Toma Bebić jednom je rekao kako je najteže danas biti čovjek.
Do te životne istine i do toga što je govorio taj usamljeni bard s Matejuške i nisam držao puno dok nisam i sam postao roditelj. Jednom svi moramo odrasti, i jednom kao ljudi moramo prihvatiti odgovornost. Odgovornost za svoju djecu, njihov odgoj, njihovo odrastanje u kojem smo mi ključne osobe. U onom finom, filigranskom mehanizmu koji se zove roditelj. Onaj koji brani kada mora, onaj koji educira kada treba, i što je ključno, u momentima kada institucije, društvo i škola zakažu.
Ovom zemljom je zavladao ološ
Roditelj je onaj koji toliko bezuvjetno voli, i onaj kojeg je isto toliko bezuvjetno strah, da mora uzeti stvar u svoje ruke. Da ću morati uzeti stvar u svoje ruke shvatio sam kada je ovom zemljom, njenim institucijama bolje rečeno zavladao ološ. Ološ koji ne mari za odgoj djece u Hrvatskoj, ološ koji ne mari za vašu djecu i njihovu budućnost uopće, ološ koji gleda samo sebe, svoj materijalni uspon i svoju guzicu. Taj ološ koji je zavladao ovom zemljom zavladao je po sistemu straha i kompromisa. Licemjeri su uspostavili straže, oportunisti su uspostavili moral, a ološ je izgradio matricu po kojoj današnje društvo egzistira. Ološ da se razumijemo, manipulira vama, a vama je najlakše manipulirati kada su u pitanju vaša djeca.
Pripadnik sam generacije osamdesetih. I sam u krdu, upoznao sam njegovu toplinu, a kada imaš petnaest ili malo više, samo ti krdo donosi potvrdu da postojiš, istu onu potvrdu koju svi adolescenti traže van svojih domova, u urbanoj kulturi ulice, u identitetu i u svrstavanju određenim skupinama sa kojima se identificiraju. Negativna identifikacija dogodila nam se svima, i za to se ne krivim nikoga.
Mladost će se uvijek tražiti i mladost će egzistirati u svom krdu, ma kakvo ono bilo. No ološ je u Hrvatskoj to prepoznao, i stavio se na čelo tog krda. Besramno je ološ manipulirao tom mladošću pozivajući se na jednu drugu mladost, onu mladost moje generacije koja je ološu donijela svijet u kojem je ološ mogao prosperirati. Čast, viteštvo, poštenje, razum, nestali su iz ovoga svijeta, a mojom zemljom zavladali su najgori među nama. Ološ najgore vrste. Priznajem, kao prištavi adolescent izvikivao sam parole koje strašno zvuče, veličao sam svoje krdo koje je uglavnom veličalo i zagovaralo nacionalizam. Danas se toga ne sramim, jer sam i tada znao da to nije u redu, i da nikada neću biti onaj koji će sa tih adolescentskih parola prijeći na djela. Bio sam samo pripadnik krda i htio sam osjetiti njegovu toplinu, pripadnost, i onaj osjećaj zaštićenosti koje ti krdo u pravilu pruža.
Povijest je linearna
Od tada je prošao čitav jedan život koji sam uglavnom proveo u učenju. Učenju povijesti koja je učiteljica života. Povijest je linearna, kao što je i vrijeme linearno, pa iako je pišu povjednici, teško se ista može promijeniti. Ma koliko se trudili, u današnjem vremenu imate dovoljno izvora informacija, da vam tuđa glava i tuđa pamet ne trebaju. Imate svoju, i imate hvala dragom bogu povijesti koliko vam duša želi na zanimljivim medijima, puno edukativnijim od onog kojeg mjesečno plaćate 80 kuna.
Da nešto nije u redu sa poviješću naše domovine spoznao sam kada mi je moj osobni pripadnik obitelji, sličnog jednog krda koje egzistira u sličnom kvartu kao i vašem, izjavio kako treba sve Rome potjerati iz Hrvatske. Početni šok zamijenila je analiza društva u kojem mi potomak adolescent obitava, pa zatim analiza škole koju pohađa, vjeronauka u kojem volontira, i na koncu kuće u kojoj moj potomak uglavnom gleda zaslon svog mobitela. Alarm koji mi se kao roditelju upalio nije bio samo tipična reakcija. Mom prijatelju, čovjeku kojeg neobično poštujem i kojeg volim, njegov je potomak par dana prije, pred školom istukao školskog kolegu po nacionalnosti Roma.
Kada sam upitao svog potomka što misli i kani poduzeti, odgovorio mi je da Rome istinski mrzi i da ih je spreman tući do smrti. Ta me rečenica šokirala. Tući nekoga do smrti samo zbog toga što je pripadnik druge nacionalnosti, druge vjere ili drugačijeg svjetonazora, što nije pripadnik njegovog krda?
U tom momentu, toj milisekundi, shvatio sam koliko smo podbacili kao društvo, koliko smo podbacili kao narod, i koliko sam na koncu podbacio i sam kao roditelj. Jer sam vjerovao u institucije, jer sam vjerovao u školu koju pohađa i njegove profesore, jer sam vjerovao u crkvu u kojoj uči o ljubavi, i jer sam kao idiot vjerovao kako ga svi oni uče da voli, a ne da mrzi, bilo koga. Institucije su te koje su ključne u odgoju, a on mora biti ispravan. Po svim civilizacijskim uzusima, ako se dogodi iti jedna tragedija, krivnju jednako snosimo svi, a institucije najviše. Svi oni koji su nacionalizam, fašizam, šovinizam i isključivost koristili u svoje jednokratne svrhe, bile one političke naravi, bile one za potrebe egzistencije, koju mnogi vide u zavijanju u čoporima.
