Od izbora do izbora razina političke kulture u Hrvatskoj sve je gora i gora. Posebno zabrinjava što iza svakih lokalnih ili parlamentarnih izbora ostaju ista neriješena pitanja. Zašto, to je pitanje za sociologe i društvene analitičare no jedna činjenica zabrinjava. Hrvatske građane sve manje i manje zanima građanska politička odgovornost, drugim riječima, pravo i dužnost da se pojave na biračkom mjestu i izvrše svoju ulogu kao odgovorni građani u ovom društvu.
Kao i uvijek u tom procesu prednjači Split. Čak šezdeset posto mojih sugrađana nije izašlo na birališta u prvom krugu, a za drugi krug barem što se prijašnjih statistika tiče, možemo ih na biralištima očekivati realno do trideset, trideset pet posto. Razloga, barem što se Splita tiče je mnogo, no ne mogu se oteti dojmu da je dugogodišnje njegovanje političke nekulture i političke nekorektnosti itekako pridonijelo tim poraznim statistikama.
Politička kultura ima mnoge definicije, no najvažnija je ona u vjerovanju ljudi u politiku, a upravo to vjerovanje u politiku sustavno se razbija paradoksalno od strane - politike i političara. Taj raskorak između političkog ponašanja i sustava koji treba njegovati "vjeru ljudi u politiku" u Hrvatskoj je doveden do apsurda i samo na prvi pogled on je slučajan. G. Almond i S. Verb još su 1963. dokazali u svojim analitikama političke kuture da su mnogi procesi pomno smišljeni i planirani, a posebno oni koji ažuriraju apatiju, i oni koji sustavno rade da se mladi ljudi ne interesiraju za svoje građanske dužnosti. Razgovarajući ovih dana upravo s mladim ljudima u Splitu koji prvi put ostvaruju pravo da biraju, došao sam do istih poražavajućih odgovora.
Tko ima koristi?
Mladi ljudi u Splitu ne drže politiku zanimljivom, niti smatraju kako u tim procesima imaju kakvu važnu ili ključnu ulogu. Ako krenemo "tragom novca" kako bi se kolokvijalno izrazili, tada bi jedini benefit iz tolike neizlaznosti u Splitu imala trenutna vladajuća garnitura. Tih trideset ili nešto više posto bili bi uglavnom njihovi stranački poslušnici, podobni ili oni koji to tek namjeravaju postati. Da tih trideset ili četrdeset posto mojih sugrađana odlučuje o sudbini nas ostalih šezdeset posto zbilja je porazna činjenica, no ponavljam, problem iz godine u godinu, iz izbora u izbore, ista su pitanja koja se uvijek otvaraju, a na njih još nitko nije dao jasne odgovore.
Što su uzroci tolike apstinencije?
Jedan od uzroka političke nekulture, a neizlaznost je njen svakako važan segment, jesu sve prljavije i prljavije političke kampanje koje se vode iz godine u godinu, posebno na lokalnim razinama. U tim kampanjama već godinama dominiraju ideološke prljavštine, u čemu prednjači takozvana "siva zona", a ona su društvene mreže. Potpuno nekontrolirane internetske stranice i portali usmjereni su kod svakih izbora na diskreditiranje određenih kandidata i to ide toliko daleko da je teško razlučiti stvarnost od fikcije. Istinitu tvrdnju od potpuno izmišljene ili fabricirane senzacionalističke klevete. Difamiranje jednog političkog kandidata tako dolazi u sferu degutantnosti, a sam portal ili stranica na društvenim mrežama nema jasnu sliku koga zapravo podržava. No ima potpuno jasnu namjeru. Koga diskreditirati uglavnom lažnim vjestima ili neprovjerenim dezinformacijama. Ta sfera političke nekulture u Hrvata doseže iz godine u godinu sve veće i veće razmjere pa se postavlja pitanje nije li vrijeme da se konačno donese jasan i nedvosmislen zakon o političkoj korektnosti i kulturi u sferi elektronskih medija i društvenih mreža.
