Filozofi tvrde da je krizu identiteta jednog naroda najbolje uočiti upravo kroz porast govora o identitetu kod istog. Pogledate samo odnos između pamćenja i identiteta koji nam se dogodio devedesetih. Pamćenje, tvrdi psihoanalitika, formira identitet jednog naroda, njegovu svjesnost o sebi i samopoštovanje. Pamćenje, koje smo mi kolektivno bili dužni zamrznuti, budno i strogo nadzirani od naših samoproglašenih stvoritelja kolektivne svijesti. Sakralni prostor u koji smo apsolutizirali prošlost devedesetih, na način da nam je dotadašnju prošlost prekrila amnezija, postao je jedini registrator u koji smo pospremili pamćenje i ono nas, ako je vjerovati francuskom sociologu M. Halbwachsu, kolektivno izdaje.
Zaboravom smo izgradili identitet i bolnim emocijama dali mu temeljni doprinos. Potisnuto je pamćenje, ne zaboravimo starog Freuda, tempirana bomba zakopana u podsvjesno. Subjektivni, tjeskobni, u vječnom strahu da će netko analizirati naše pamćenje, naučili smo pamtiti kratkoročno, jer smo postali loša kopija i tu kratkoročnost pamćenja integrirali smo u svoj život.
Pamtite li Kuščevića Lovru?
A upravo taj život, kako ga volimo nazivati, formirala je politika koju smo dužni opsluživati jednom u četiri godine. Kao što se nismo dužni sjećati ili pamtiti bolju prošlost, tako smo postali dužni zaboravljati i onu noviju, što zbog političkih manipulacija, što zbog pamćenja koje su nam usmjerili u samo jednu moguću budućnost. Njihovu budućnost, koju smo mi dužni servisirati. Da vam na jednom banalnom primjeru pokažem o čemu govorim, istaknut ću slučaj Kuščevića Lovre koji se vratio mrtav – hladan u saborske klupe uz poruku: „Hvaljen Isus. Ne bojim se!“ Pamtite li vi Kuščevića Lovru? Negdje u magli, sjećate se kako je isti mjesecima punio naslovnice, kako se javnost zabavljala njegovim nekretninama i načinima na koje je dolazio do njih i na koncu ostavci koju je Andrej Plenković prihvatio. Na primjeru Lovre Kuščevića jasno se vidi naše potisnuto pamćenje. Ne može jasnije. Zaboravljamo čime smo se zabavljali praktički do jučer i u fokusu su nam nove afere, vjetroelektrane i koruptivne radnje novih najviših državnih dužnosnika obuhvaćenih USKOK-ovim istragama.
U sve kraćim periodima zaboravljamo, istina i zbog afera koje su postale dio naše svakodnevice pa tko bi ih sve popamtio, ali pritom zaboravljamo i ljude, one koji su se žrtvovali za nas, podizali svoj glas kada nije bilo ni naznaka izborima, učili nas svojim primjerom da „ne biti naš“, drugim riječima pamtiti svoj identitet, jest itekako zajebano. Malo, jako malo je bilo takvih hrabrih ljudi i kao takve mi smo ih dužni zaboraviti što prije. Jer oni nisu dio naše svakodnevice, nema ih na državnim medijima, nema ih praktički nigdje. Osim ako ih sami ne tražimo, a tada svjesno zalazimo u područje u kojem bi netko mogao registrirati naš angažman oko pamćenja i oko identiteta.
„Ja nisam vaš“
Jedan od takvih hrabrih ljudi bio je Mile Kekin. Zaboravili smo dakako, jer smo to dužni, njegov hrabri istup „Ja nisam vaš“ koji ga je koštao upravo toliko koliko nas sve skupa nije koštalo ništa. Upravo toliko koliko je on najebao tad, kada se sve što hrvatskim diše i pjeni se, ustalo na Milu Kekina, mi smo ostali indiferentni. U istom omjeru. A čovjek je, ne zaboravimo, samo kazao da je fašizam apsolutno zlo, ništa više. Ali je kazao i da nije u krdu, već da to isto krdo gleda sa strane, što je bilo neoprostivo.
Zašto je tada Mile Kekin mislio i držao da će veliki broj ljudi glasno kazati „da i oni nisu njihovi“ nije poznato. Kulturan je čovjek često fin i pasivan, objasnio je Kekin i smatra da se njegova obaveza završila kada svake četiri godine izađe na glasovanje. To je tada kazao Mile Kekin, aludirajući na hrvatsko pamćenje koje će se dana pokazati u svoj svojoj veličanstvenosti.
Danas, dakle pred parlamentarne izbore, moji sunarodnjaci se pitaju tko je Mile Kekin? Što bi taj pjevač radio u politici, snebivaju se moji sugrađani, odakle odjednom toliko pjevača želi u saborske klupe? Nije li to malo sumnjivo? Nestalo gaža? Nestalo publike? Zafrkavaju se moji sugrađani s Kekinom i uspoređuju ga s Miroslavom Škorom. Toliko hrvatsko pamćenje naime ima kapacitet.
Tko je Mile Kekin i što taj hoće u politici, pitanje je koje postavljaju moji sugrađani, koji se snebivaju videći svu silu pjevača i stand – up komičara koji bi u Sabor.
