Tržite poljoprivrednog zemljišta liberaliziralo se, stranac može kupiti oranicu u Slavoniji, zagorski breg s vinogradom ili nepokošenu oranicu u Lici.
Prijeti li nam rasprodaja onog što osjećamo kao najvrjednije što imamo, hoće li se seljak napokon obogatiti na zarasloj oranici ako je proda Nijemcu?
I kako je janjetina uspjela skočiti za vrat svinjetini i skoro poravnati cijenu? Hoćemo li (i kad) biti gladni svinjskih kotleta te jedemo li stvarno slavonski kulen ako je spravljen od nizozemske svinjetine i dalmatinski pršut ako je od njemačkog praseta?
O ovim zapravo vrlo ozbiljnim pitanjima razgovarali smo s prof. Ivom Grgićem s Agronomskog fakulteta u Zagrebu, stručnjakom za poljoprivredu i poljoprivredne politike.
Da ste stranac, biste li kupili poljoprivredno zemljište u Hrvatskoj, gdje i koliko?
Da imam dovoljno novaca od kojih ne očekujem brzi obrt i ekstra profit, nego sigurno, dugoročno ulaganje, kupio bih poljoprivredno zemljište bilo gdje, a posebno u Hrvatskoj.
Da pojasnim.
Globalno, budući sukobi će se voditi oko tri stvari, a to su hrana, voda i energija. Problem energije će se najlakše riješiti, pitku vodu ćemo dobiti tehnološkim rješenjima, a hrana ostaje najveći problem i još dugo će glavnina dolaziti s poljoprivrednih površina, izravno ili posredno.
Problem energije će se najlakše riješiti, pitku vodu ćemo dobiti tehnološkim rješenjima, a hrana ostaje najveći problem, kaže prof. Grgić
A nedaće, kojima svjedočimo svakodnevno, nisu samo ugroz za poljoprivrednu proizvodnju nego i za tlo koje u tim zgodama strada. Prvo poplave koje ga devastiraju, suše dodatno ugrožavaju, a potreba povećane proizvodnje na ostalim površinama često ih vodi u nekontrolirano raubovanje.
A zašto u Hrvatskoj? Više je razloga.
Hrvatska je članica EU i baštini sve pogodnosti Zajedničke poljoprivredne politike ali tu je i otvorenost većeg, dohodovno zanimljivog tržišta. Drugo je velika razlika u cijeni poljoprivrednog zemljišta jer je ona u Hrvatskoj trenutno daleko niža nego u mnogim drugim država, a posebno je niska cijena površina koje se ne koriste.
Nadalje, do nedavno problem niske razine uporabe agrokemikalija, koje se povezivalo i s niskim prirodima, postaje prednost jer su naša tla relativno malo onečišćena.
Uz to, Hrvatska ima dovoljno pitkih voda koje se ne koriste u poljoprivrednoj proizvodnji. A i u samoj Hrvatskoj je zanimljivo tržište za visokovrijedne proizvode, a to je turistička potrošnja.
Hrvatska je dobro povezana s većim zapadnoeuropskim potrošačkim centrima.
I ne zaboravimo, Hrvati imaju dovoljno stručnih ali i visokoobrazovnih znanja koje se mogu odmah primijeniti.
I veliki je raspon za proizvodnju različitih kultura, od onih umjerenog klimata, preko gorskog do mediteranskog. I na kraju - sve je to već i prepoznato i stranac, koji želi kupiti poljoprivredno zemljište u Hrvatskoj, već ima tvrtku koja je mogla ući na tržište poljoprivrednim zemljištem ili je to već i učinila.
A danas što svi kokodaču, to je za zabavu očerupanog puka da se ne opterećuje plijenom (plinom) i drugim, a usput ćemo graditi i stadione.
Moramo li se bojati da će se naše jeftine oranice rasprodati?
Pojmovi skupo ili jeftino su relativni i oni su apsoluti na razini pojedinca, prodavača ili kupca. I moja ili vaša plaća je, s aspekta nas kao pojedinca, sigurno mala, ali u usporedni s neki skupinama u Hrvatskoj je velika.
