"Desetina minobacača 82mm bila je raspoređena na paljbenom položaju Orlov kuk i spremna za djelovati po potrebi. No kad smo izašli na Iglu tada se pojavio protivnički avion u jako niskom letu i raketirao je šumu lijevo od nas. Cijela satnija je bila na otvorenom i široko razmještena, a protivnički avion najviše 200 metara iznad nas. Toliko je bio nisko da smo vidjeli siluetu pilota u kokpitu aviona.
Vikao sam dečkima da pucaju po njemu međutim mislim da ih je ovakav potez pilota zatekao i iznenadio pa nisu otvorili vatru. Desno od nas su bili tenkovi i borbena vozila pješaštva. Tenkovi na kupoli imaju PAM (protuavionski mitraljez), ali nitko nije pucao. Tek je kasnije ispaljen jedan kratki rafal, valjda radi probe da se vidi radi li PAM uopće", ovim riječima opisuje nam Mirko Bočkaj, tada zapovjednik 3. pješačke satnije 1. pješačke bojne 7. Gardijske brigade Pume, posljednje dane borbe u akciji VRO Oluja, prije oslobođenja Knina.
Sa 70 pripadnika spremnih za borbu, 3. pješačka satnija 1. pješačke bojne Pume kojom je zapovjedao, 25. srpnja otvorila je akciju "Ljeto 95" koja je prethodila oslobođenju Knina i VRO Oluja. Samo četiri dana prije oslobođenja grada ostali su bez medicinskog tehničara, a nešto prije njega ostali su i bez drugih pripadnika.
"U operaciji 'Ljeto 95' satnija je imala jednog teško ranjenog koji je kasnije preminuo i pet lakše ranjenih od kojih se dvoje vraća u postrojbu već drugi dan dok su ostali zbrinuti u bolnici u Livnu i Splitu. Tijekom držanja crte i poravnavanja i zauzimanja povoljnijih pozicija dogodilo se još jedno teško ranjavanje kada su bili raketirani i mitraljirani paljbeni položaji minobacača 82mm 1. pješačke satnije 1. pješačke bojne. Od zadobivenih rana preminuo je medicinski tehničar moje satnije narednik Goran Horžić. To se zbilo 1. kolovoza oko podneva", govori Bočkaj za RTL.hr te nam opisuje dane same akcije 'Ljeto 95', ali i VRO Oluja te trenutak ulaska u oslobođeni Knin.
"U operacijama u Livanjskom polju i na Dinari odrađivali smo postavljene zadaće od strane nadređenog zapovjedništva i to držanje dostignutih crta bojišnice kao i samo pomicanje istih zbog boljeg nadzora prostora koji je bio iznimno zahtjevan zbog konfiguracije terena i vremenskih uvjeta. Mora se znati da se na Dinari u jednom danu promjene sva četiri godišnja doba", rekao je pa dodao: "Sve se to događalo do mjeseca srpnja kada počinju pripreme za jednu veću i složeniju operaciju, a to je 'Ljeto 95' u kojem je 7.GBR 'Pume' imala ključnu ulogu, bila je na težišnom smjeru napadnih djelovanja te smo s Dinare išli u zauzimanje Bosanskog Grahova", kaže.
"Sama operacija je počela 25. srpnja i trajala je do 29. srpnja 1995. godine kada smo uspostavili crtu prema Srpskoj Republici Krajini te smo istu svakim danom popravljali da bi se doveli u povoljniji položaj od protivnika", dodaje pa navodi i kako je protivnik u prethodnim danima doživio poraz i bio je dosta uzdrman.
"Samim događajima na crti i zauzimanja povoljnih pozicija te na dobivanju smjene i neodlasku na odmor polako se počelo naslućivati da bi moglo uslijediti nešto krupnije od dosadašnjih događanja i nije trebalo puno mudrosti da se zaključi da bi to mogao biti napad na Knin. Ovdje moram navesti da smo uz borbena djelovanja od 25. srpnja pa do kraja operacije 'Ljeto 95' po visokim temperaturama i jako zahtjevnom terenu, gotovo na mjestima teško prohodnim došli do kranjih granica ljudske izdržljivosti", navodi.
No tu se stvari ne mijenjaju na bolje. Dva dana prije oslobođenja Knina, iako to oni još ne znaju, zakazan je sastanak kod zapovjednika bojne. Bočkaj kaže da se održao u 16 sati, a tada su dobili i konkretne zadaće po početku VRO Oluja.
