Trebala je to biti najmodernija bolnica za djecu u Hrvatskoj (ali i regiji), prije pet godina dobilo se 60 milijuna eura EU novca, potpisan je ugovor, iskopana rupa za temelje, ali od velikog projekta Translacijske medicine na Srebrnjaku neće biti ništa.
Sad je i službeno propao - gradska skupština na posljednjoj je sjednici odlučila je da će Grad Zagreb vratiti dosad isplaćen milijun eura za taj projekt. Na prijedlog gradonačelnika Tomislava Tomaševića i po hitnom postupku izglasali su da Dječja bolnica Srebrnjak do kraja godine, na zahtjev Središnje agencije za financiranje i ugovaranje programa i projekata Europske unije, vrati 1,1 milijun eura isplaćenih sredstava za provedbu projekta.
Razgovarali smo s dr. Borom Nogalom, pokretačem i voditeljem tima koji je došao na ideju projekta, osmislio ga i potom aplicirao u Europu da dobiju novac.
On je, podsjetimo, samo nekoliko mjeseci nakon što je Srebrnjak dobio novac, naprasno smijenjen s čela bolnice (de facto time i s čela projekta). U međuvremenu, uporno je tvrdio da je projekt opstruiran, upirao prst, prozivao, prijavljivao institucijama.
Je li potez gradonačelnika Tomaševića završni čin gašenja projekta, koji se pompozno najavljivao, u intervjuu za Danas.hr odgovara dr. Nogalo.
Kakav je projekt Srebrnjak trebao biti i što su djeca trebala dobiti?
U vrijeme kad smo aplicirali za projekt, to je bio projekt svjetske klase i - bez lažne skromnosti - vrhunski u pedijatrijskom i znanstvenom smislu.
Projekt smo dobili jer smo imali reference, surađivali smo s puno svjetskih centara, imali smo puno međunarodnih publikacija te drugih projekata. EU eksperti, koji su recenzirali projekt, prihvatili su činjenicu da mi možemo dati određena rješenja u području alergologije, imunologije i respiratorne medicine – bilo da se to radilo o preventivi, dijagnostici ili terapiji. To su bila rješenja koja bi bila korisna, ne samo za Hrvatsku, nego i za širu regiju.
Naime, alergija prije 100 godina gotovo da nije bilo, živjeli smo jednostavnim životom. Tako u je nekim regijama u Engleskoj bilo zagađenja, ali astme je bilo na kapaljku. Međutim, suvremeni način života, higijena i korištenje antibiotika, cjepiva, život u gradu (a ne kao nekad na selu) na neki način doveli su do toga da su se smanjile zarazne i kronične bolesti te druge bolesti kao što su tuberkuloza i dječja paraliza, ali obrambeni sustav se orijentirao prema nekim drugim bjelančevinama i molekulama te su se razvijale alergijske i autoimune bolesti.
One su danas doživjele čak pandemijske razmjere. Jednostavno, imunologija i alergologija su "in“, a mi smo svojim referencama, ekspertizama, stručnjacima i znanstvenicima dokazali da možemo dati odgovore na neka pitanja, da možemo poboljšati zdravlje dječje populacije. A kad se daju odgovori u prevenciji, dijagnostici ili terapiji u dječjem periodu, sigurno ćemo kasnije imati zdraviju naciju.
Treba reći i to da istraživanja, zbog etičkih razloga, zaobilaze pedijatriju i djecu, a po mišljenju stručnjaka time su djeca ugrožena. Na primjer, ispituje se lijek ili dijagnostika na odrasloj populaciji, potom se pronađe lijek za neku bolest pa se kaže: 'Za odraslog se daje do 100 mg tog lijeka, a za djecu 50 mg'. Jednostavno se procijeni da lijek treba dati djetetu u manjoj mjeri. Ali dijete nije mali čovjek ili mala izvedenica velikog čovjeka.