Ili ako ih usporedimo s plaćama u državi „XY“ otkrivamo koliko smo mi ekonomski moćni. Ali u usporedni s Kuvajćaninom, e to je već mizerija. Naše oranice, kako vi pitate, su imale svoju cijenu odnosno… Tržišta poljoprivrednim površinama skoro da i nije bio, ako isključimo, barem po priči s terena, zakulisnu kupovinu za nekog trećeg, i dolazimo do dvojbe: Ili su cijene već bile toliko visoke da nitko to nije mogao platiti ili preniske da površine nitko nije htio prodati.
I sada se javljaju dušobrižnici sigurnih dohodaka i poznavanja tegobe poljoprivrednog života kao što se i ja razumijem u let u svemir.
I takvi mi strašimo, samo ne znam koga, da će netko doći i kupiti naše poljoprivredne površine. A ti isti koji nas straše su na uzici tuđinca i često i ne znaju tko je vlasnik tvrtki u kojoj rade nego šute i gunđaju protiv jedino sindikalno organiziranih gdje je poslodavac naš, tj. država, koji se bore za svoje pravo.
Postali smo licemjeri jer „brinemo“, ne da se proizvodi na tim površinama, nego da će netko do danas već potisnut u zapećak možebitno reći „dosta, uništili ste tvornice, pokrali sve što se dalo, stvorili sloj domaćih poduzetnika koji se voze zrakomlatima dok ne plaćaju dobavljačima tj. nama“ jer i mi želimo ležati, rentati ležaljke i biti služeni a ne služiti.
I ja od toga nemam straha, ja se veselim da se okonča i ova saga, a najveći dio površina ipak će ostati u našem, hrvatskom vlasništvu te ako ne provedemo odluke o zanemarivanju poljoprivrednih površina i dalje ćemo imati žalosnu krajobraznu sliku. Relaksirajmo se, nismo najbolji, nismo najljepši, ne zatvarajmo se u svoje već prodane duše i budimo sretni da netko i kod nas hoće doći.
Samo otvorena društva su društva koja imaju budućnost.
Koja je mana našeg poljoprivrednog zemljišta, je li to rasparceliranost, nesređeni imovinski odnosi, komplicirana procedura koja prati poljoprivrednu proizvodnju, nešto treće?
Sve navedeno, ali ne toliko da se ne može riješiti u razdoblju od par godina. Uređena država, ako želi, jednostavno riješi vlasništvo nad poljoprivrednim površinama. Uređena država ne treba na silu okrupnjavati površine, nego može metodom „mrkve i batine“ okrupniti proizvodnju, a zatim i preradu.
U selu u kojem trenutno živi prof. Grgić, ima ima 68 OPG-ova. Razjedinjenost proizvodnje treba okrupniti, kaže
Taj rez je trebao biti učinjen već davno, danas ga se ne bi ni sjećali i ne bi svakih par dana opetovali da nešto ne štima. Nisam siguran da sadašnja definicija poljoprivrednog gospodarstva pomaže da budemo bolji. U selu u kojem trenutno živim, ima 68 OPG-ova, 6 samoopskrbnih odnosno ukupno 79 poljoprivrednih proizvođača. OPG-ove vodi njih 63% s formalnim obrazovanjem ispod srednje škole, njih 16% je mlađe od 41 godine te ih je čak 85 s do jednim članom.
Oni povlače potpore, zemlju obrađuje netko drugi što je dobro, ali to je naša stvarnost. Nađimo model kako da barem dio koji imaju zemlju u zakupu postanu i vlasnici, a onda bi okrupnjavanje površina bilo i jednostavnije i brže. A rezultat će biti da će u ovom selu biti 10 poljoprivrednih proizvođača, a o drugima neka skrbe djeca ili država. Znam da to zvuči ružno, ali ovo postaje mučenje gdje su svi nezadovoljni, nezadovoljni su potrošači koji su i porezni obveznici, nezadovoljna je država jer građani smatraju da je neefikasna…
Ako biste bili dovoljno veliki avanturist i tvrdoglavo odlučili da nešto uzgajate u Hrvatskoj, što bi to bilo i zašto?
