Oslikava li išta bolje evoluciju čiste i autentične Hrvatske desnice od njenog lidera, Miroslava Škore, predsjednika Komisije za kulturu Općinskog komiteta Saveza socijalističke omladine Osijeka?
Hrvatska desnica, opterećena fantomom komunizma kojeg vidi sada već i u potpuno sotoniziranom antifašizmu, nikako da postane autentična. Nikako ta desnica, opterećena Srbima koji ruše milu nam i jedinu domovinu "gde god da stignu" i SDP-om, da postane relevantna, stabilna i vjerodostojna.
O autentičnosti je ovdje nesumnjivo riječ, jer vjerujući Christianu Ernstu Weissgarberu, prošlo je vrijeme izbrijanih neonacista, na zalasku je era u crno obučenih HOS-ovaca koji dižu desnice u vis. Danas autentičnost desnici daju samo nacionalisti štreberi, najbolje oni koji su shvatili kako od davnih marksističkih ideja ni kruha niti pogače nema. Pa su se kao i taj "obraćenik" nekada tvrdog pokreta "Autonome Nationalisten" preobratili od stereotipa klasičnog desničara, u neonacističkog štrebera koji proučava literaturu, pjeva po noćnim klubovima, i kadar je novu snagu desnice interpretirati i elokventno je argumentirati.
Ima ih još
Nije u novijoj povijesti Hrvata nedostajalo obraćenika. Kada malo bolje pogledamo teško je i nabrojati autohtone desničare "od koljena". Evo recimo Hloverke Novak – Srzić, urednica vijesti u ratnim devedesetima, glavna i odgovorna urednica tvrdolinijaškog tjednika Danas, voditeljica Otvorenog koja je otvoreno agitirala za "našu stvar", teško da će vam priznati kako je tijekom svog školovanja odgojena u marksističkom duhu i pogledu na svijet, te kako je vrijedno zapisivala u svoju bilježnicu budućnost svijeta koju vidi isključivo u socijalizmu. Pod vodstvom svoje čvrste organizacije SKJ. Danas moderna i osvještena turistička djelatnica bez problema stavit će fotografiju plaže u Mozambiku, nudeći turistima sunce i more Makarske.
Što je moderna desna autentičnost?
To je recimo jedan primjer moderno osvještene globalistice
desnog tipa, a mogli bi ih nabrojati gotovo za sve
tvrolinijaške desničare koji su ponikli u Savezu omladine
Jugoslavije. Koji su svirali gitaru u istom savezu kao
Miroslav Škoro, a koji su naknadnom pameću, po poučku Christiana
Ernsta Weissgarbera shvatili da se bolje u Hrvatskoj prikloniti
desnici, pljunuti na svoju mladost – ludost, i na koncu istoj toj
desnici u budućnosti dati modernu autentičnost. Kao i modernu
plažu, svejedeno.
Što bi dakle bila moderna desna autentičnost?
Miroslav Škoro, kazat će vam kako je moderna desna autentičnost o Srbima ne govoriti pogrdno, vikati zajapureno da ih se vješa na vrbe i svirati sa svojim kumom poznate poskočice o njima o plivanju Savom. Današnji autohtoni i moderni desničar kazat će o Srbima kako su etno – biznismeni, poput recimo Milorada Pupovca. O Anti Paveliću naprimjer, Miroslav Škoro neće govoriti laude, niti će kazivati kako je ovaj ostavio dosta dobrih stvari iz asebe, već će se potpuno odvojen od ustaštva Miroslav Škoro takvih povijesnih izjava kloniti, shvaćajući da ga one opasno guraju na društvenu marginu. Ma koliko bile prisutne u mainstreamu, mise za Pavelića i Bleiburg nisu teme koje će Hrvati rado prihvatiti kod masovnog izlaska na izbore koji se naravno ne očekuje.
"Think desnica" nazovimo je tako, po dosadašnjoj interpretaciji Miroslava Škore ima i neke elemente ljevice, za koju je recimo pop – rock kultura bila rezervirana. Estradizacijom desnice, davajući joj čak i stand – up notu Željka Pervana, desnica proživljava svojevrsnu renesansu, barem što se percepcije o istoj tiče. U toj percepciji desnici izdašno pomaže i sama ljevica, koja se u formi SDP-a pretvorila u klasični neoliberalizam u nekim slučajevima i tvrdolinijaštvo barem što se poimanja radništva i radničkih prava tiče. Tako imamo svojevrstan pardoks da o radnicima i socijalnim temama više govori Miroslav Škoro, nego li njegov najžešći oponent Davor Bernardić. Neoliberalizam je tako izjednačio ideološke razmirice, pa su današnji nosioci progresivnih ideja desničari, odrasli svirajući gitare u Savezu socijalističke omladine Hrvatske, a tvrdolinijaški nacionalisti likovi s ljevice odrasli u vrlom neoliberalnom svijetu.
Kozmetične promjene nisu slučajne
Stare vrijednosti očito se gube, kao i svi oni koji danas šute na prve Škorine muzične eskapade. Gube se u prijevodu, rekli bi sarkastično, jer stare tradicije neoustaške simbolike, zagrižene ksenofobije i fašizma u celofanu, zamjenjuju nove desne realnosti, nejasno nazvane Domovinski pokret. Modernoj desnici, progresivnoj i intelektualno – estradnoj, tako mladenačke ludosti po Savezima komunista nisu krimen koji aludira na nedosljednost, licemjerno kameleonstvo ili oportunizam, već dobrodošla tradicionalana obrazovanja koja su transformirala vrh današnje desnice od salonsko –estradnog socijalista - do postekstremnog hipermodernog nacionalista.
