje kada Putin kaže 'Da li da se vratim u Kijev ili ne?'"