Prvo bih morao biti puno mlađi i vjerojatno bih završio za zidara ili konobara i živio u Švicarskoj „žaleći za onim vremenima“. Šala, vjerojatno bih opet završio što sam završio i završio gdje sam sada.
U traženju odgovora moramo razlikovati tri skupine koje se značajno razlikuju. Teoretski, zajedničko su im dvije stvari a to su želja da se bave poljoprivredom i da shvaćaju da se preko noći jedino postaje imućan uzgojem indijske konoplje, ali preko noći se završi i u Remetincu.
U svemu drugom ove skupine se razlikuju. Manja skupina ima želju, ljubav, voli izazov ali nemaju ništa više od toga. Imaju i znanja nužna kao što su agronomska ali i ekonomska.
Možda imaju i onu nesretnu motiku. Ali nismo iskoristili priliku da barem na razini pokusa u prostorima gdje živi vuk, lisica i nesretnik koji nije uspio biti potjeran, da u tim prostorima stvorimo nekoliko gospodarstava s jasnim proizvodnim programom i osiguranim tržištem. Neka podmiruju potrebe vrtića, škole, doma umirovljenika… I neka košta koliko košta.
Ali to bio odličan odmak od „ajmo pametna sela, a onda ćemo vidjeti koga bi uhitili da tamo živi“. I ta gospodarstva i jeftine kuće dati im na određeno vrijeme, jer smo kao pijani bogataši obnovili kuće u kojima nitko ne živi nego njihova obnova je bila prilika za „snađi se“.
Druga skupina su osobe koje imaju sve što i ovi prethodni, volju i znanje, ali i gospodarstva kojih nisu vlasnici. Vlasnici, njihovi roditelji, nisu baš pristalice novoga i drže se one stare „pleti kotac kao otac“, ali i „bolje vrabac u ruci nego golub na grani“ i nemaju ni u primisli druge proizvodnje osim „kuruze, šence i mlijeka kojem drugi beru vrhnje“.
Treća, najmalobrojnija skupina su oni koji se lako prilagođavaju ili su se već prilagodili tržištu s proizvodnjom koju su nadogradili pričom. Te tko nije čuo za XY vinara ili proizvođača maslinovog ulja. Ali tu su i drugi proizvodi te oni moraju biti primjer ovoj drugoj skupini.
Ali ne zaboravimo već je zabilježen ulazak u agrokompleks kapitala nastalog u drugim djelatnostima i promućurni vlasnici su osjetili „zlu kob gladi koja će donijeti još više profita“ te se više ne iznenadimo da proizvođač software-a ima i „svoje“ vino, a poljoprivreda je postala i solidno utočište za brzo potrošene političare.
Znači, sve se može proizvoditi ako pronađemo odgovore na ZA KOGA I PO KOJOJ CIJENI. A cijena je najmanji problem jer uvijek imate dovoljno onih ili koji prepoznaju kakvoću i/ili žele biti oni koji si to mogu priuštiti. Ja bih kao pojedinac proizvodio male serije proizvoda za uski, vrlo imućni krug potrošača. A masovnu proizvodnju bih prepustio onoj drugoj spomenutoj skupini.
Fotografija iz zraka tržnice Dolac
Postoje li podaci koliko su se (i jesu li) se smanjile obrađene poljoprivredne površine u odnosu na Jugoslaviju i u odnosu na vrijeme od prije 10 godina?
Valjan odgovor na Vaše pitanje tražio bi od bilo koga nekoliko dana istraživanja. Metodologija praćenja se promijenila i podaci nisu usporedivi. I često smo mogli čuti da smo u „ona doba imali preko 3 milijuna ha poljoprivrednih površina i da je nestalo…, a to je djelomično točno odnosno taj podatak ne služi ničemu.