Dijete mora biti istraživano u tom periodu da bi se najoptimalnije liječilo i da bi sigurnost, kvaliteta i ishodi bili puno bolji. Kad se uđe u sve te patofiziološke procese i u tu priču te kad date odgovore, onda će definitivno biti manje KOPB-a, astme kod odraslih, autoimunih bolesti, a ne da se te bolesti razviju i razbuktaju te da kasnije ima određenih problema.
Pedijatrija je nepravedno ušla u sivu zonu, a mi sa Srebrnjaka smo ušli u nju, dokazali da možemo dati određene odgovore i dobili smo od EU-a velik novac za prostor i najsuvremeniju opremu.
Dobro, ali što bi roditelji opipljivo vidjeli kad bi u takav centar doveli dijete?
Bolnica je koncipirana tako da se maksimalno smanje liste čekanja, da se način liječenja djeteta odradi na najbezbolniji i najmanje traumatičan način. Ideja je bila razviti jako puno ambulanti, radilišta u polikliničkom centru, da djeca mogu ući u sustav, da se krene u dijagnostiku, a kompliciraniju djecu ne uvoditi odmah u stacionar pa da se moraju raditi vizite i tako stvarati čepove, nego da se što više toga obavlja preko dnevne bolnice.
To nije Solomonsko rješenje – to svi aklamativno najavljuju, ali vrlo malo sustava to primjenjuje kako treba.
Imperativ je forsirati što manje traume za djecu pacijente, a što više toga rješavati preko dnevne bolnice ili jednodnevne kirurgije, naročito poliklinike i tako smanjiti liste čekanja i - što je najvažnije - ovim projektom bi se omogućilo da uz svako dijete bude roditelj u apartmanima.
I sve to da se bolest ne razvije dugotrajnim procedurama pa da nakon pola godine ili godinu dana dođe do pogoršanja.
Kako je to trebalo izgledati?
Tako da dijete u jednom ili u pet dolazaka riješi problem ili da kirurški izvadi treću mandulu i isti dan ide doma, da se čim prije uklone žarišta koja mogu dovesti do upale uha, pluća, mozga ili srčanog mišića. Pojednostavnjeno, da se problem riješi što prije. Tu je vrlo bitna organizacija i prije toga infrastruktura – to znači puno ambulanti, jednodnevna kirurgija i dijagnostika koja može taj dan, na puno punktova, riješiti i obraditi slučajeve. To je efikasnost obrade. Da biste bili efikasni, morate imati alate, ali puno više educiranih pedijatara.
Govorili ste i da bi to bila bolnica bez papira?
Ne samo to, nego da se kao na tekućoj traci dovrši pregled, dijagnostička i terapijska obrada – inhalacije, čok, spirometrija, ergometrija, CT, MR... sve što treba djetetu, i da se to riješi isti dan ili u vrlo kratkom periodu. Danas je problem rascjepkanost postupaka, kao i radilišta u drugim bolnicama kamo šaljemo djecu na konzilijarnu obradu.
A ne dijete uđe u sustav i da na primjer prođe i dvije godine do operacije treće mandule pa dijete u međuvremenu ima još pet puta upala uha, dvije upale pluća, da ne govorim o opasnostima za srce i mozak.
Kada imate jednu bolnicu za nešto, a drugu za magnet, ergometriju, sve to produljuje vrijeme u kojem se djetetu može pomoći. Nešto što se sad radi možda dvije godine, a bitno je za dijete, to nije humano za djecu - a može se skratiti na period od mjesec dana.
Koliko je novca stiglo iz EU i što se do sad napravilo, koliko se bilo potrošilo?
Gotovo cijeli iznos od 60 milijuna eura bio je nepovratan. Zagreb, kao vlasnik i osnivač bolnice, koji je podržao projekt za vrijeme bivše gradske vlasti, bio je dužan osigurati oko 9,5 milijuna kuna ili 1,3 milijuna eura. U to vrijeme bio je to jedinstven projekt za Europu i tu ne pričam gluposti. Opet, pedijatrija nije toliko profitabilna kao kad se radi s odraslima i u Europi su čekali da se netko javi i poveže priču, da sve postane brže i protočnije i na vrhunskom stručnom nivou. Mi smo ponudili takav koncept koji su EU eksperti, koji su evaluirali projekt, prihvatili i alocirali 60 mil eura.
