Bez štrajkova, glasnih zvižduka pod prozorom Banskih dvora, maratonskih natezanja oko koeficijenata, prijetnji blokadom sustava. U tišini i s računicom koju zdušno brane pred novinarskim kamerama, državni dužnosnici osigurali su si povišice. Ali i poplavu negativnih reakcija - što građana, što ogorčenih sindikata, koji su do nekoliko mjeseci ranije molili za veće plaće - a kada su ih konačno dobili, shvatili su da s povišicom mogu tek tri puta otići u dućan.
Umjesto da kritike usmjere na "povijesne" povišice, mnogi su analitičari, ali i političari, opleli po reakciji građana.
Građani kao građani, bune se jer se bune na sve. Jer ne mogu smisliti vladajuće. Prošao je nogometni Euro pa ne mogu više kritizirati Dalića, Modrića i glumiti izbornike iz udobnosti svojih kauča. Ili možda ovoga puta imaju razloga za bijes?
Premotajmo film i krenimo ispočetka.
Ogromno povećanje plaća premijeru, predsjedniku, ministrima i saborskim zastupnicima sjeda na račune ekspresno idućeg tjedna. Za razliku od, primjerice, vatrogasaca koji su još u svibnju tražili povišice i bolji položaj, ali nisu do danas dočekali ni jedno ni drugo.
Astronomske povišice preko noći
Osnovica državnim dužnosnicima nije rasla od 2014., ponavljaju vladajući kao pokvarena ploča, pokušavajući opravdati povećanje plaće koje su si osigurali taman nakon izbora . Osnovice se povećava za 83,45 posto, dok predsjedniku Republike, Vlade i Sabora plaća raste za oko 70 posto. I ne bi tu bilo ništa sporno da one nisu astronomski napuhane pa još i preko noći. Da ih ne brane sramotnim argumentima dok velik broj građana jedva sklapa kraj s krajem:
"Nakon što smo osigurali veliki gospodarski rast, povećali minimalne plaće, vrijeme je i da povisimo plaće ministrima", govori ovih dana premijer Andrej Plenković, ne videći kroz svoje ružičaste naočale ništa sporno u tome što mu je plaća odjednom skočila za više od 2.000 eura.
Još do jučer, ili barem još do prije izbora, političarima su usta bila puna napaćenog hrvatskog naroda, slavonskih seljaka i malog čovjeka. A onda su promijenili ploču i ulazak u Vladu uvjetovali povećanjem dužnosničkih plaća.
Minimalna plaća u Hrvatskoj je 2014. iznosila 396 eura. Sada iznosi 677 eura neto, dok je prosječna neto plaća u istom razdoblju porasla za nešto više od 500 eura. Prosječna starosna mirovina u kolovozu 2013. godine iznosila je 323 eura (tadašnjih 2.437,71 kuna), a danas je 501 euro.
Dakle, u malo više od deset godina, prosječan umirovljenik dobio je "povišicu" od ni 200-tinjak eura, a oni s manjim mirovinama ni toliko. Nakon što plate račune do kraja mjeseca, hrvatski umirovljenici mogu komotno sjesti i plakati. To, čini se, ne dotiče previše premijera, kao ni činjenica da su nam umirovljenici postali prvaci u skupljanju plastičnih boca.
Istina je da je Plenkovićeva Vlada, kako sam premijer kaže, osigurala povišice i zaposlenima u javnim i državnim službama pa je valjda uredu da je došao red i na državne dužnosnike. Međutim, uspoređivati svojih 70 posto sa 13,5 posto, koliko su u prosjeku javni službenici dobili u odnosu na lanjski prosinac, ipak je smiješno.
Jasno je da ne treba uspoređivati plaću ministara, premijera ili predsjednika koji obnašaju najvažnije dužnosti u državi s minimalnom plaćom ili mirovinom. Istina je i da postoji nesrazmjer u plaćama unutar ministarstava, gdje su ministri s najvećim odgovornostima pri dnu hijerarhije po plaćama. Međutim, opravdavati astronomske povišice argumentom da su najprije dali građanima pa tek onda sebi, sramotno je. Jer, medicinskoj sestri s 25 godina staža plaća je ove godine porasla 90 eura, a učitelju, koji deset godina radi u školi, 150 eura, o čemu smo ranije pisali OVDJE.