Ali metodom „viziranja ili zapažanja“ može se zaključiti da su porasle površine koje se ne obrađuju, zapuštene su i pomalo osim žalosti osjećate i strah da nešto ne iskoči iz žbunja.
U tom, spomenutom razdoblju, demografski odnosno životno su ugašena velika područja Hrvatske. Ako imate empatije i srama, treba skoknuti do Banovine, Korduna, Žumberka ali i u zapadnu Slavoniju itd. Sve što vidim, čini me tužnim.
I dobro je da se potiče izgradnja vrtića, cesta, ali više bi vrijedilo 10 novih radnih mjesta i deset mladih doseljenih obitelji nego sve puste priče. I moramo si priznati da nismo uspjeli osmisliti provedivu revitalizaciju velikog prostora Hrvatske u koji će se naseliti neki novi građani Hrvatske. A mi i dalje možemo plakati i slaviti „izgubljene bitke i nestale običaje“.
Što se najviše nekad proizvodila na poljima Hrvatske, a što najviše proizvodimo danas te kakvi su podaci o kretanju proizvodnje pojedinih kultura u novije vrijeme (ima li nešto u čemu drastično padamo i nešto u čemu rastemo)?
Već dugo imamo tendenciju smanjenja stočarske proizvodnje, a relativno povećanje značenja ratarstva, posebno povećanja udjela žita. I postoje lako objašnjivi razlozi, ali na žalost ne i nova rješenja.
Hrvatska je dugo njegovala nekoliko stvari od kojih je jedno bio dualni ili mješoviti dohodak na poljoprivrednim gospodarstvima te izvrsno organizirani te čak i fer kooperativni odnosi manjih proizvođača s prerađivačima ili otkupljivačima. Znale su se obveze, ali i zajednički rizik ili uspjeh se dijelio po poznatoj formuli.
Mješoviti dohodak je bio odličan poticaj poljoprivrednoj proizvodnji jer se dio nepoljoprivrednog dohotka pretakao u poljoprivredu čiji proizvodi su imali sigurno tržište.
Prof. Grgić kaže da bi uvijek kupio poljoprivreno zemljište, pogotovo u Hrvatsskoj
I onda dolazi do nestanka nepoljoprivrednog dohotka jer se netko dosjetio da su radnici bedasti i da ne znaju upravljati tvrtkama te nestaje bitni dio dohotka tih kućanstava. U isto doba nestaje i kooperacija, nastaje eldorado uvoznika svega i svačega pa i hrane, i imamo što imamo, imamo dobru želju i uvoznu ovisnost.
Posljedica svega da je došlo do stagnacije pa i propadanja stočarstva. Prvo je stradalo mliječno govedarstvo, posebice manji proizvođači čije količine nisu bile zanimljive otkupljivačima, zatim nisu zadovoljili sve više standarde higijene i kakvoće, a tada se javlja i problem radne snage. Sljedeći na udaru su bili uzgajivači svinja koji su sve teže nalazili svoj dio tržišta i gubili utakmicu sa sve jeftinijom često i po dampinškim cijenama uvoznim mesom što kulminira širenjem tuđih trgovačkih lanaca.
Poštena trgovačka praksa je postala fikcija. I jedino smo uspjeli kod pilećeg mesa i jaja, ali pitanje do kada. U konačnici, postajemo područje proizvodnje žita koje se izvozi i tako potpora služi za inozemne proizvođače i prerađivače mesa i mlijeka koje onda uvozimo.
Svjetliji primjer je manji broj tvrtki koji je uspio zadržati vertikalnu povezanost barem u svojim sastavnicama te mi je jedna od dojmljivijih reklamnih poruka bila „izvozimo proizvode a ne ljude“.
Koja je prosječna cijena kvadrata poljoprivrednog zemljišta u Hrvatskoj (ili možda da usporedimo regije), a kakva je cijena u ostatku EU te što cijena govori o tome koliko smo zanimljivi ili nismo?