No kada vam premijer ismijava policijsku zaštitu recimo Tomislava Tomaševića, koji je upravo preko društvenih mreža sotoniziran u toj mjeri da mu takva zaštita i treba, tada dolazimo do Almondove i Verbove tvrdnje kako političku nekulturu njeguju političke oligarhije jer ide njima u korist. No Tomislav Tomašević nije usamljen ako mislite kako je politička nekorektnost poluga medija sklonih establišmentu. Sličnu sudbinu kod ovih izbora doživio je i kandidat vladajućih u Splitu, koji se potpuno nespreman našao na otvorenoj baraži portala i društvenih mreža koje se već mjesecima zabavljaju njime.
Plaćanje kazni kao trošak poslovanja
Druga stvar koja birače odbija od političke odgovornosti potpuna je netransparentnost samih političkih kampanja. Preliminarna financijska izvješća o njima kasne i potpuno su nedoslijedna. DIP prijavljuje DORH-u, post izborne kazne se naplate, ali su smiješne. Iz godine u godinu se ne poštuje ženska kvota, za što najveće stranke plaćaju redovito velike iznose kazni, no taj trošak očito je ukalkuliran unaprijed u kampanju jer su žene konstantno zastupljene u ispod propisanih kvota. Taj prezir prema ženama u politici također je jedan od važnijih segmenata političke nekulture, s tim da je paradoks kako u mnogim zajednicama i po svim anketama upravo žene odlučuju o sudbini političara na lokalnim izborima.
Prezir prema javnosti koji očituju pojedini kandidati ide toliko daleko da se isti ne libe difamirati svoje protukandidate na razinama koje zapravo vrijeđaju zdrav razum Hrvata. U tome je za sada najdalje otišao Tomaševićev protukandidat u drugom krugu Miroslav Škoro koji se odlučio na kampanju dosada neviđenu po količini ideoloških dezinformacija. Komunizam, Jugoslaviju, ako me pamćenje služi, do sada se zaobilazilo u širokom luku jer je kao prvo istrošena tema, a kao drugo potpuno smiješna u vremenu u kojem živimo, no to Miroslava Škoru nije pokolobalo da našteti samome sebi i da na povratku u vremena političke nekulture zauzme vodeću poziciju.
Neodgovornost političara i pojam političke nekulture potiče i predsjednik države Zoran Milanović svojim javnim istupima, a najviše činjenicom da je na izborni dan javno udaljen od svoje građanske dužnosti. Ako je itko odgovoran za političku motivaciju tada su to čelni ljudi koji moraju prednjačiti u političkoj korektnosti, a zatim i u političkoj kulturi. Javno se deklarirati kao apstinent na lokalnim izborima, Zoran Milanović potaknuo je političku i građansku apatiju o kojoj govorimo. Neutralnost ne opravdava političku neodgovornost, no u javnom diskursu još nismo naišli na konkretnu i nedvosmislenu osudu tog čina.
Građanski odgoj koji zazivamo iza svakih izbora, nužan je u našim školama. Djecu netko mora učiti važnosti „aktivnog građanina“ i važnosti uključivanja u demokratske procese. Odgoj djece koji potiče apatiju, koji odvraća mlade od njihovog sudjelovanja u društvu, imat će dalekosežne posljedice, jer u svojoj srži ne sadrži uključivanje, već isključivanje mladih ljudi iz važnih segmenata koji sačinjavaju jedno društvo u cjelini.
Ova politička kampanja u još jednom ciklusu lokalnih izbora tako je otvorila stara pitanja kojima ćemo se baviti do nedjelje i na njih zaboraviti iduće tri godine. Tko je kriv za ovooliku apstinenciju birača, i tko je u konačnici kriv za toliku razinu političke nekulture kojoj smo izloženi ovih dana. Siguran sam kako će i u budućnosti biti ljudi koji će kopirati gore navedene primjere političke nekulture, potpuno svjesni kako su oni dali određene rezultate. Doveli određene ljude na određene pozicije, ali ponavljam, pod kakvu cijenu?
Kako se u nedjelju bilo tko od vas može dičiti pobjedom na izborima kada je toliko ljudi prezreno ostalo kod svojih kuća? U Splitu po svoj prilici i više od šezdeset posto? Psi laju, a još jedni izbori prolaze, i nažalost to je jedina stvar u koju možete biti sigurni za nedjelju.
No nije li vrijeme da se netko u ponedjeljak ozbiljno takve stvari zapita?
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su isključivo osobni stavovi autora i ne predstavljaju nužno stav redakcije RTL.hr-a