Te kozmetičke promjene na desnici nisu slučajne, i one su imale svoj proces, a on se uglavnom svodio na sramotne rezultate svih zadnjih izbora. Pamtite li izborne dane ponosa i slave recimo HČSP-a?
Desnica je u Hrvata oduvijek bila redikulozno istaknuta u mainstreamu, no potučena do nogu na svim parlamentarnim izborima. Sama činjenica da se desnica okuplja u pokret, nazvan Domovinskim, nije dovoljna sama po sebi i to Miroslav Škoro zna.
Okupljala se desnica i ranije, okupljala se i u HDZ- u, pa svejedno nije dobro prolazila. Upravo zbog globalizma većina ljudi slijedi trendove umjesto da slijede svoje vlastite tradicije i kulture, a današnji svijet se bazira na lako glazbenim notama, lako političkim parolama i lako društvenim preambulama. Uzduž i poprijeko rasprodani, mi inzistiramo na suverenosti koju nam garantira moderna desnica, jer nas je stara demokršćanska paradigma prevela žedne preko vode. Svijet se okretao i okretat će se desnici za vrijeme kriza, korupcijskih skandala i koronavirusa, a ta desnica kojoj će se svijet okrenuti treba i mora imati svijetu društveno prihvatljivo lice.
Miroslav Škoro dobro je uočio "duopol" kako ga naziva i postavio ga kao svoj forte u kampanji. Ljevica i desnica u Hrvata odavno su stopljene u istu ideologiju, onu neoliberalnog kapitalizma. Miroslav Škoro ne namjerava se boriti protiv samog ustroja te hegemonije, već ja namjerava raskrinkati, istovremeno ne nudeći nikakvu alternativu. Tu klasičnu razjedinjenost u svemu, osim u modusu operandi, Miroslav Škoro namjerava razotkriti domoljubljem i idealizmom praznih riječi uz koji muzički broj, te ponuditi alternativu koja se sastoji od neoliberalnog kapitalizma koji će misliti drugačije, tj. biti postavljen kao visoko domoljubni standard, ali manje podmitljiv, manje koruptivan, i manje pesimističan.
Nasmijano roblje
To zapravo nudi Miroslav Škoro okupljajući oko sebe cirkusante koji misle domoljubno, estradu koja će ublažiti sociološke katastrofe s muzičkim ili stand – up brojevima, ali i potaknuti novi ponos nacije koja bi trebala kapitalizmu dati nasmijano roblje, ponosno i samosvjesno. Roblje s karakterom, rekli bi ponovo sarkastični.
Svoji na svome, ali svjesni da više svojeg ničeg nemamo. Od energetike, do vode. Ali ovaj put svjesni tko nas je rasprodao i naravno svjesni kako stare zasade desnice više ne prolaze, te ona mora biti modernija, intelektualnija, osvještena i progresivna. Taj model desnice najbolje vidimo u njenoj suprotnosti. S druge strane nalazi se Mile Kekin, a s ove Miroslav Škoro. Urbani rock s jedne i urbani folk s druge, idealna su kombinacija za novu, modernu Hrvatsku koja će nastaviti sa starim podjelama, ali s novim muzičkim brojevima koji će raspravljati o istima.
Pri tom Miroslav Škoro ne računa na urbanu mladost koja sluša Hladno pivo, već na urbanu mladost koja nastanjuje navijačke skupine. Novi identitet koji toj mladosti Škoro nudi nije bolja budućnost, već ponosnija budućnost, u kojoj će nesmetano iskazivati svoje domoljublje. Svoji na svome, ali nimalo buntovni, ponovo bi se upleli sarkastični, no od mladosti kojoj je gitarist CKSKJ uzor, a njegov kum muzički bard, bilo kakva vrsta bunta se i ne očekuje. S druge strane dobrodošla akvizicija Mile Kekina na ljevici očekivano će okupiti mladost koja će s nevjericom gledati svoju generaciju kako slavi Miroslava Škoru kao novog mesiju desnice. Mesiju koji će im napokon vratiti dostojanstvo, ali ne i viziju budućnosti, što je mladim ljudima sekundarno.
Prioritet su domovinske vrijednosti, glorificiranje branitelja i Domovinskog rata, murali posvećeni nepravedno zapostavljenim herojima i dakako – dobar provod koji garantiraju konačno slobodni taktovi Čavoglava. Blago zemlji i Škori koji takvu mladost ima, rekli bi cinici, no činjenica jest kako je upravo Domovinski pokret hit među mladima koji se groze petokrake i komunizma, škole i državne mature, a nadaju većem broju koncerata i proslava, blagdana i neradnih nedjelja.
Fašisti, nacisti i antisemiti više ne prolaze, i moraju postati
borci za ljudska prava. Istina samosvjesni i jasno određeni kao
tvrdolinijaški kadar, ali ovaj put oslobođeni fašističke
poputbine koja će se vezati kao terminologija za neka bivša
vremena.
Ne oslikava li dakle ništa bolje evoluciju čiste i autentične
Hrvatske desnice od njenog lidera, Miroslava Škore, predsjednika
Komisije za kulturu Općinskog komiteta Saveza socijalističke
omladine Osijeka? Ta evolucija bila je težak proces. Desnica
se teško i mukotrpno dizala prvo na stražnje noge, da bi se
konačno uspravila i otkrila vatru, kotač i na koncu – Miroslava
Škoru.