Često se ističe da u zadnjih nekoliko godina i u Hrvatskoj bilježimo porast prosječne cijene traženog poljoprivrednog zemljišta ali i da smo još uvijek daleko iza razvijenih europskih država, uostalom kao i u svemu drugom. U 2021. godini hektar obradive površine u Hrvatskoj je bio 3661, a najviši u Nizozemskoj 77.583 eura.
Mi smo u skupini Mađarske, Litve, Latvije, Estonije, Slovačke, nižih cijena nego Bugarska i Rumunjska. Ali daleko od primjerice Danske, Slovenije, Irske i drugih.
Ovdje spominjemo prosječne cijene, ali u mnogim državama su velike razlike između najniži i najviših kao npr. u Italiji, Sloveniji i Švedskoj a najveća razlika je Španjolskoj i to 1:20 i što je zanimljivo i EUROSTAT muči muku s podacima. Ali i u Hrvatskoj hektar u Slavoniji nije ni približno cijenom onom u Dalmaciji. A zašto su tako velike razlike između pojedinih država, tisuću je razloga i to je dobro zbog protoka kapitala, kao i kod svega drugog.
Hoće li cijena nakon liberalizacije tržišta rasti te trebaju li se vlasnici radovati da će se prodajom obogatiti?
Ima narodna „obećanje ludom radovanje“ te svi koji obećavaju velike špekulativne zarade mislim da samo unose nemir u ionako „tržište lažnih informacija“. Velika je šteta da barem jedna ozbiljna konferencija nije posvećena toj problematici, a mislim da je trebalo to učiniti.
Da se malo smire strasti, ali možda i ne jer „svako je čudo za tri dana“. Niti će se netko strašno obogatiti niti će sada navaliti kupci. Tko je imao novca, ideju i želju već je odradio dio posla. I to vrlo jeftino, zahvaljujući domoljubima jer bez njih se nije moglo vršljati i postati vlasnik čak ni polovnog fiće.
A zašto je prase postalo skoro jednako skupo kao janje te hoće li nam prasetina postati skupa kao zlato? Hoćemo li ostati bez kulena, pršuta i ostalih delicija koje volimo (a već sad dobrim dijelom jedemo od mesa iz uvoza)? Jesmo li fer prema potrošačima kad serviramo kulen od svinje iz Austrije ili pršut od svinje iz Nizozemske (ili iz koje već zemlje)?
Puno pitanja pa redom. Proizvodnja janjećeg mesa je u pravilu s nižim troškovima ali i s manjim brojem jedinki po proizvođaču ali i plotkinji.
Ovca daje najviše dva janjeta po ovci, a kod krmače indeks prašenja je 2,2 što znači da godišnje imamo oko 25 prasadi. A na cijenu djeluje mnoštvo čimbenika i nije čudno da ponekada cijena praseta „preskoči“ cijenu janjeta.
A svemu poguranac daje pojava afričke svinjske kuge gdje me zabrinjava ne samo njena pojavnost već još više način „ulaska u Hrvatsku i na gospodarstva“. Ministarstvo poljoprivrede je brzo reagiralo ali se mora pronaći način pomoći ugroženim proizvođačima jer oni ne snose odgovornost za sadašnju opasnost. i koliko znam, EU administracija je predvidjela ovakve pojave i smatram da će šteta biti najmanja moguća.
Sve ovo nije dobro za proizvodnju prerađevina i jedino sam siguran da će cijena otići na više. Inače, manja opasnost je kod proizvoda s oznakom zemljopisnom podrijetla a puno veća kod proizvoda s oznakom izvornosti. Nadam se i vjerujem da nećemo doći u opasnost prijevara jer to nije dobro ni za koga. A lako se bilancira sirovina i proizvod i otkriju prevaranti, samo ako se želi.
I ne zaboravimo da se značajan dio prerađevina prodaje kroz teže kontrolirane lance prodaje te tu je opasnost. Ali pouzdajmo se u poznato hrvatsko poštenje jer „lagati i varati je grijeh“.
POGLEDAJTE VIDEO: Poljoprivrednici nisu sretni s ukidanjem moratorija: 'Svi očekuju da će stranci sad navaliti na naše njive'