U tih 15-ak godina, otkada smo dobili projekt, uloženo je jako puno u pripremnu dokumentaciju – oko 10-ak milijuna eura. Toliko se potrošilo za idejni projekt, glavni projekt, komunalne i vodne doprinose, građevinsku dozvolu, parcelizaciju, hrvatske i EU konzultante... Sada su djeca zakinuta za najsuvremeniju bolnicu, opremu i najsuvremenije liječenje. Oštećeni smo za aktiviranje znanstvenika koji su vrhunski i koji se žele ovime baviti.
Tko sve radio na projektu?
Cijeli je to tim, među njima je i prof. Adnan Ćustović s Imperial College u Londonu koji svrstan među 10 najvećih znanstvenika u pedijatrijskoj alergologiji i pulmologiji u svijetu i koji vrti najviše pedijatrijskih projekata vrijednih desetine milijuna eura. On je s nama surađivao i bio spreman vratiti se, svoje projekte prenijeti u Hrvatsku. Tu su i drugi koji bi dolazili u „paketu“ uz znanstvenike iz DB Srebrnjak.
Kada govorim o struci u tom projektu, ne samo da smo proširili priču na otorinu, nego smo proširili priču na gornje i donje dišne putove, potom i na grudni koš, odnosno srce.
Danas je puno operacija srčanih grešaka, a mi još nemamo interventni dječji kardiološki odjel koji bi pripremio djecu za operativne zahvate. Sadašnja Tomaševićeva uprava, očito, to smatra nepotrebnim. Mi smo se bili opredijelili da se razvijamo i u tom području i da rješavamo prirođene srčane greške i to ne samo u Hrvatskoj, nego da primamo djecu iz regije - BiH, Crne Gore, Srbije, Kosova...
Sada ta djeca odlaze u Austriju, Njemačku... Prihvatljivije bi bilo da dolaze do nas u Zagreb na Srebrnjak. Ali ne samo zato što bismo mi to željeli, trebao se opremiti prostor, hibridne operacione sale intenzivnu njegu, privući kadrove...
Od lijepe ideje i odobrenih milijuna, naprasno ste smijenjeni. Puno ste puta o tome pričali, ali još nije odgovoreno zašto?
Tu se radilo o interesima akademske zajednice i poduzetnika. Kad sam potpisao ugovor o projektu, mnogi su se osjetili ugroženi i vidjeli da to sprečava njihove biznise i planove.
Podsjećam - stara zgrada na Srebrnjaku, gdje je uz postojeću otpočela gradnja i nove zgrade, leži na zemljištu od oko 11 tisuća kvadrata.
S kvadratom zemljišta vrijednosti od 500 do 1000 eura, govorimo o tome da Srebrnjak s postojećom obnovljenom zgradom vrijedi sigurno 15-ak milijuna eura. Kolala su imena vrlo utjecajnih ljudi koji su željeli u zgradi bolnice Srebrnjak privatnu specijalnu bolnicu i tražili su lokaciju.
Privatni lobi u Zagrebu se razvijao, ali nije bilo lokacija, a Srebrnjak ima savršenu lokaciju. Isti apetiti - samo se mijenjaju glumci. U svakom slučaju, bolesna djeca su gubitnici.
Tu je i u vlasništvu DB Srebrnjak Brestovac za koji sam predložio Gradu Zagrebu da se uredi centar za sportsku i medicinsku rehabilitaciju djece i starijih. Prije nego sam potpisao ugovor, postali smo vlasnici Brestovca i 80 tisuća kvadrata s velikom građevinskom dozvolom, i taj prostor vrijedi 10 do 15 milijuna eura.
Uz sve to - kada smo dobili projekt translacijske medicine vrijedan 60 milijuna eura na koji su pokrali dio akademske zajednice - sjatio se na nekretnine Srebrnjaka, uz njih i sumnjivi poduzetnici za koje su najbolesnija djeca, nažalost, kolateralna šteta.