U VRO Oluja ulaze sa 61 pripadnikom
"U tom trenutku satnija broji 61 pripadnika spremnog za borbu", navodi, a sve brojke provjerio je u svom dnevniku kojeg posjeduje još i danas, a u koji je pažljivo zapisivao brojčano stanje.
Ističe kako je njegova satnija bila dio drugog ešalona, rezervna i bila bi uvedena ako nešto negdje ne bi pošlo po planu. Satnija kojom je zapovjedao u tom trenutku imala je zadaću pratiti tenkove na razmaku od 500 do 700 metara i biti spremna krenuti po signalu zapovjednika bojne u smjeru naznačene pozicije.
"Nakon odrađene topničke pripreme satnije prvog ešalona su krenule i nakon kratkog vremena 1. pješačka satnija je stupila u kontakt sa protivnikom. Razvio se jak okršaj u kojem su poginula dvojica pripadnika satnije pa je zapovjednik odlučio njih izvući i ubaciti moju satniju koja je nastavila daljnje napredovanje", govori. U tome su im planove trebali poremetiti protivnici dakako, a to nas vraća na sam početak ove priče i na borbu s avionima u niskom letu. Preživjeli su, a ta dva sata trajala su čitavu vječnost.
Iznenadni napad aviona u niskom letu i 'ratni plijen'
"To je bilo između podneva i dva sata popodne kada je zapovjeđeno da se nastavi dalje po planu. Moja satnija je imala zadaću doći na poziciju Anića glavice i organizirati obranu te bi time završio prvi dan. Tog dana više nije bilo borbenog kontakta jer se njihova obrana raspala i nastala panika i bježanija. U međuvremenu se čuo na vezi glas zapovjednika brigade kako viče zapovjedniku bojne da treba ubrzati tempo napada i da se, ako treba, trči za njima da ih se pohvata", kaže.
Ističe i kako je u takvom stanju opće bježanije, zapovjednik prvog voda koji je imao zadaću zaobići Iglu, naišao na napušteni paljbeni položaj teških minobacača 120mm i vozilo TAM 110 koji je bio upaljen sa svom dokumentacijom i svim spiskovima. To su, navodi, predali sigurnosnoj službi. Zapovjednik je ostao sa cijelim vodom na toj poziciji do idućeg dana, kada je ostavio dva pripadnika dok nisu došli po vozilo i minobacače te ih odvezli, govori.
Njegova je satnija pak došla u podnožje Igle u smjeru Crvene zemlje gdje je napredovanje zaustavljeno na trenutnim pozicijama, prešlo se u obranu i čekala daljnja zapovijed. Ona je uslijedila 5. kolovoza.
Zapovjedi 5. kolovoza i grad spuštenih roleta
"Ujutro 5.kolovoza u 5,00 satnija kreće u smjeru Anića glavice i tamo čeka daljnju zadaću. Zapovjednik bojne je prvu i drugu satniju i pridodane tenkove uputio u smjeru Knina i to tako da se pješaštvo popelo na tenkove, a sa njima kreće i on. Moja satnija je trebala pričekati kamione te tako doći u Knin", kaže.
To se dogodilo iza 9.00 sati kada po njih dolaze tri kamiona. Istim putem, makadamom kojim su ranije prošli tenkovi, sada ulaze i oni.
Dvije satnije na tenkovima u Knin su ušle u borbenom rasporedu i spremne odgovoriti na svako otvaranje vatre od strane postavljenih otpornih točki neprijatelja. Njih pak nije bilo, navodi pa kaže da su satnije Pume u 8 sati ujutro ušle u sam centar grada.
"Satnija kojom sam ja zapovijedao u Knin ulazi negdje iza 10,00 sati na kamionima i ušli smo cestom iz smjera Strmice. Sve kuće uz istu imale su spuštene rolete na prozorima te sam vezom obavijestio zapovjednike vodova da u slučaju otvaranja vatre na kamione iskačemo i zauzimamo povoljne položaje i uzvraćamo vatru te počinjemo čišćenje kuća", prisjeća se, ali dodaje da takvih iznenađenja nije bilo pa su se u centar grada dovezli bez muke.
Prisjeća se i kako su ih prije toga susreli i drugi brigadiri.
"Kad smo se spustili do prvih kuća tu sam uočio svježe tragove tenkova koji su se razdvajali i jedan dio je krenuo prema cesti koja u Knin ulazi od Strmice. Dok sam tu gledao što je prihvatljivo i sigurnije za nas, naišao je terenac u kojem su bili brigadir Rahim Ademi i Ljubo Ćesić Rojs, zaustavili se i pitali gdje su mi nadređeni. U tom trenutku, zbog konfiguracije terena i brzine napredovanja, uspostavljanje veze je bilo teško pa im nisam mogao sa sigurnošću reći točne pozicije zapovjednika bojne, a ni zapovjednika brigade koji je također već bio u gradu", govori.
