Sam izbor Bojana Ivoševića, mladog aktivista, od strane Ivice Puljka za svog zamjenika u kampanji za lokalne izbore, začudio je mnoge. Meni osobno ta je odluka izazvala dvojake reakcije. Izbor Bojana Ivoševića pokazat će se sračunat i mudar potez, ali ne zaboravimo, taj rizik u koji se upustio Puljak bio je zapravo ogroman. Jer govorimo o Splitu.
Moj grad devedesetih, osim što je doživio tektonsku transformaciju i na mnoge načine izgubio dušu, doživio je i potisnutu traumu. Traumu koja će ga shizofreno odrediti u iduće tri dekade kao grad proturječja, grad koji ne voli da se sjeća, ali i grad koji nikako baš zbog te potisnute traume ne može sebe odrediti. Jer nije prošao katarzu, da bi se moglo naprijed. Katarza je zajebana stvar. Da bi je prošli, posebno kolektivno, treba se suočiti s istinom, a istina je što se tiče Splita bolna.
Svi smo znali za barem jednu deložaciju...
Splićani će danas u velikoj mjeri kazati kako nisu znali. Mediji tada, u košmaru devedesetih, a u potpunosti u službi nacionalnog ponosa i slave, nisu davali pozornost događajima koji će grad Split uvesti u takvu vrstu ozbiljne traume. Stavimo ruku na srce, a kada je Split u pitanju to raditi uistinu treba, svi smo mi znali u svom susjedstvu za barem jednu deložaciju nevinih ljudi koja se odvijala uz odobravanje naših susjeda.
Ako i nije bilo, srećom, deložacije, naši susjedi krivih krvnih zrnaca imali su itekakvu stigmu u Splitu. Često bez podrške svojih susjeda, ljudi uz koje su proveli popriličan dio svog života, Srbi u Splitu bivali su izbačeni iz svojih stanova doslovno na silu, deložirani bez jasnih razloga i zakonskih rješenja, masovno otpuštani s poslova koje su obavljali. Šikanirani, od strane onih kojima su za oko zapele njihove nekretnine kao "snajperisti" i infiltrirani agenti KOS-a, ti su ljudi imali pred sobom jednostavan izbor. Ili otići u miru, često prodajući svoje nekretnine u bescjenje, ili igrati na kartu sreće – pa što bude.
Upravo tima koji su se odlučili na to "što bude" događalo se ono o čemu je javno progovorio Bojan Ivošević, mladi vice – gradonačelnik grada Splita. Ako im stan nisu na silu zauzeli pripadnici vojske ili para – vojske najčešće, tada su se morali suočiti sa suživotom među ljudima koji su ih do jučer voljeli, a od danas prezirali iz dna duše.
Do rata u Splitu je živjelo 4,4 posto Srba
U mom Splitu do devedesetih živjelo je oko 4,4 posto Srba. Danas taj postotak ne seže do jedan.
U prvim danima rata deložacije koje nisu bile ništa drugo nego etničko čišćenje na lokalnoj razini, postale su općeprihvaćene jer su bile dio rata samog. Jedan od njegovih mehanizama. No najčešće sam motiv kod deložacija onih koji su to radili zbog "opasnosti po naše stanovništvo" bio je osobne prirode. Oni koji su ulazili u stanove ljudi na silu, najčešće bi u njima i ostali trajno. Službenog narativa tu nije bilo, kao ni određenog plana, no ta su vremena pokazala kako će najgori među nama iskoristiti svaku priliku naše šutnje.
A mi smo šutjeli. I to šutjeli kolektivno. Mnogi od nas naravno nisu odobravali što se događa našim susjedima. Mnogi su u ta opasna vremena dizali svoj glas, i samim tim postali neprijatelji ovog grada, ove zemlje, i ostali to do dana današnjeg. Stigma koju ti ljudi i danas nose, ljudi koji su javno govorili i pisali o mučenjima u Lori i deložacijama diljem Splita, ostala je njihov trajni zaštitni znak. Split ih sustavno ignorira, jer tako je lakše.
Najviše zbog srama Splićana da se suoče sa svojim kukavičlukom, no ti dani "ponosa i slave" završili su s više od 280 podmetnutih eksplozivnih sredstava i pucnjava, čitavim jednim kvartom u ulici Ruđera Boškovića koji je praktički ispražnjen od Srba, i kolektivnom psihozom koja će pasti na grad sam. Grad koji se trideset godina kasnije nije oporavio od tih događaja. Jer ih nikada nije ni priznao.
Da su se dogodili.