Kad kažete akademska zajednica, na što mislite?
Akademska zajednica je htjela prisvojiti 60 milijuna eura, pogotovo Medicinski fakultet u Zagrebu, čiji ljudi nisu mogli prihvatiti da smo se mi, kao i oni, borili za isto područje - translacijsku medicinu, a njihov projekt nije prošao, naš jest i EU je pustila novce za Srebrnjak.
Oni su se i formalno uključili da preuzmu projekt Srebrnjaka kroz pokušaj izdvajanja projekta iz DB Srebrnjak, kroz stvaranje novog pravnog subjekta što je neslavno propalo na zadnjoj sjednici Zagrebačke skupštine prošlog saziva. Ja sam ih javno prozivao, na što oni nikad nisu reagirali, jer znaju da ja posjedujem dokaze.
Što je vašim nasljednicima na čelu bolnice?
Uvjet da bi netko bio ravnatelj bolnice s kliničkim statusom u Hrvatskoj bio je da taj netko mora biti znanstvenik ili nastavnik sveučilišta. Srozali su taj kriterij.
Srebrnjak je imao 22 doktora znanosti i 12 profesora na raznim fakultetima, a onda na čelo bolnice dođe specijalizant, dr. Ivo Dumić-Čule.
To je bio slučaj koji se nije dogodio u svijetu - da specijalizant kreira pravila igre u bolnici, a zatim se dovodi u situaciju da pred istim profesorima, kojima je on ravnatelj, možda polaže ispit. Eksperiment je to bio, koji nisu primijenili nigdje niti u svijetu niti u okviru naše akademske zajednice. I to je sumnjivo kao i svih 6 namještenih natječaja za ravnatelje.
To je dovelo do velikog i znanstvenog, stručnog, političkog i organizacijskog apsurda.
Čini se kako ste vjerovali u stranku Možemo! kad je dolazila na vlast, kasnije ste promijenili mišljenje?
Kad imate loša iskustva s Bandićem, državnom vlašću i grupacijama koje se bore protiv Srebrnjak ima, vidio sam da se na skupovima stranke Možemo! bore protiv Bandića. Nismo bili zajedno, ali smo bili na istoj platformi borbe protiv korupcije, nepotizma, nepravde, i kad je Tomašević na svojim skupovima govorio o tome kakva je nepravda prema nama na Srebrnjaku kao i to da sam smijenjen protiv volje pacijenata i zaposlenika, tada sam mislio da će se držati svojih riječi i da neće odustati od principa kad dođe na vlast.
Morate nekome vjerovati, a oni su bili aktivni, pristojni i europski orijentirani, obećavali su... Ali kad su došli na vlast, nevjerojatno je da se nikad nisu sastali s nama sa Srebrnjaka i pričali o projektu - ili možda samo jednom da bi proturili protuzakonite aktivnosti. Dakle, nikad se nisu sastali s nama, nikad nisu komunicirali o projektu, kako je projekt stvoren, kako ga operativno voditi. Potpuno su i besramno okrenuli ploču.
To je naše autorsko djelo, troje ljudi - mene, dr. Turkalj i dr. Plaveca. To je projekt bolnice, ne grada, jer grad ga je samo trebao podržati. Tomašević je obećavao da će se stvari promijeniti. Nisu, čak su se pogoršale. Čovjek jednostavno ne drži do svoje riječi, principa i dosljednosti.
Blokirano je sve, tri puta je bio natječaj za ravnatelja. Dr. Duška Markov postavljena za v.d. bolnice, pored nas troje živih koji smo radili na projektu i koji smo uspješno vodili i razvijali bolnicu. Ali, hajde... računaš da će biti nešto dobro, pa je bio novi natječaj gdje se dogodila nesretna situacija s dr. Darkom Richterom, penzionerom i kumom predsjednice Upravnog vijeća Sanje Kolaček.
Tada je situacija bila još gora nego za vrijeme Bandića. Od toga se odustalo jer su svi zbog klijentelizma i sukoba interesa pojedinih članova Upravnog vijeća dali ostavke.