I tada sam uzeo stvar u svoje ruke.
Izdajnici svoje zemlje, ubojice i koljači svog naroda
Ne razumijem ljude koji drže da se trebamo okrenuti budućnosti, a ne živjeti u prošlosti.
Takav sam bio i sam, takvim su me načinile strukture. Ostavi se ustaša i partizana, slušao sam iz dana u dan, ostavi se politike, živi svoj život i ne zamaraj se prošlošću. Prošlošću, odzvanjalo mi je u mislima dok sam gledao svog adolescenta koji je mrtav hladan kazao kako za Rome i Srbe nema nikakve empatije, i kako su to nametnici koje iz ove zemlje treba istrijebiti. Kao i komunisti, koji su pobili toliko naših vojnika na Bleiburgu. Naših vojnika na Bleiburgu? Moj sin tada nije znao očito tko su bili naši vojnici na Bleiburgu, a tko izdajnici svoje zemlje, ubojice i koljači svog naroda.
Od tog dana prošlo je deset godina.
U dekadi koja je iza mene svoju sam djecu prvo naučio da ne mrze. Nikoga. Shvatio sam kako ih drugačije uče u školi, shvatio sam kako ih drugačije uče u crkvi. I uradio sam ono što svaki roditelj uraditi mora. Na svom primjeru sam ih educirao iz dana u dan. Učio sam, shvaćao razmjere negiranja fašizma i holokausta, besramno revidiranje povijesti. I shvaćao prirodu tih nakana, zašto to rade.
Mijenjao sam se prvo kao čovjek, gledajući svjedočanstva ljudi koji su jednom ološu dopustili da ološ zavlada svijetom.
Ološ.
Bernhard Rilke bio je zapovjednik u Auschwitz-Birkenau. Jednom, a to opisuje Primo Levi u svom romanu „Anus mundi“ Bernhard je doveo svoju obitelj, suprugu i troje svoje malodobne djece da prisustvuju gušenju plinom u komori za tuširanje kontingentu Židova koje su netom doveli u Aushwitz. Dijeca Bernharda Rilkea u dobi od devet, deset i trinaest godina gledala su kako se njihovi vršnjaci guše plinom i nakon toga ih je otac odveo na večeru koju je posluživao Primo Levi. Na toj večeri nije bilo spomena o užasu kojem su prisustvovali, jer je djeci Bernharda Rilkea bilo sasvim jasno da su djeca Romi, Židovi i ostali koje su ugušili plinom netom prije nametnici u njihovoj domovini. Štakori koje treba istrijebiti. Djeca Bernharda Rilkea nisu znala da je njihov otac ološ najgore vrste, djeca Bernharda Rilkea držala su svog oca za heroja koji čisti njihovu domovinu od nametnika.
Da stvar bude gora, jedan od sinova Bernharda Rilkea i dan danas smatra da je njegov otac samo vršio svoju dužnost i da se besmisleno stalno vraćati na ustaše i partizane, te kako treba živjeti svoj život bez takvog opterećenja na kolektivnu i njegovu osobnu psihu, kako na društvene mreže treba objavljivati smiješne stvari, kloniti se politike, i uživati u svom životu.
Tog monstruma sam pokazao svojoj djeci, i upitao ih misle li i oni da bi nakon priče koju su čuli trebali kao ljudi reagirati?
Obojica su mi rekli da bi trebali.
I tada sam shvatio da sam kao roditelj uspio.
Zbog ološa koji nam djecu truje trebamo se stalno vraćati na ustaše i partizane
Neka naša djeca danas su pretukla dvojicu Srba u Vukovaru.
Trebamo li se stalno vraćati na ustaše i partizane? Naravno da trebamo. Zbog ološa koji nam djecu truje, i koji nastoji prikazati bilo koga drugačijeg prijetnjom, nametnikom, štakorom.
I trebamo kao roditelji zajedno svi i pokazati ološu da je ološ. Na demokratskim izborima. Svom ovom ološu koji nam djecu truje sa naših dalekovidnica i mijenja nam povijest, svom ovom ološu koji nam mijenja sadašnjost i prekraja budućnost. Jer ološ želi od naše djece napraviti monstrume. A na nama je da od te djece napravimo ljude. Naši su djedovi to jednom napravili. Oslobodili svijet od ološa. I ostavili nam svima u amanet da ološ prepoznamo, da ga osudimo, da ga maknemo iz života svoje djece. I da kao i oni, smognemo hrabrosti ološ očistiti iz svojih života i ostaviti ga u mraku da tamo sam egzistira. U svojim tamnicama mržnje, isključivosti, šovinizma, nacionalizma.
Toma Bebić jednom je rekao kako je najteže danas biti čovjek.
Jednom će nas naša djeca pitati zašto od njih nismo napravili ljude?
Zato što smo držali kako nije potrebno da se stalno bavimo ustašama i partizanima.
