"Bog zna da se bojim uništenja svijeta atomskom bombom, ali postoji barem još jedna stvar koje se bojim gotovo jednako - invazije glupana koji čuvaju države!"
Tu znamenitu rečenicu u svojoj knjizi "Drawings of the Fiorentine Painters" zapisao je slavni Bernard Berenson, američki povjesničar, aludirajući na "čuvare države." Čuvari države uspostavljaju ravnotežu, pazeći na prošlost kao nacionalni interes, budno bdiju nad njom uspostavljajući relikvije koje su neupitne, u koje se ne smije sumnjati.
Nije moralno, nije prirodno, kao strateški interes držati budućnost, već budno obnavljati prošlost, jer da je suprotno, tada bi se otvorile određene traume koje bi poljuljale sve dosadašnje. I u tome je biti, kada mitomaniju proglasite "nacionalnim interesom" zbog mentalnog zdravlja nacije, kojoj ne trebaju određene traume, pa ih svakog početka kolovoza čvrsto zamotate u celofan proslave kojoj legitimitet mora dati čitav državni vrh.
Ovog kolovoza, međutim, u toj mitomaniji trebali bi sudjelovati svi predstavnici vlasti, no kako vidimo do sada stvari neće ići ustaljenim i zacrtanim, domoljubnim ritmom. Milorad Pupovac u svom monologu na televiziji N1 nije eksplicitno odgovorio na pitanje hoće li kao predstavnik državnog vrha nazočiti u Kninu proslavi vojno redarstvene akcije Oluja.
"Ratna zbivanja za vrijeme Oluje teška su i traumatična pitanja i za mene osobno", istaknuo je Pupovac. "Razgovarat ćemo oko tog pitanja, no vi morate znati, kako mi puno više znamo o ratnim zbivanjima i ratnim zločinima za vrijeme Oluje od onog što je hrvatska javnost danas spremna čuti. Hrvatsko društvo nije još spremno na istinu, ona je bolna, i ja vjerujem kako smo na putu da se vratimo u točku s koje smo skrenuli. Točku u kojoj smo bili za vrijeme kabineta Jadranke Kosor, točku u kojoj smo bili za vrijeme mandata Zorana Milanovića, točku na koju očekujemo, i nadamo se da ćemo se vratiti i u ovom sadašnjem mandatu Andreja Plenkovića."
Milorad Pupovac citirao je nesvjesno Etiku Barucha Spinoze, izvorni duh potrage za istinom uz dozu skromnosti, kako nema nade bez straha. Milorad Pupovac svjestan je delikatnosti trenutka, ali je i svjestan kako ta delikatnost i kako taj trenutak postoje konstantno, te kako ni bliska budućnost ne izgleda oslobođena tih društvenih normi, upravo zahvaljujući "čuvarima države" koji budno paze da se nacija nipošto ne traumatizira nepotrebnim detaljima oko naše slavne prošlosti.
No upravo ti čuvari države pokazali su iznimnu količinu nerazumijevanja za bitno, kao što su svojim primjerom, kolektivno ustajući protiv nepravde (stavljanja na pijedestal njihove žrtve, nasuprot četiri stotine nevinih žrtava na zamišljenu vagu pravde i morala), pokazali koliko su zapravo neobrazovani, neupućeni i neodgovorni u svojim nakanama.
Držanje nacije u neznanju, isto je i kao držanje nacije u kavezu. Pozlaćenom kavezu nad kojim su istaknute zastave, insignije i slavoluci koji obilježavaju našu veličanstvenost.
Naše veličanstveno neznanje.
U kolovozu 2017. da vam i primjerom ukažem na "čuvare države" na stranici mladih aktivista za ljudska prava, pojavila se ISPRIKA, koja se odnosila na Oluju, tj. zločine počinjene s naše, hrvatske strane u toj vojno redarstvenoj akciji. Već nakon same objave koja kako znamo izravno i implicitno ugrožava naše nacionalne interese, javio se splitski HDZ-ovac i bivši gradski vijećnik Hrvoje Marušić koji je osupnut i samom idejom da se netko usudio takvo što objaviti zavapio na pravdi Boga: "Kako se usuđujete, stoko jugokomunistička, treba vas suditi i strijeljati!". Isti dan Marušić se malo sabrao, iznenađen valjda koliko ljudi koristi društvene mreže, pa se ispričao, no ne aktivistima, već "čuvarima države" na bijesnom ispadu, naglašavajući kako je bio isprovociran nepravdom i relativizacijom krivnje.
Relativizacijom krivnje, zapamtite dobro tu rečenicu, jer se u njoj krije sama srž problema.
Društvene mreže u pravilu se užare početkom kolovoza. Mainstream medijima i običnim, ljudskim profilima, dominiraju zastave i domoljubne budnice. Relikvijske insignije podsjećanja na dane ponosa i slave. U toj šumi domoljubne kakofonije tu i tamo iskoči kakva aktivistička inicijativa ili kolumna kakvog slobodnijeg novinara. Ta inicijativa, i ta kolumna očekivano se dočeka s pravedničkim gnjevom, salvom uvreda i pozivanjem na linč provokatora ili novinara. U kolovozu mainstream novinari ili uglavnom šute, ili podgrijavaju domoljubnu groznicu koja u pravilu pređe u masovnu histeriju tipa 'tko će više i tko glasnije veličati našu stvar i našu istinu.'