Onda raspisuju novi, treći natječaj i opet su izabrali dr. Dušku Markov na čelo bolnice koja nema veze s pedijatrijom, a projekt i bolnica područje su pedijatrije.
Nisu našli nikoga tko bi htio uzurpirati tuđe autorsko djelo, tuđu muku, tuđu kreaciju i sam projekt Srebrnjaka.
Opet je sve preuzela ekipa koja ne shvaća projekt, ne shvaćaju zadatke projekta, ne znaju detalje, feasibility studije, ni procedure. Formalno - oni nas naoko podržavaju, ali nemamo nikakve izvršne aktivnosti. Mi donosimo odluke, radimo procedure, pripremili smo dokumentaciju za natječaje, dokumentaciju za faziranje... ali kad dođe do ravnateljice, izvršne vlasti, jednostavno se sve blokira.
Po vama ispada da je Srebrnjak postao neželjeno dijete - zašto?
Gradska vlast uopće ne doživljava djecu kao ozbiljan problem. Djeca nisu glasači, djeci treba pomoć, a roditelji su pasivni.
Kad je dijete bolesno, zovu, kume i traže da se smjeste u bolnicu, da budu s djetetom, ali kad se treba boriti da to bude uobičajeno i za sve, da svaki roditelj može ležati s djetetom, nitko se u toj priči stvarno ne bori.
Imam osjećaj da bolesna djeca nisu bitna za svu politiku - i gradsku i državnu. Vode se investicije na Rebru, na Merkuru, u Vinogradskoj... što ja podržavam, ali Klaićeva, Goljak i Srebrnjak, Kukuljevićeva tu nema ozbiljnih investicija i devastirani su.
Narod se nije dovoljno pobunio da društvo stvarno treba bolje brinuti o djeci.
Drugi aspekt ove priče su spomenuti interesi - za privatne bolnice, hotele, lječilišta. Niti pravobraniteljica za djecu ne smatra da su bolesna djeca nerealizacijom projekta ugrožena.
Jeste li ikad imali privatnu praksu dok ste bili na čelu Srebrnjaka?
Nikad dok sam bio šef bolnice. To je nije moralno, ljudski, etički pa nije ni u kršćanskom moralu.
Ja jednostavno nisam mogao prihvatiti da kao ravnatelj bolnice imam privatnu praksu, a možda sam mogao sa strane razvijati posao i financijski se okoristiti kao i drugi o kojima se sad priča.
To je bio Rubikon koji nisam htio prijeći. Bio sam u prilici da zaposlenike educiram i savjetujem, kroz razgovor da shvate da je nemoralno raditi u bolnici, stvarati dugotrajne liste čekanja i pacijente kanalizirati u svoje privatne poliklinike.
A mi smo razvili sustav u kojem se rješava sve u mjesec dana, radilo se ful, pa nije bilo ni interesa za privatnim. Dobro smo funkcionirali i nismo usmjeravali pacijente prema privatnom, na to smo ponosni.
Nitko od naših u bolnici niti je tražio niti nije radio u privatnim poliklinikama.
Podržavam konkurenciju u privatnim ustanovama koje odlično i organizirano funkcioniraju, ali moraju biti jasni kriteriji za rad iz javnog sektora. Tj. ako je bolnica bez listi čekanja, ako realizira ugovorene limite, onda ravnatelj treba omogućiti dodatni rad privatno.
Ali i ne predstojnicima, pročelnicima, šefovima i ravnateljima jer ne možeš s istim entuzijazmom razvijati javni sektor i svoj privatni biznis. Sukob je to interesa.
Nakon gašenja projekta, najavili ste da ćete neke stvari prijaviti krim policiji?
Krim policija je već jako dugo u ovoj priči, ali važno je da kriminalni postupci, korupcija i sve što se događa građanski prijavljuje, da se pokazuje da se sustav stalno urušava, da se iz bolnice izvlači jako veliki novac, oštećuje i proračun Grada i bolnice.