"Svatko tko je bio ugledan, bio je na odstrelu"
Obitelj Bojana Ivoševića nije bila jedina, niti je prošla najgore. Poznati ugostitelj Miroslav Bogdanović javno je govorio o tim vremenima opisujući užase koji su njegovi sugrađani u gradu Splitu prošli. "Svatko tko je bio ugledan bio je na odstrelu", rekao je opisujući noć kada je njegov restoran Stefanel odletio u zrak. Samo u dvije ratne godine, '91 i '92, u Splitu je ubijeno 13 ljudi pod nikada razjašnjenim okolnostima.
No ono najgore što se tada događalo bila je atmosfera straha. Ljudi, moji sugrađani, bojali su se za svoje živote ako bilo kakvim činom osude, ili progovore javno o takvim stvarima. Ubojice su bile među nama, i gradom su odjekivale misteriozne eksplozije. Kako je vrijeme odmicalo, taj je čin nepoduzimanja postao kolektivnom psihozom. Psihozom koju će građani Splita liječiti naglašenim nacionalizmom, skidajući sa zidova fotografije svojih djedova partizana, i na koncu, kolektivno zaključiti kako smo se svi rodili 1991.
Kako prije tog kolektivnog rođenja nije bilo ništa. Prazan prostor.
Katarza istine, prihvaćanja i osude
Bojan Ivošević odrastao je u takvom Splitu. Među takvim susjedima, i s takvom je djecom išao u školu. Samo podrijetlo njegova oca bilo je dovoljno da Bojan već kao dijete osjeti tu splitsku traumu. To stanje uma koje nije bilo u stanju da zatvori tu mračnu stranicu svoje povijesti, i prođe tim katarzu. Katarzu istine, prihvaćanja i osude. Katarzu koja bi ovaj grad gurnula u istinsku budućnost kakvu mogu donijeti samo mladi naraštaji.
Sam izbor Bojana Ivoševića, mladog aktivista, od strane Ivice Puljka za svog zamjenika u kampanji za lokalne izbore, začudio je mnoge. Meni osobno ta je odluka izazvala dvojake reakcije. Poznavajući Puljka, znao sam da mu podrijetlo Bojana Ivoševića nije bitno, već njegov aktivizam koji su prepoznali mnogi u Splitu. No poznavajući našu kolektivnu traumu, držao sam kako će upravo ta krvna zrnca Bojana Ivoševića biti presudnija, nego li njegov angažman protiv nepravde.
Moj se strah srećom pokazao neopravdanim.
Split je pokazao spreman suočiti se sa svojom traumom
Split takav kakav jest, pokazao je kako je nakon trideset godina spreman da se suoči sa svojom traumom. I da bez problema ljude koji su propatili tih godina stavi na čelna mjesta svog grada. Ako to nije dobar početak katarze, ja ne znam kakav on jest. I zbog toga sam osjetio golemo olakšanje, i možda po prvi put sretan prošao ulicama svog grada.
Grada koji je pokazao kako više nije rob svoje psihoze, i grad koji više nije opterećen s tim tko je Srbin, a tko Hrvat. Već tko je kakav čovjek.
No ono drugo što me mučilo oko Bojana pokazat će budućnost. Kao i svi mladi ljudi Bojan se traži. Ljevičar u SDP-u kojem je zasmetao upravo nedostatak ljevice u toj stranci, lakomislenim će govorom mržnje umalo potpuno uništiti sliku o sebi, te na kraju završiti u libertarijanskom taboru za kojeg kaže kako je tek zrelošću shvatio da je njegov izbor. Da je to njegov svjetonazor, i buduća politika.
Trebamo li dakle vjerovati tom mladom čovjeku koji je na svom putu napravio mnoge greške, a koji je kako kaže na njima mnogo naučio? Trebamo li vjerovati mladom i gorljivom ljevičaru koji se zrelošću našao na umjerenoj, centralističkoj strani politike? I trebamo li na koncu vjerovati mladiću koji je upravo na kolektivnoj psihodrami grada Splita dobio simpatije i podršku toliko naših sugrađana?
To naravno tek treba da vidimo.
Ne bježite od grešaka iz prošlosti!
Bojanu iskreno želim sve najbolje. Kao i Ivici Puljku koji će zasigurno promijeniti Split na bolje. No obojici savjetujem da nikada ne bježe od grešaka iz prošlosti. I da iz njih uče. Takva stvar naziva se katarzom. Kada priznaš svoje greške, zamoliš za oprost, i kreneš neopterećen dalje.
No i jednom i drugom ne savjetujem da iz toga izuzmu širu sliku. Sliku grada koji na isti način treba proći katarzu. I tu je Bojan Ivošević ključan. Jer može postati tim i takvim simbolom. Simbolom grad koji je prihvatio, zatražio oprost i pošao dalje.
Biravši dijete grada koje je povrijedio, da bi mu pružio ruku da
ga vodi u budućnost.
Ako mene pitate to je sasvim dobar početak.