"Gospodin Ademi mi je čestitao za odlično odrađenu zadaću kao i cijeloj brigadi te je nastavio", dodaje.
Dolaskom u grad konačno su stali i napustili kamione. "Krenuli smo pješice jedan dio i našli prigodno mjesto gdje smo mogli ostaviti opremu i odmoriti se. Ja sam potražio zapovjednika bojne da čujem koja je daljnja zadaća satnije. Na toj poziciji smo ostali do nekih 16.00 sati", ističe.
'Pust, sablazan i napušten grad. Bilo je pakleno vruće'
"Sreli smo dio druge satnije koja je osiguravala veću grupu starijih civila. Iste su na kraju proslijedili u kamp UN-a koji se nalazio uz cestu na izlazu u smjeru Drniša. Satnija se odmarala i osvježavala vodom pošto je bilo pakleno vruće i čekala zadaću. Grad je bio pust i svi prozori zamračeni roletama, tako da je djelovao sablasno i napušteno, ali smo se ipak kretali oprezno i reagirali na svaki čudni zvuk. Uspio sam doći do zapovjedništva bojne i naći se sa zapovjednikom koji mi je rekao da ostanemo na trenutnoj poziciji, ali ćemo uskoro dobiti zadaću. Tako je i bilo, jer u 16 sati dobivam zadaću da izađemo na poziciju Onisimovo predgrađe te tamo organiziramo obranu u smjeru Drniša i to desno od prometnice koja vodi tamo", kaže.
Plan je bio, pojašnjava, da spriječe ulazak neprijatelja u Knin i to onih snaga ili dijelova koji su se povlačili ispred hrvatskih snaga koje su napredovale iz smjera Drniša. Na tim položajima ostali su do samog odlaska iz Knina.
"Nakon završetka i odlaska Predsjednika i Vrhovnog zapovjednika dr. Franje Tuđmana i nas su povukli i uputili u bazu u Zadru gdje smo sređivali opremu i pripremali se za odlazak u Varaždin. Tamo su nas dočekali kao heroje, a doma smo došli nakon mjeseci odsutsva. Mnogi, a među njima sam i sam, s obitelji nisu bili od veljače. Nakon šest mjeseci sam ponovno bio sa suprugom i kćerkom starom godinu dana", prisjeća se.
Ipak, iz Knina je odnio određene uspomene.
"Moram naglasiti da se vidjelo na pripadnicima da su umorni i iscrpljeni od zadnjih djelovanja jer su bila zahtjevna i teška. Bile su visoke temperature i težak teren, prijeđenih više od trideset kilometara pješke sa opremom koje je težila oko trideset kilograma. To dokazuje da smo bili dobro pripremljeni, a dodatna motivacija je bila ta što se pretpostavljalo da se vrše i pripreme za završne operacije i vraćanje okupiranog dijela Hrvatske u pravnu i teritorijalnu cjelovitiost. Ulaskom u Knin, na svim pripadnicima vidjela se neka vrsta ushićenja. Čast ulaska i oslobođenja Knina pripala je njima, a ostat će zapisani u povijesti. Osim toga, naslućivao se i kraj rata iako je istočna Slavonija ostala za odraditi", zaključuje.
Ratni put Mirka Bočkaja počinje 2. travnja 1991. godine kada pristupa u redove policije iz kojih 7. lipnja prelazi u Zbor Narodne Garde, točnije u bazu Rakitje. Tamo postaje pripadnik 1. gardijske brigade 'Tigrovi'. U 7. gardijsku brigadu 'Pume' prelazi 1. ožujka 1993. godine i to u činu poručnika. Raspoređen je, kaže, u 3. pješačku bojnu na mjesto dozapovjednika 2. pješačkog voda u 2. pješačku satniju.
Dalje napreduje u zapovjednika voda, dozapovjednika satnije pa i zapovjednika 2. pješačke satnije. Potom je 22. ožujka 1994. godine promaknut u čin natporučnika, a 20. rujna 1994. godine po zapovjedi zapovjednika brigade brigadira Ivana Koradea premješten je na mjesto zapovjednika 3. pješačke satnije 1. pješačke bojne u kojoj ostaje do kraja borbenih djelovanja. Danas je umirovljeni pripadnik Hrvatske vojske i to od 31. siječnja 2003. godine u činu satnika.
