Kao pripadnik 1. eskadrile lovačkih aviona, danas poznate i kao 191. eskadrila lovačkih zrakoplova, Ivan Selak sudjelovao je u VRO Oluja od prvog pa do posljednjeg dana.
Za RTL.hr prisjetio se tog perioda pa istaknuo kako su piloti tada djelovali po ranije planiranim ciljevima u dubini neprijateljskog područja i po pozivu kao podrška snagama kopnene vojske u njihovim napadnim operacijama. Planirano su uništavali zapovjedne centre, centre veze, neprijateljske aerodrome, skladišta naoružanja, a po pozivu su, pojašnjava, djelovali kada bi se tijekom operacije javila potreba da djeluju na određenim otpornim točkama na kojima je došlo do zastoja u napadnoj operaciji naših snaga.
Taj dio bio je iznimno težak, tvrdi, jer nisu imali dovoljno podataka, a puno se riskiralo. "Imali smo časnike za vezu koji su javljali kada bi snage zapele pa bi zapovjednici tražili angažman zrakoplovstva", kaže. Od poziva do djelovanja, govori nam, znalo je proći tek pola sata.
"Nismo imali aero foto snimke terena gdje treba izvesti napad, riječima smo znali dobiti zadatke. Takvo nešto ne postoji i ne spominje se u ratovima koji su se vodili i vode se. Dobio bi informaciju od časnika sa zemlje koji sve promatra dalekozorom pa opisuje što on vidi, a ti i ono što ćeš ti vidjeti kada letiš avionom na visini nižoj od 50 m i pri brzini preko 1000 km/h je sasvim drugačiji dojam po moraš ponekad gotovo po nekom šestom čulu djelovati", kaže.
"Bio je to strahoviti problem i strahoviti pritisak. Postoji opasnost da slučajno gađaš svoje ili da zbog blizine dodira kod odbacivanja ili lansiranja naoružanja ako pogriješiš za doslovno jednu sekundu, jer se krećeš i preko 270 m/sec, pogodiš svoje", dodaje.
S druge strane, ulogu pješaštva u takvim akcijama, ali i u ratu općenito, smatra najvećim doprinosom. "Ukoliko čizma pješaka ne dođe na teritorij on nije oslobođen", rekao je.
Ranije je u nekoliko navrata istaknuo kako je zrakoplovstvo ulijevalo moral ljudima na tlu. "Možete misliti kakav je osjećaj kada oni vide djelovanje svog zrakoplovstva. Bili su oduševljeni načinom na koji je to učinjeno", govori.
Priznaje pak kako je pilotima u tom periodu bilo iznimno teško jer Srbi su imali dobru protuzračnu obranu. Imali su čak i raketne sustave 2K12 Kub, '9K32 Strijela-2' i '9K38 Igla', protuzračne topove 20//3 i 30/2, kao i Bofors protuavionski top spregnut s preciznim radarskim sustavom tzv “žirafa”, a "svaka baba u selu je imala 'Strijelu'", dodaje.
Piloti su dakako imali zadaću sve to izbjeći, a svi su se morali suočiti s onim osjećajem kada se na njega puca. "Srušen pilot je veliki moral onomu tko ga je srušio. To je trofej svima koji ga sruše i/ili zarobe", tvrdi.
Ipak, govori kako mu nikada nije palo na pamet da bi mogao odustati. "Ja sam profesionalac, za to sam obučavan, čitav život to radim", tvrdi. "Nisam ni heroj ni legenda, ja sam profesionalac. Pravi heroji su oni koji su išli srcem, oni koji nisu nikada bili vojnici, ali su se javili dobrovoljno braniti domovinu kad je bila napadnuta", rekao je.
"Ja uvijek kažem da piloti nisu ništa posebno jer su radili svoj posao. To je kao da hvalimo kirurga jer je čovjeku spasio život. To je njegov posao. Mi smo isto tako maksimalno pomagali jer to je posao pilota", ističe.
Nad oslobođenim područjem nakon VRO Oluja preletio je stotinu puta, kaže i dodaje kako iznad istog leti čitav život. Danas je pak malo drugačije, šali se, jer nitko ne puca na njih.