Pitanje je - je li prioritetnija obnova stare zgrade koja je već bila vrhunski uređena i tu nije trebalo posebne obnove, od gradnje najsuvremenije dječje bolnice u ovom dijelu Europe?
Zbog obnove stare zgrade i pravila povlačenja novca iz EU fondova, ugrožava se veliki EU projekt. Naime, svaka promjena traži novu reviziju Studije izvodljivosti, koja nije jednostavna.
Ali najvjerojatnije uprava bolnice i Grad ne računaju na realizaciju velikog projekta te mogu raditi što hoće pa i nepotrebno skupo obnavljati staru zgradu.
Puno je profitabilnije iz EU sredstava obnavljati zgradu jer se s puno toga može lakše manipulirati i možda muljati.
Ali kad se gradi od nule, 'green field', onda se zna koliko što košta - kvadrat, CT ili magnet, pa i robotski uređaj.
S 'green field' pozicije mogao se stvoriti projekt s kojim bi se uspoređivali poslovi i cijene opreme u drugim bolnicama. Ako bi kod nas u projektu kvadrat izgradnje bio 2.000 eura, ne bi onda drugdje bio 4.000 ili 5.000 eura; ako bi robotski sustav kod nas koštao možda 150 tisuća eura, ne bi mogao drugdje koštati 450 tisuća eura...
Imali bismo referencu i usporedbu nabave za javni sustav i to je jedan od razloga što nitko nije želio da projekt uspije. Kod EU je monitoring rigorozan tijekom gradnje i tijekom opremanja nove bolnice. To je puno teže kontrolirati na cjelovitoj obnovi zgrade i zato se naša uprava opredijelila na ovu varijantu (obnovu bolnice).
Ovo je rezultat vladavine, ne samo Milana Bandića, koji je barem pokušao nešto graditi, nego i Tomaševića.
Tako smo u Gradu Zagrebu dobili spomenik njegovog europskog stava, njegove humanosti, morala i njegove sposobnosti.
Grozna rupetina na Srebrnjaku definitivno asocira na sumnjive koruptivne aktivnosti. U cijeloj priči je i predsjednička kandidatkinja Ivana Kekin - predsjednica Odbora za zdravstvo skupštine Grada i Sabora koja se bori protiv korupcije u zdravstvu, a u stvari nema pojma o propasti najvećeg projekta u Zagrebu i hrvatskom zdravstvu i nikad nije imala potrebu nešto reći na tu temu.
Činjenjem i nečinjenjem - ona je suautor gašenja projekta. Grozna rupetina je spomenik nemorala, nehumanosti kao i sumnju u koruptivne aktivnosti svih aktera.
Da odgovorim - moja građanska dužnost je prijaviti sva moja saznanja o koruptivnim aktivnostima i načinima blokade projekta te nezakonitog izvlačenja i trošenja novca.
Dodat ću i ovo - Tomašević ne govori istinu da je realizirano 0,1 posto novca od projekta jer je upravo on zabranio rad autora projekta, natječaje za gradnju i opremanje bolnice u cjelokupnom svom mandatu.
Kriv mu je Bandić, a Tomašević je skoro četiri godine na vlasti u gradu i nije radio ništa.
Također podvaljuje priču da ne želi da Grad Zagreb snosi troškove od cca 60 mil eura ako projekt propadne.
Pa kako će propasti ako znaš i ako radiš zakonito i po zadanim procedurama i ako SAFU to prihvati?
Ovo nije pila naopako, nego cijeli bager naopako. Međutim, nije istina da je projekt propao - nego samo treba konačno početi zakonito raditi predati valjanu prijavu za faziranje.
Podržati projekt bez figa u džepu, prestati lagati da je 0,1 % realizacije projekta problem za odobrenje faziranja. Vratiti autore projekta koji znaju kako se to radi, kako upravljati procedurama.
Sve je vrlo jednostavno ako se imaju časne namjere.
POGLEDAJTE VIDEO Propao projekt bolnice na Srebrnjaku. Nogalo najavljuje tužbu: 'Tomašević zabranio gradnju, opremanje i sve natječaje'