Tko će nam raditi za 'male' ministarske plaće?
Isti ti dužnosnici koji sada na sva zvona trube o velikoj odgovornosti svojih pozicija, zaboravljaju na tu istu odgovornost kada im odgovara. Tako, primjerice, sabornica često zjapi prazna ili umjesto produktivnih rasprava o izmjenama zakona, njome odjekuju uvrede i neprimjereni osobni obračuni. Ima i onih koji u Saboru ne kažu ni jednu jedinu riječ, ma ni da zucnu, pa svejedno dobiju plaću debelo veću od hrvatskog prosjeka.
Istovremeno, pojedini analitičari i političari ovih dana govore kako naši dužnosnici ne smiju imati niže plaće od ostalih kolega u Europi. No, može li se uspoređivati plaća predsjednika ili premijera države koja broji malo više od 3 i pol milijuna stanovnika s plaćama dužnosnika koji nekoliko desetaka puta veće zemlje? Zemlje s kudikamo većim standardom življenja i nekoliko puta većom prosječnom plaćom građana. A kad se već zalažemo da budemo dio europskog prosjeka i da se uspoređujemo, kako to da nam je prihvatljivo biti pri vrhu po inflaciji (višu stopu u eurozoni imaju samo Belgija i Španjolska) i pri dnu po prosječnoj plaći?
Ministar financija Marko Primorac još je prije godinu i pol dana izrazio zabrinutost što "ovako mala primanja" nisu primamljiva kvalitetnom kadru da uđe u politiku. Na tom je tragu friško nakon izbora govorio i DP-ovac Mario Radić, navodeći da se "za ove plaće ne mogu dobiti kvalitetni ljudi koji bi se ozbiljno prihvatili posla u ministarstvima".
Pa ipak, ne shvaćaju li da ovakvim izjavama poručuju kako je novac jedina i glavna motivacija za vođenje države, umjesto kreiranje politika za njezin prosperitet ili želja za boljitkom i poboljšanjem standarda građana? Pa nije li se sam Radić nedavno hvalio da bi on u politici radio pro bono?
Umjesto pompoznih (često i nerealnih) obećanja koja smo navikli slušati u predizbornim kampanjama, niti jednom nismo čuli da će se dužnosnici nakon ovih povišica truditi i raditi još više, da će sjediti u Saboru onda kada bi trebali, da će opravdati povjerenje građana. Makar da pokažu kako će njihove povišice posljedično pozitivno utjecati na živote građana, iz čijih džepova se izdvaja za njihove plaće.
Kažu, "došlo je vrijeme i na nas". Možda i je, ali baš za 70 posto?
Zbogom, korupcijo!
Možda najsramotnije u ovoj priči je to što Plenković mrtvo hladno povišice naziva antikorupcijskom mjerom. Kao da je zaboravio da je njegova stranka pravomoćno osuđena za korupciju. Da je uz njega od početka prvog mandata ostala tek šačica ministara i ministrica, dok su se drugi mijenjali kao čarape i padali redom opterećeni aferama, USKOK-ovim istragama i muljažama s europskim novcima.
Misli li prvi čovjek Vlade, koji se toliko puta hvalio svojim istančanim radarima, da Gabrijela Žalac, Darko Horvat, Josipa Pleslić ex Rimac i ostali miljenici koje je on doveo, ne bi uzimali ono što im ne pripada da su imali 70 posto veća primanja?
Obećava li da će ove povišice od Hrvatske napraviti pravedniju zemlju? Zemlju u kojoj politikom više ne drmaju lokalni šerifi, korupcija i nepotizam?
Da se neće ponoviti jedan Sanader ili Bandić?
Krađa ne dolazi u obzir neovisno o poziciji, visini plaće i političkoj moći. Nešto je opasno trulo u državi Hrvatskoj ako im je trebalo 2.000 eura više na računu da to shvate.
*Komentar je izraz osobnog stava autora teksta i ne predstavlja službeno stajalište medijske kuće RTL-a.
POGLEDAJTE VIDEO: Gradonačelnici i župani na mukama: Premijer je darežljiv s povišicama, ali postoji 'kvaka'