„Oni me trebaju“
Mile Kekin, ako me već vučete za jezik, čovjek je koji je sa svojim Hladnim pivom nastupio na prosvjedu podrške „Cjelovitoj kurikularnoj reformi“. Nastupio je ne kao glazbenik koji će za to primiti honorar, već kao aktivist. Hrvatska može bolje, bila je fusnota prepunog Jelačić placa, ako pamtite još uvije taj događaj. Mile Kekin, emotivac i prije svega čovjek, požalio se toliko puta na prijetnje smrću zbog kojih ozbiljno razmišlja o odlasku iz Hrvatske, zajedno sa svojom obitelji. Mile Kekin je nakon harange u medijima koja se pokrenula protiv njega napisao na svom Facebook profilu, citirat ću jer je zanimljivo:
"Jer ta silna količina emocionalnog angažmana dokazuje koliko im je zapravo stalo do mene, obične Jugoslavenčine, Bosanca, dotepenca, ocvalog i prodanog punkera. Ta nevjerojatna količina poremećenih, polupismenih komentara dokazuje koliko me zapravo baš oni – trebaju. Osjetio sam prvi put da sam nasušno potreban onom bolesnijem dijelu naše nacije, kao neki lijek za živce. Nije važno što ćemo sljedeće godine možda bankrotirat, bitno je da tamo neki ofucani muzikant razmišlja dići sidro, pa da se cijela horda pomahnitalih psihopata lati tipkovnica. A zašto? Zašto me trebaju? Pa kog će pljuvati ako mene ne bude. Frljića? Glupo, jer ne idu u kazalište. Nije zahvalno pljuvat nešto što nisi vidio (osim, naravno, ako nisi profesionalni pljuvač s diplomom Filozofskog fakulteta). Tomića? Onda moraju čitat, što isto ne vole? Dežulovića? Prekompliciran? Urbana? Ma o čemu on to pjeva? Ostaju im samo moj bend, s tekstovima koji čak i čitatelji hejterskih portala mogu shvatit. Hajde, možda ne baš sve, ali barem nešto mogu shvatiti. Pa evo da njih, i sve vas koji me volite, utješim.
Ne idem nikuda. A ako odem, otići ću kad ja budem htio, ne zato što mi neki moron piše Mile Srbine, mrš iz Hrvacke. Ovo je moja zemlja.“
Završen citat.
Pamtite li sada tko je Mile Kekin? Možda bi Mile Kekin uistinu bio bolji saborski zastupnik od recimo Steve Culeja? Ili recimo od Josipa Vukovića, saborskog zastupnika SDP-a koji nikada u četiri godine u Saboru nije zatražio riječ. Niti jedan jedini put. Zar pjevač Mile Kekin ne bi bio bolji saborski zastupnik od recimo Željka Keruma? Istog Željka Keruma koji je obećao javnosti da će ako ga izaberemo ponovo, doći koji put na sjednicu. 5,2 milijuna kuna potrošili su naši saborski zastupnici. Pola milijuna kuna isplaćeno im je za odvojeni život. Mile Kekin ima hvala bogu suprugu, i ona je aktivist, a usput mu i kuha. 329.000 kuna isplaćeno im je za hotelski smještaj. Mile Kekinj od Gajnica ima pola sata vožnje.
Parkiranja, taksiji, kotizacije, reprezentacije, stajale su nas vrtoglavih 56.000 kuna. Milu Kekina osobno znam, tom skromnom momku bilo bi ispod časti platiti bilo što na tuđi račun. Meni recimo, nije dao da platim pivo. Jer on zarađuje više. Zašto dakle mislite svi ovih dana da Mile Kekin kada sve zbrojimo i oduzmemo, kad sam vam osvježio vaše potisnuto pamćenje, želi bilo što drugo u Saboru osim da se bori za vaša prava i za one temeljne obične istine kako je fašizam povijesno zlo, a mi ga rehabilitiramo sve u šesnaest?
Izdaje nas pamćenje
Zašto odjednom svi pljujemo po čovjeku koji je dokazao, svojim
aktivizmom i životom da je pošten, ispravan, jedan kroz jedan?
Svi mi kojima su puna usta lopova, vucibatina koje iznova biramo
i biramo, naricajući konstantno kako nam trebaju novi,
mladi i pošteni ljudi. Zar Mile Kekin nije upravo to? Ono za
čim tragamo trideset godina i za čim mantramo svakih izbora, za
poštenjem konačno, da bi ponovo zaokružili iste ljude? Iste
stranke? Istu politiku? Zar smo svi toliko razočarani, da više ne
vjerujemo ni ljudima bez mrlje? Ljudima koji su hrabro ustajali
kada smo svi pognutih glava šutjeli?
Sakralni prostor u koji smo apsolutizirali prošlost devedesetih,
na način da nam je dotadašnju prošlost prekrila amnezija, postao
je jedini registrator u koji smo pospremili pamćenje i ono
nas, ako je vjerovati francuskom sociologu M. Halbwachsu,
kolektivno izdaje.
Zaboravom smo izgradili identitet i bolnim emocijama dali mu temeljni doprinos. I time smo ušli u začarani krug našeg pamćenja, ali i identiteta. Narod koji ne pamti, ima vlast koji zaslužuje. To da završim ovaj elaborat o hrvatskoj pameti, nisam rekao ja, već ga je rekla, pamtite je sigurno – Ruža Tomašić.
Stoga, ako je vjerovati Ruži, zašto ne – Mile Kekin?
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su isključivo osobni stavovi autora i ne predstavljaju nužno stav redakcije RTL.hr-a