Taj scenario koji se odvija godinama daje za pravo Miloradu Pupovcu da citira Spinozu, o potrebi za nadom u vremenu straha, no istovremeno je zastrašujuć jer mu se ne nazire jasan kraj. Kraj shizofrenoj potrebi da se inzistira na lažima kako bi se očuvala jedina i neupitan istina. Istina o čistoći pohoda koji je u grubo, razmjestio i bez doma ostavio otprilike 250 000 ljudi.
Da bi ta veličanstvenost u neznanju trajala, potrebni su naravno „državni čuvari.“ Državne čuvare najavio je Tomislav Karamarko kod svoje inauguracije nezadovoljan količinom domoljublja u medijima posebno početkom kolovoza.
Čuvari opstojnosti države tako su se stavili u isto krdo s masom na društvenim mrežama postajući time pravednički glas naroda, moralni krik iz mase koji zahtijeva i traži linč. Linč usmjeren na one pojedince koji su se usudili, kako smo podcrtali, pomesti ispred svog praga, što je uistinu drevno higijensko načelo, koje nažalost istaknuti moralisti nikako ne mogu shvatiti.
Sokrat je davno istaknuo tu činjenicu kao jedino moguće načelo, pomesti prvo ispred svog praga, načelo koje isključivo služi mentalnoj higijeni nacije. No tim načelom nažalost ne vode se naši budni čuvari, koji itekako paze da se pravednički revolt s društvenih mreža prenese i na službena stajališta državne televizije. Da je tome tako, svjedoči nam slučaj iz 2017, u kojem su istu večer, u emisiji Otvoreno, osuđeni aktivisti i društvo koje tolerira takve veleizdajnike, a ne Marušić koji je pozivao na streljanje istih!
U kolovoškoj dozi prijetnji smrću aktivistima, pljuvanjem i prijetnjama, iz količine komentara pokazala se naime matrica. Papagajski, svi su komentatori govorili više – manje isto, spominjući 400 djece ubijene za vrijeme Domovinskog rata ukazujući na licemjerje tih mladih ljudi, koji su se usudili glorificirati "njihove žrtve", dok su one "naše" žrtve na pravdi Boga zaboravljene iz ovih ili onih razloga. Problem, ali i temeljno neshvaćanje poante, mogao je i trebao ostati isključivo na društvenim mrežama gdje mu je i mjesto, no ta lavina bijesa i potpuno nerazumijevanje bitne poruke prenijela se i na državotvorne medije koji su u glas jednako osudili, pogađate - aktiviste.
To se nije zbivalo devedesetih, to se zbivalo prije pet godina, i da stvar bude zanimljiva, u ovih pet, a pratim ih sa zanimanjem, tog je aktivizma izostalo.
Da se stvari ne mijenjaju, i da kao društvo nismo spremni na istinu o Domovinskom ratu, kako isti neupitan i savršen ipak ima mrlja za koje bi hrvatska javnost trebala znati, govori nam i istup Milorada Pupovca u kojem ovaj jasno i nedvosmisleno ukazuje na problem s traumatičnim suočavanjem Hrvata s istinom. Hrvatska javnost, istaknuo je Pupovac, tu i takvu istinu još nije spremna čuti.
No kada će je biti spremna čuti?
To pitanje postavljamo već godinama uvijek u isto vrijeme, u kolovozu kada očekujemo katarzu s druge strane koja očekivano, kao i ona naša iz godine u godinu –izostaje. Katarza je u antičkoj filozofiji i književnosti označena kao duhovno pročišćenje ali i oslobađanje koje dovodi do duhovne ravnoteže i istinskog pomirenja, kako sa svijetom, tako i sa samima sobom. Katarza je oslobađanje od demona prošlosti i korak naprijed, za Hipokrata katarza je i tjelesno, ali i mentalno čišćenje, za Platona razvijanje duhovna života. Probijanje barijere koja vodi ka spoznaji, mudrosti, ideji, svjesnom sadržaju života, a oslobađanje od potisnutog, tjeskobnog, onog što nas guši, tjera da se vrtimo u začaranom krugu. Katarza je moralno, etičko i mentalno pročišćenje, ali katarza se uspostavlja, implementira jedino u slučaju kada čovjek „mete ispred svog praga“ kako je to ustvrdio Sokrat.
Toliko smo zaslijepljeni mržnjom da ne smatramo za potrebno niti da druga strana treba proći sličnu katarzu.
Jer bi se tada, očekivano, tražila istovjetnost i s druge strane.
Naša katarza je nepotrebna jer smo mi vodili obrambeni rat. Njihova je zakašnjela jer je zapravo svejedno desila se ona ili ne, oni su ionako za nas mrtvi. I tu mi i oni zatvaramo krug. Krug mržnje koja i nakon toliko godina isijava svom svojom zlokobnošću. Krug mržnje koja poručuje da sve koji tako misle treba strijeljati, treba izložiti javnom linču. Sve koji misle da bi se i naša strana trebala ispričati za svoje zločine i 250 000. protjeranih ljudi s kninskog područja za vrijeme trajanja akcije Oluja.
Ta činjenica je tabu u hrvatskom društvu i sva je prilika da je i ove godine nećemo čuti jer kako smo saznali od Pupovca Hrvatska još za takvu istinu nije spremna pa se s pravom pitamo svi mi kojima je dosta kiča i domoljubnih budnica - kada će zapravo biti? Za naših života? Za života naše djece?
Za života mile nam i drage domovine?
