U svoj toj sili novih lica i junaka, aktivista i new age političara, izbori za nama dali su prave pobjednike o kojima se na žalost najmanje govori. Pobjednike koji su se probudili jutros, u posve novoj i optimističnoj zemlji za koju su sami ponaosob zaslužni. Taj osjećaj teško je opisati jer ga zapravo prvi put imamo. Svi mi, a govorim o sebi, vama, nama, malim ljudima čiji je glas i stav doveo do tektonskih promjena u ovom društvu. Kako je vama, nama, svima koji smo jučer izašli na izbore, sinoć lijepo bilo gledati umjesto domoljubnih budnica, hrvatskog kiča, zastava i jurišnih helikoptera, zastavu duginih boja na pobjedničkoj bini?
Naravno da ste je primjetili i naravno da ste pomislili da za ovu zemlju ipak ima nade. Upravo tu nadu stvorili ste vi. Mali ljudi ove zemlje, koji su jedini i pravi pobjednici ovih izbora. No naravno da to nisu shvatili gubitnici ovih izbora.
Ali će shvatiti za tri godine. Ne brinite. Zašto? Zato što negdje u kostima, ma koliko to ne mogu priznati niti sebi, niti hrvatskoj javnosti, znaju i osjećaju taj vjetar promjena koji se jučer dogodio i kojeg niti mogu, niti znaju zaustaviti. Ne možete meni, vama, nama, prodavati muda pod bubrege čitav život. Prodavati uvijek jedne te iste stvari zamotane u celofan domoljublja, kiča iza kojeg nikada nije zapravo niti stajalo ništa. U teškim vremenima sirovog nacionalizma, rigidne korupcije i beznađa, pojavili su se aktivisti. Ljudi koji se nisu mirili sa postojećim stanjem.
Pokazali su drugo lice ove zemlje, ali ja sam znao da je to zapravo lice svih nas. Tada smo ih prepoznali kao ljude koji će jednom, vrlo brzo zapravo, iz svog aktivizma izroditi novu politiku ispunjenu konkretnim sadržajem. Sadržajem koji je zapravo jednostavan, a vladajućima tako težak za shvatiti. Sadržajem koji ima samo jednu agendu, a ona je poštenje. Ona je građanski otpor. Da ne razumiju pokazali su u ovoj kampanji. Pa čak i kada su izgubili, u svom bijesu pokazali su, i dokazali građanima ove zemlje zašto žele promjene. Jer nikada nisu niti znali gubiti, i kada gube oni se ljute, oni optužuju. Toliko daleko da optužuju trideset tisuća građana grada Splita da su dali svoj glas antisemitizmu.
Antisemitizmu?
Za nekoliko dana i mojim Splitom će se zavijoriti zastava u duginim bojama. Nikada kao ove godine ta zastava neće imati više simbolike. Prvi puta ona će biti simbolom jednog drugačijeg Splita. Jednih drugačijih ljudi, koji su zapravo pravi pobjednici ovih izbora. Jer nisu samo željeli drugačiju politiku, način upravljanja svojim gradom, već su poželjeli da taj grad u kojem žive bude i postane drugačiji. Da na njegovim pročeljima konačno nestanu iscrtani simboli fašizma, da konačno prestanu parade u crnom, i da ovaj grad ponovo postane to što jest. Grad slobodnih ljudi i svjetonazora, grad šaren i različit, grad u kojem će se ljudi svih vjera, nacija, i spolnih opredjeljenja osjećati ugodno. Takav grad izvojevali ste vi jučer. Ja. Mi, svi zajedno. I to je nepovratan proces. Više nema nazad, više nema u prošlost. Ja, vi, svi mi zajedno jučer smo promijenili nepovratno svoj grad, i sada se svi zajedno moramo potruditi da on i ostane takav. Optimističan, čistih ulica, ali i čista obraza. Pred našom djecom i svijetom.
No ovaj put, i ova pobjeda sviju nas niti je bila jednostavna, niti je kako oni misle slučajna, a najviše nije gotova. Ova naša pobjeda je proces. Proces koji je započeo prvim aktivizmom. Prvim otporom. U slučaju Tomislava Tomaševića prije više od dvadeset godina kada je prvi put sjeo pred kordon policije. U slučaju Splita još tamo davnih devedesetih kada se pojavio prvi i neočekivani otpor u vidu neovisnih novinara. Iz godine u godinu, ti mali džepovi otpora postajali su sve veći, a aktivisti, najbolji među nama i najhrabriji, svojim djelovanjima, svojim pisanjem ili performansima, bili su glas one šutljive većine. One koja je jučer izašla na birališta i nagradila ih za to što su bili sve ove godine njihov glas. Glas obespravljenih, glas potlačenih, glas razuma među primitivizmom, i što je najvažnije glas nade u poštenje. Da takvog nečeg, kao što je poštenje još ima na ovome svijetu. I da se može, i mora ući u političku arenu sa takvim nakanama. Biti jednom, uskoro, glasom malih i običnih ljudi kojima je svega dosta. I ti su ljudi tom glasu jučer dali svoj glas. I zato nema heroja, pobjednika, idola ili novih lica kako im mediji tepaju.
Svi smo mi jučerašnji pobjednici.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su isključivo osobni stavovi autora i ne predstavljaju nužno stav redakcije RTL.hr-a
