Ugledni američki intelektualac Noam Chomsky gostovao je kod Piersa Morgana na Talk TV i komentirao opasnost kineske invazije na Tajvan.
Chomsky je kazao da je dogovor 'Poitika jedne Kine', utjelovljen 70-ih godina - prema kojem stoji da je Tajvan dio Kine, ali da niti jedna strana neće poduzimati provokativne radnje kako bi promijenila situaciju - prekršen od strane SAD-a provokativnim akcijama i planovima za daljnju eskalaciju.
Chomsky je kazao kako je službeni plan SAD-a okružiti Kinu državama saveznicima kao što su Južna Koreja, Japan, Australija, Guam te ih naoružati sofisticiranim oružjem poput B-52 zrakoplova, usmjerenim prema Kini. Naglasio je i kako Kina ne pokazuje naznake da će izvršiti invaziju na Tajvan te da SAD eskalira sukob u koji pokušava uvući i Europu.
Chomsky je kazao i kako njegovi stavovi ne znače da ima povjerenja u ponašanje Kine, već da želi iznositi činjenice, a ne propagandu.
'Bi li Tajvan bio zadnji?'
"Ako je tako, krenimo od činjenica", kaže naš sugovornik, stručnjak za vanjsku politiku i međunarodnu sigurnost Denis Avdagić, kojeg smo zamolili da prokomentira izjave Chomskog i trenutni odnos između Kine i SAD-a.
Avdagić kaže kako je jasno da Kina želi postati al pari SAD-u te da je to prije svega želja kineske političke elite, a ne naroda. Otvoreni vojni incidenti su, naglašava, relativno novijeg vijeka u odnosu Amerikanaca i Kineza. S druge strane, oni traju otkako je komunistička partija zavladala Kinom.
"Činjenica je da ne možemo govoriti o nečemu što je u potpunosti novo, ali imamo razdoblje mira otkako su Henery Kissinger i Richard Nixon uspostavili nekakav odnos s Kinom. S novim milenijem imamo drugačiji pristup Kine koja je izjavila da će vratiti ono što smatra svojim teritorijem, na ovaj ili onaj način", kaže Avdagić, napominjući da to otvara pitanje, treba li tako nešto dopustiti jer je Kina velika i rastuća sila ili u nekim slučajevima moramo reći 'Ne'?
"Bi li Tajvan bio zadnji na koji bi položili šape ili bi bio tek prvi? To su sve otvorena pitanja. Vidimo da i EU počinje promišljati što bi bio ispravan stav prema svemu tome i trebamo li u potpunosti biti uz američke partnere ili imati svoje vlastite interese?", podsjeća Avdagić koji je uvjeren da Kina još uvijek nije spremna za sukob sa SAD-om koji je i dalje veliki igrač naspram Kine, nikako al pari, pogotovo u smislu vojne moći.
Neka druga Kina
Ipak, Avdagić naglašava da se ne može zanemariti značajno kinesko ulaganje u vojsku, stvaranje moćne mornarice i avijacije, koje je puno veće nego što je to bio slučaj '70-ih godina.
"Govorimo danas o posve drugačijoj Kini. Čemu to služi?", pita Avdagić. Napominje da je SAD moćna sila koja se, za razliku od Kine, naoružava kontinuirano, kako '70-ih godina tako i danas. Povrh toga, napominje, Kina ima vrlo agresivno djelovanje prema svom susjedstvu. "Nitko ne osjeća bojazan od SAD-a. Na Kubi se dogodila invazija koja je na kraju bila neuspjela, ali ta Kuba danas živi kao suprotan sustav SAD-u i ne događa joj se ništa", dodaje stručnjak.
Avdagić naglašava da je, osim odnosa između velikih sila, važno promatrati manje zemlje i njihove težnje.
"Uzmimo posve jasnu činjenicu. Što bi se dogodilo da u tom bazenu tamo nisu nekakve garancije SAD-a? Misli li netko doista da bi Tajvan bio u položaju u kojem je? Što bi bilo s Južnom Korejom, Vijetnamom? Misli li netko da Kina nije u stanju napraviti invaziju, zauzeti Južno kinesko more?", kaže Avdagić te podsjeća da Kina gradi baze, ne poštuje suverenitet i ponaša se kao hegemon u regiji.
Kineske baze blizu SAD-a do kraja desetljeća?
Uspoređuje to s Rusijom, koja sada tvrdi da Zapad nije osluškivao ruske bojazni te je širio NATO na istok.
"Činjenica je da se NATO širio, ali zašto? Zato što su susjedi Rusije bili uvjereni da nikako ne mogu biti sigurni od Rusije. Neki će reći, ali i Rusija ima prijetnje i s njom se mora razgovarati. S Rusijom se čitavo vrijeme razgovaralo", kaže Avdagić dodajući, interes malih zemalja je takav kakav je.
Kaže i da nema razloga za strahove poput onih da bi Amerikanci mogli prvi napasti Kinu te da u povijesti nije zabilježeno da bi SAD preventivno napadao Rusiju ili Kinu.
Osvrnuo se i na komentare Chomskog da se s Kinom ne razgovara dovoljno.
"Kina zapravo nije baš previše voljna razgovarati u pogledu odnosa vojske prema vojsci, a pogotovo u kontekstu onoga što smatraju svojim susjedstvom", kaže Avdagić te pomalo proročanski zaključuje:
"Ja sam uvjeren da ćemo do kraja ovog desetljeća vidjeti kineske baze u blizini Amerike. A onda će svi oni koji su prigovarali samo američkim bazama dobiti priliku promisliti i retrospektivno kako stoje u tom trenutku."
